Šal od Kašmira

I.S.
I.S.

Rekoše mu da večer planina je, ali brzo zaboravi. Kao kaplja rose čista i široka mu noć koja podsjeća na snažan miris, što izblijedi i pobjegne pred zoru. Glazba je dobro znala ono što šuti, cigare i Pelim također i ne vesele njega bagremi i visibabe u vrtu, niti snijeg što odlazi. Od toga dana ne dodirnu niti knjige, niti slike koje odrediše sudbu, dok sablja se kovitla i sanja svoje bitke. Morao je opravdati ono što ga ranjava i nije važna njegova sreća ili nesreća. Niti jedno od toga nije puki slučaj ali mu cjelokupni broj daje takvu slavu koju ne uspijeva shvatiti.

Pored njega (u ritmu njezinih koraka) kao drvored topolâ, pored ceste, su prolazile slike. U njezinim očima koje koje je dobro zapamtio mogao je vidjeti zamišljajući prizore predijelâ starog kraja čijim licem su prolazili s pozadinom ravnodušnog strujanja vjetra uz kovitlanje lišća i huk teretnih oblaka sa zapada.

 

Patnja čini čovjeka otmjenim. Uronjen u misli i hodući uzbrdicom, zastajkujući, uprtog pogleda u tuđe prozore i u nosnicama osjeća miris kuhanog kiselog kupusa, razmišlja o otišlom vremenu. Zbog nečasne pohvale osjećao je grizodušje, puno više negoli zbog nečasne pokude, vjerojatno zato što je prevelikim očekivanjem svoju moć puno više kompromitirao velikim, čak nepravednim kuđenjem. 

─ Moramo naučiti voljeti – govorila je - biti dobri, i to još od mladosti; ako nam odgoj i slučaj ne pružaju prigodu vježbati te osjećaje, naša se duša suši i čak biva nesposobnom razumjeti nježne osjećaje voljenih ljudi.

Hodući uskom cestom sebi u bradu mrmolji: Jer nesreća i sreća nemaju jaku opreku i svrstane su u parove, i ako se razmaknu, jedna drugoj teži (kao magnet), kao da žure ponovnom primicanju, a kad se dotaknu uzajamno se isprepliću, gura jedna drugu i neprestano se nadmeću. A sreća!? Mnogo je lakše govoriti o bilo čemu nego o njoj – toliko je krhka i neshvatljiva. Eh..., ljubljena moja, iznad nas su visjeli vrtovi naših gradskih sobica, bijelih plahti i klepetanje kotača jutarnjih tramvaja, u kojima smo svanjivali. Sad imamo samo znamenje otuđenosti i ironije u kojoj, osim komada gorčine, ništa ne osjećamo.

U pogledu njezine ljubavi spram njega nema pravo ništa govoriti, niti u svoje a pogotovo ne u njeno ime, nema pravo ništa kazivati. Jedino je znao ono od čega se najviše pribojavao – razočarenja ove vrste određuju život odrasla čovjeka.

─ Nemoj pušiti. Nemoj piti. Sve to ubija ─ govorila je, kao s propagandnih plakata polijepljenim po banderama.

 

Pričinilo mu se da je odnekud dolutala riječ. Zastao je kao da čuje ime za koje je želio da umre u beskrajnim zimama, ime koje mu po cijelom tijelu bol zadaje i koje ga, u prigradskim pročeljima (s izbledjelim fasadama), odaje. Zatim je osjećao kako se opet negdje pale nedorečene vatre, i kako se mjesečina pretvara u pepeo. Zamišljao je one davne, neubrane ruže na obali, nad zgusnutom bojom modre rijeke u sumracima dok je u stvarnom svijetu, po njegovom šalu, počeo padati tužni snijeg.