Ponešto iz kronologije Dubice Gornje

  1950. godina

Nova Godina započe rđavo. Jesenas su domaće ekipe procijenile hranu na njivama i prema toj procjeni metnule su ljudima obaveze za predaju viškova. Ali je sada došla ekipa iz Tuzle, koja je odsjela u mjesnom odboruu Balegovcu, te potezom pera jednostavno sve obaveze duplirala. Počelo se odmah s predajom tih viškova.Ljudi su davali sve, zadnje zrno sa tavana. Ali, mnogi nisu mogli izmiriti obavezu ni time što su sve predali. Upravo je nevjerojatno što se radilo od ovakvih: zatvarali ih u tijesne, niske podrume, ganjali ih tamo- amo, svakako im prijetili samo da obavezu iznude od njih. Najgore i najsramotnije je, svakako, što su bili zatvarani u podrume pune vode, gdje su se kiselili sve dok nisu obećali namiriti obavezu. Sada ti ljudi lutaju po Slavoniji, po Srijemu, da kupe hranu, da se oduže. Od ljudi koji nisu mogli nikako namiriti pšenicu uzimali su kukuruza; kad više nije bilo kukuruza, onda grah, pa krumpir, te sijeno i na koncu slamu- samo se obaveza ispuniti morala…

Zatim je uslijedilo pozivanje naroda u radne zajednice. Iznikoše radne zajednice u svim selima. Dubica Gornja listom uniđe u zajednicu, ali pedesetak kuća odmah istupi ostavivši zemlju i sve drugo zajednici. Ovo je bilo spontano ali to se proglasili organiziranim, te osudiše Ivicu Samardžića i još jednog Dubičanca na tri mjeseca zatvora kao organizatore.Zajednice rade, rade punom parom, često i nedjeljom, a svecem redovno. Ljudi se čude i krste, ali rade.

Pred Gospu, u kolovozu 1950. godine imali smo krizmu, prvu poslije rata, nakon 10 godina. Držao je Marko Alaupović, provikar pri sarajevskom Ordinarijatu. Uza svu svoju bijedu, narod je s veseljem dočekao ovu krizmu, a proslavio je kako sigurno u povijesti Dubice nikada nije proslavio.Krizma je trajala dva dana jer su se ovdje krizmala i djeca  odžačke župe, čiji je župnik u zatvoru, te dubički župnik služi obje župe. Sve do sumraka orila se pjesma i oko crkve i po selu, napose na igralištu.Jesen slaba. Malo pšenice, kukuruza, ostalo – ništa... Narod u strahu: jedni kamiču, grugi plaču, dok ozbiljni ljudi gledaju preda se i viču: Kakvi smo, dobro nam je!

  1951. godina

Kroz zimski period  narod tka između Dubice i Bačke – traži kruha. Ni jedne kuće nema koja ima svoju hranu. Naš svijet nosi u Bačku svoje razne predmete, nosi sve što ima u kući, pa i na sebi: cipele, čizme, vešove, kapute, jorgane, ćilime, ponjave, suđe i sve drugo. I to naši sve njima daju za kukuruz. Svaka je kuća nekog slala tamo. Netko ide po više puta, netko stalno... Patnja je bila velika. Jadno je bilo slušati jadikovke naših ljudi; jedan priča kako mu mačka izerala hlače skočiv na njega da joj dade štogod pojesti:

  - Ali, što ću joj -veli - dati kad nemam šta dati ni djetetu.

Jedan priča kako mu žena zarana djecu tjera da idu spavati, jer će poslije iskati večeru, a nema im šta dati. Djeca su napokon shvatila tu politiku, pa počela odgovarati:

  - Nećemo mi, nana, iskati večeru, samo da se igramo.

Drugi priča kako je poslao dječačića u Odžak da kupi malo kruha za djecu. Ali, mali nije mogao sebe savladati, pa je ono kruha na putu pojeo i došao kući plačući.Koji nije mogao ići u svijet, oni hodaju po selu i prose. Sreća je da ove zime nije bilo ni snijega ni studeni; polovicom veljače se u vrtlovima radilo i sadilo.Proljeće lijepo, pogodno za sve, samo je svijet gladan i gol, jer se sve dalo za kruh. Kadgod i kudgod pogledaš po njivama: žene, djevojke, dječaci , curice – hodaju po jarcima i razorima, traže zelja. Jede se i ljulj što ga čupaju po pšenicama. Polij ga malo sirćetom. Ali slabo ima i sirćeta. Za spuževe je velika jagma.

Ljeto. Pali prvi prvi snopovi. I davno prije toga počelo se uzimati, obijati i na suncu sušiti. Cijelu zimu i proljeće u mlin se nosilo u kesama. Mlinovi su imali velike neprilike s tim kesicama: Neko nosi dvije, neko tri kile, pa se takvima nit ima odklen uzeti ušur niti može badava mliti. Sad su već u mlin počele prolaziti i žačice, a nabrzo će i žake, te i puna kola, jer je godina izvanredno svima rodila...

  1952.godina

Na Marinu (Svijećnicu) bio je vrlo lijep dan. Pokvari ga jedan tužan čin. Šef unutarnjeg odsjeka u Odžaku Risto N. posalao je svi župskim uredima svoje emisare, te od svih župskih ureda oduzeše Matice. Meni u Dubicu došao je neki Simić s izaslanikom od općine.Preksutradan je isti taj Risto pozvao sve župnike, imame i pravoslavne parohe pa nam je čitao razne molitve i podbacivao razne greške. Tako meni, na primjer, reče da sam držao misu protiv bezbižništva. Kad sam nabroijo razne obrasce mise i rekao da nema u Misalu misa protiv bezbožništva, on je rekao:

  - E, jesi držao propovijed!

  Tražio sam da nam pokaže uredbu na temelju koje su oduzete naše Matice. On je napokon izvadio iz ormara Službeni list i pokazao naređenje negdje iz srpnja ili rujna, kojim se crkvenim matičarima zabranjuje daljnje vođenje Matica. To se, naravno, odnosilo na Matice od države potvrđene, jer su u nekim krajevima još uvijek  Matice stajale u župskom uredu i župnici ih vodili... Uzalud smo svi tumačili, Risto hoće ovo...

Korizma. Imao sam u vrtu, i to baš na ćošku od crkve, par gredica nasađenim bijelim lukom (zimcem). Jedno jutro opazim preko tih gredica tragove nekih velikih cipela. Kasnije sam čuo da je milicija dolazila, i tu u ćošku sakrivena pazila – tko ide u crkvu.U Vojskovi je bilo dvanaest komunista, tj. članova Partije. Dogovorili su se te su jedno jutro svi zajedno došli na ispovijed. Sedmoricu su izbacili odmah, a petoricu nisu. Ovi su mlađi, pa se računa da će nadoći.

U predvečerje Jurjeva sjedim u kancelariji i nešto pišem. Odjednom banu mi u avliju kamion. Mislim, netko mi je pošao u goste, pa ga kamion negdje trefio i dovukao. Ali vidim – prvi iz kamioma iskoči milicioner. Odmah si rekoh: Malum omen (loš znak). Dođe ih puna kancelarija: državni tužilac, šef Udbe, milicija, zastupnik općine i opet jedan odbornik iz sela. Šef Udbe odmah mi veli:

  - Mi smo došli službeno, da vidimo jeste li vi pravili molbu za pakete u svijetu.?

  Čim je on završio, zamjenik šefa unutarnjeg odsjeka izvadi neki list i reče mi.

   -Imamo naređenje da vam pretresemo kuću

Pretresli su kancelariju sve detaljno. Ostale prostorije su pregledali onako jednostavno. O čemu se radilo?

 Prije kojih petnaestak dana prečasni ordnarijat poslao je na župske urede adresu nekog dobrotvornog društva u Beogradu. Da pripomenem: od tog društva se, navodno, mogu dobiti paketi za sirotinju i siromašne obitelji. Odžački župnik Viktor Bayer u svojoj neopreznosti oglasio je to javno u crkvi pod pučkom misomi dao se odmah na pravljenje molbi za pakete, a poletio mu je naravno sav narod jer se svak htio dočepati paketa. Vlast je to doznala, uhvatila mu molbe i zaplijenila. Zato su, evo, došli i k meni. Da su i kod mene uhvatili molbe, sigurno bi tad pretresli sve župske urede. Odoše s pripomenom:

 - Bome je vaš kolega revniji od vas!

Odžački župnik je strpan u zatvor. Nadodalo mu se još nekih stvarčica, stavljen je pred sud i osuđn je na šest i pol godina.

1953. godina

Prestaju  radne zadruge, narod kupuje sebi privatne konjiće...Fra Juro Vuletić, već pomalo umoran od rada i situacije u Dubici, na svoju molbu, dobiva premještaj na Plehan, a u Dubicu dolazi za župnika fra Juro Ljubičić.

8. kolovoza 1953.

Fra Juro Vuletić odlazi:

  - S Bogom, Dubico! U tebi ostaje jedanaest i pol godina moga života. Vidio sam u tebi i zla i dobra. Ali, što si zla ti pretrpjela od 1941. godine pa do danas – to vjerojatno ne znaš ni ti sama...

Izvor: Prtegršt dobrih riječi, fra Juro Vuletić

is

.