Netrpeljivost, odjednom i posvuda

Dragan PAVELIĆ

 

»z'bejda-han'ma! Z'bejda-han'ma! Potukoše se na mrtvo ime! Da Bog sačuva! Ne znam gdje se vaš zatek'o?« jadala se, sva usplahirena, jedna mati.

»Asli se osunećena paščad udružila protiv neosunećene?« raspitivala se, nastojeći ostati ozbiljna, Zubejda-hanuma. »Petak protiv Nedjelje? A Subota, bezbeli, jedva dočekala...«

»Ma, ne pitaj! Vlaščad, Sokčad i Čifučad se, izgleda, ujediniše protiv Balinčadi...«

»Naopako!« viknu Zubejda-hanuma i poče predisati, kao da je jako zabrinuta. »I, šta bi?«

»Da im matere ne istrčaše i kavgu ne prekinuše, pala bi, gospodo, krv...« pretpostavljala je uplašena mati. A onda poče stvar zataškavati. »Nije da se djeca mrze! Ne, ne... Nešto hin, aman jarabi, jami! Nešto hin spopa'ne. Povedu i' kavgadžije i arsuzi. Ko drugi... A onda deriščad opšti belaj učine!«

Kada uboje i rane pregledaše, poderane rukave i ovratnike prebrojaše, odrasliji medu nedoraslima ustanoviše kako osim vjerske, među sukobljenicima, i neka druga podjela postoji! Kao da je u sukobu, uz vjerski, još nekakav element bio: na suprotnim se stranama nađoše i rođena braća i bratučad, a za njima i kumčad. Za nepovjerovati!

***

Uto se začu galama.

»Vlainduro! Vlainduro!« vikao je sedmogodišnjak iz prikrajka.

Pred širom otvorenom kapijom pomoli se gologlava žena. Dječak nije prestajao s izazivanjem. Onda se žena, očito dječakova mati, uhvati za glavu i stade zapomagati.

»O, svijete! Jesi li ovo ikada čuo? Gaće mu perem, a bezobraznik me vrijeđa...«

»Dijete od oca čulo! Tvoj efendija - čini mi se - žestok Šokac, a ti, da prostiš, ožešća Vlahinja... Nije čudo što te dijete vrijeđa!« protumači joj na avlijsku ogradu oslonjena komšinica.

»A što li je ono, jadna li mu nena? Ni Vlašče, ni Sokče, a kočoperi se... Dođi vamo, napolico! Dođi, da ti Vlaindura šamar opali...« i, brzinom munje, djetetu opali šamar.

Rasplaka se dijete. Rastuži se mati. Ubih dijete!, pomisli. Ko zadnja divljakuša, ko primitivuša...

Primitivka! Primitivka!, zaključi žena nalakćena na ogradu. Da utješi mater, reče:

»Mene je moj, nedavno, nazvao Cigankom. A ja, ni pet-ni šest, ukrstih očima. Maramu na glavu, pa za njim! Trči on, trčim ja. Nećeš, majčin sine, pobjeći!, mislim ja, a noge mi otpadoše. Lude li žene! Ne znam šta mi bi. Dođi, mali! Dođi, da ti glavu izmjerim!, vičem. Derem se. A dijete u plač. Neću, veli, više nikada! Nemoj mi samo glavu mjeriti! Nit' znam što mu htjedoh učiniti, nit' ono zna čime mu zaprijetih. Ali, dobro se razumjesmo. Od tada se moj junačina, za svaki slučaj, kupa sam. Sam češalj kroz kosu provlači...«

Ali tješidba joj ne pođe za rukom.

»Jadna ti sam i čemerna! Otpast će mi ruka!« viknu mati ni Vlaščeta, ni Sokčeta i zagleda se u svoju desnicu.

»Je l' što ga ošinu?« smijući se upita je susjeda. Došlo joj je da se umokri od smijeha.

»Sto ga ošinuh...« potvrdi joj, već jednoruka, pokajnica.

»Ma neće! Daje tako, nijedna mati ruku ne bi imala...« usprotivi se svje­dokinja pretjeranog majčinskog kajanja. Nije mogla zaustaviti smijeh.

»Sveta Tekla! Pomozi mi!« vrisnu mati i sva zajapurena uteče u kuću. Tamo poče ljubiti sliku velikomučenice i svoje zaštitnice, svete Tekle.

»Bogomoljka! Bogomoljka!« zaključi žena. Još uvijek oslonjena na ogradu, osjeti kapi koje joj utekoše i skliznuše niz noge.

.......................................................

 

Vrelo: „Proljeće u Karolinetalu“

- Iz vrućeg književnog bosanskog lonca, iz kojeg već 15-tak godina izlaze čudesne teme i sjajani pisci, stiže nam i prolaznik Dragan Pavelić.