Iz Europe

VOZIM     SE     JA     PRIJE     NEKOLIKO     DANA     taxijem po New Yorku, i taksist - kao svi taksisti svijeta - započne razgovor.

—   Odakle si? — klasično je pitanje kojima ta neobična bića započinju konverzaciju sa Zemljanima.

—   Iz Europe — rekoh.

U Americi se na pitanje »odakle si« odgovara sa »iz Europe«, jer to je u velikoj većini slučajeva najprecizniji moguć razumljiv odgovor, mada ćete ponekad čuti i potpitanje poput »gdje je točno ta, kako ste rekli... Etiopija?«. Iako je činjenica da postoji neobični stari kontinent Europa najčešće sve što oni o tome znaju, većina će taksista u New Yorku razgovor ipak nastaviti onim obaveznim - »odakle točno iz Europe?«.

To je najzabavniji dio razgovora. U početku sam, istina, odgovarao sa »Jugoistočna Europa, točnije Croatia«, taksist bi se obično unaprijed ispričao zbog svoje možebitne neupućenosti, pa rekao — »Mislio sam da su u Koreji svi kosooki« — i već nakon dva dana shvatio sam da nitko živ u Sjedinjenim Državama nikad u životu nije čuo za Croatiju. Nakon toga sam na pitanje »odakle točno iz Europe?«, srdačno odgovarao: »Jugoistočna Europa, točnije Australija«.

—   Ha, Australija! — veselo bi potvrdio taksist. — Imam ja prijatelja iz Australije, iz Luxembourga.

—   Ne, ne — ispravio bih ga ja oprezno. — Luxembourg je u Alabami, vi vjerojatno mislite na Lenjingrad.

—   Yeah, right, Lenjingrad! — lupio bi se on po čelu, pa nakon nekoliko sekundi tišine nastavio pitanjem. — Recite, u Australiji su muslimani, zar ne?

—   Ima, dakako, i muslimana — odgovorio bih ja — ali većinom su
zen budisti.

—   I vi ste zen budist? — pitao bi prostodušno taksist.

—   Ne — nasmijao bih se. —Ja sam jedi.

—Ha, znao sam! — udario bi vozač dlanom o upravljač. — Naušnica u lijevom uhu, ha?

Prvih dana, dok mi se još dalo podučavati njujorške taksiste geografiji, jedan od njih postavio mi je neobično pitanje: »Recite, kod vas u Hrvatskoj, vi govorite engleski, zar ne?«

—   Ne — rekoh. — Mi imamo naš vlastiti jezik, zove se hrvatski.

—   To je jako zgodno — odgovorio je taksist.

—   Da, i praktično — dodao sam.

—   Ali u bankama, tvrtkama, državnim institucijama — nije se dao on — tamo se govori engleski, zar ne?

—   Ah, mislite na državne institucije? — predao sam se.     — Tamo se govori engleski, naravno.

Nigdje čovjek i Hrvat neće bolje shvatiti svoju beznačajnost nego u njujorškom taksiju. Sve što čovjeka i Hrvata muči, cijela hrvatska epopeja od stoljeća sedmog do danas, sve to stane u prostodušni osmijeh njujorškog taksiste kad kaže da zna, naravno, za Croatiju, kako ne bi znao, »bio je George Bush kod vas nedavno, right?«, pa prisnaži svoje poznavanje europske i hrvatske geografije pitanjem — »A odakle ste točno, iz Južne ili Sjeverne Koreje?«.

Tako nekako, otprilike kao taksist u New Yorku, bio je zbunjen pred­sjednik Europskog parlamenta Hans Gert Pottering kad je nakon nekog vremena primijetio kako gosti sa Balkana, kad na sjednici govori netko iz njihovog susjedstva, nikad ne koriste slušalice i usluge prevoditelja. Čovjek je logično zaključio da se Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci, i kako se sve ne zovu ti Korejanci, u stvari jako dobro razumiju, da govore dakle isti jezik, i onda praktično zaključio kako je svima njima dovoljan jedan prevoditelj s drugih jezika, posve svejedno je li on Hrvat, Srbin, Bosanac ili Crnogorac.

Na njegovu ideju skočili su, razumljivo, gosti iz regije, i jedni i drugi i treći i četvrti, braneći svoje pravo na jezik i nacionalni identitet. U njihovu obranu skočili su, pak, i neki europski zastupnici, Doris Pack, Hannes Swoboda i Jelko Kacin. Naši su europski prijatelji, naravno, potpuno u pravu, i koliko god da su naši jezici tako neobično slični, otprilike poput britanskog i američkog engleskog jezika, koliko god to bilo apsurdno kao kad bi britanski premijer u posjetu Washingtonu tražio prevoditelja za engleski, balkanski su Korejci na kraju dobili svaki svog prevoditelja.

Umjesto jedne, to su sada četiri plaće, umjesto jedne kabine, to su četiri, umjesto deset listova papira, to je četrdeset listova, svi su troškovi četiriputa veći. Jeziku novca - službenom jeziku Europske unije - taj je jezik potpuno nerazumljiv, ali valja poštovati pravo na nacionalni identitet, čak i onda kad je jezik kao temelj nacionalnog identiteta — ono po čemu se narodi razlikuju - toliko isti da bi zapravo bilo mnogo praktičnije kad bi balkanski zastupnici na sjednice nosili nešto poput nogometnih dresova.