Pogibija i rastanak
IVINA POGIBIJA
Ivan (Ivo) Rajkovačić bijaše zgodan, plav čovjek, krupniji, ali niži od brata Petra. I, kažu, eksplozivniji i opasnije naravi. Prije no što se priključio bratu Petru u obrani Odžaka, služio je redovitu hrvatsku vojsku izvan Odžačkoga kraja. Bio je oženjen djevojkom Anđom Iličević i s njom do tada imao dvoje djece. U početku svibnja 1945. Ivo Rajkovačić je s još dva častnika (Jakov Pušelja i Ivica Knežević Rodin) odžačke obrane obilazio svoje izbočene položaje. Upali su u partizansku zasjedu na njivi Andrićki u Žabarima i pokošeni strojničkom paljbom. Kad im je pristigla pomoć, živ je još bio Ivo Rajkovačić. Jednom je rukom držao svoja izpala crieva, a drugom je pucao. Pomoć mu je stigla prekasno. Umro je na rukama svojih suboraca s porukom: „Sve vas volim, a najviše svoga brata Petra."
Vrelo: Mato Marčinko
"U Odžaku se branila Hrvatska država", str.50
........................................................................................
PETROV NESTANAK
Nakon što se 628 bojovnika predalo partizanima, ostatak hrvatske vojske tražio je izlaz u vučijačkim šumama. Predajom dijela hrvatske vojske partizanima došlo je do povlačenja s položaja i rasformiranja hrvatske vojske u tom kraju... Baja Petar je nakon vijećanja sa svojim bojovnicima došao među vojsku koja se probila i okupila na čistini jednoga proplanka na Vučijaku, u subotu 26. svibnja 1945., poslije podne, i prozborio tužnim glasom:
"Bojovnici dragi moji, moram vam i sam tužan tužno priopćiti: izgleda da je sve izgubljeno, za nas nema više nikakve nade. Partizani su rat dobili, a mi smo dobili dojavu da se svi predaju te da su hrvatski časnici i Pavelić već prešli u Austriju. Časnici i naša vojska predaju se Amerikancima. Oni, koji još nisu u Austriju i Italiju pristigli, na putu su prema tamo. Opće je rasulo hrvatske vojske i mi ovdje također ne možemo više ništa promijeniti. Zbog svega ovoga što sam vam morao iznijeti, a što smo i mi morali uzeti u obzir kao činjenice, odlučili smo da je došlo vrijeme našega rastanka, neka od sada svatko odlučuje sam o svojim postupcima, neka odluči hoće li se svojoj kući vratiti i na koji način će to učiniti, možda se malo kriti, pa se postupno predavati. A ja ću, bojovnici, na svoju stranu, a vas molim o meni ne govorite nikome ništa, recite znamo samo da je nestao i da ga od tada više nitko nije vidio."
Tužnim pogledom pogledao je tamo okupljene svoje bojovnike. Podigao je ruku i drhtavim glasom rekao:
─ Za Dom i Domovinu!
Svi tamo nazočni su odgovorili:
─ Spremni!
Tada se okrenuo na suprotnu stranu i krenuo, pa zastao, da još jednom pogleda svoje bojovnike, ali više nije imao riječi, nego je i Baja Petar zaplakao kao malo dijete, suze su mu potekle niz obraze i plačući se rastao sa svojim hrvatskim bojovnicima. Otišao je šumom zelenom. Nakon sat vremena, otprilike, čula su se tri pucnja iz pištolja ...
I tako su bojovnici ostali bez Baje Petra prepušteni sami sebi. Što činiti? Kamo se zaputiti, bile su dileme svakoga od tih bojovnika. Tu noć su još tamo prenoćili i tek sutradan su se počeli opraštati i razilazitiu manjim skupinama. Dio ih se zaputio svojim selima, ipak, na domaku sela, slali su najprije po jednoga da se privuče kući te da se uspostave veze između njih i naših po selima, kako bi se mogli dalje snalaziti i ostati živi.
Sve ovo saznao sam u najstrožem povjerenju, a koliko je to točno, ne mogu ništa tvrditi. O tim posljednjim danima hrvatskih bojovnika, koji se nisu partizanima predali, postoje svakojaka kazivanja i svakojake verzije.
***
U proljeće 1947. godine bio sam u Odžaku, na stočnom sajmu i prepoznam dvojicu ljudi iz Vlaške Male. Jedan od njih prodaje kravu. Pozdravim ih i upitah, kako ste ljudi?
─ Ništa nas ne pitaj! - odgovoriše mi uglas.
Oni su mene također odmah prepoznali. Upitah ih ponovno potiho, da drugi ne čuju ─ kako su prošli i kako su živi ostali? Unatoč opasnosti razgovor se ipak zametne.
Ispripovijedam ja njima što sam čuo o oproštaju Baje Petra s bojovnicima, pa velim:
─ Ne znam je je li to istina?
A oni nadodaše:
─ Dobro si čuo, nažalost, to je istina.
Za Baju Petra nitko od tada više ništa ne zna, a ne zna se ni za brojne druge bojovnike, što je bilo s njima i kako su završili. A svašta se pripovijedalo. Naših je dosta pobijeno, neke su i žive uhvatili, jer ih je netko izdao. U svakom slučaju, malo je bojovnika preživjelo. Sada je malo bolje, malo su popustili, a i seoski odbori su malo drukčiji, ali nikada se ne zna što će napraviti, pa smo uvijek oprezni i na skrivanje spremni.
Godine 1958. po cijelom se posavskom kraju govorilo kako je neki musliman iz Odžaka prepoznao Baju Petra Rajkovačića u Španjolskoj. Prije nego je odlučio poći prijaviti ga policiji, gledao je Baju Petra od glave do pete, a dobro je poznavao čojka toga, a pogledao je i Baja njega i siguran je da gaje prepoznao, ali najednom se Baja Petar okrenuo te mu se iz vida izgubio u masi onoga naroda.205
205 Istražujući u posavskim selima o Petru Rajkovačiću Baji, nisam ništa pouzdano mogao saznati o njegovu završetku. Većina svjedoka se slaže da se on nije predao partizanima, nego da je krenuo u proboj preko Vučijaka, međutim, što je bilo dalje, nitko pouzdano ne zna. Neki svjedoci pretpostavljaju da je možda poginuo u okolici Dervente, možda čak u derventskom selu Polje. Za njegova brata, Ivu Rajkovačića, svjedoci se uglavnom slažu da je nekoliko dana prije pada toga posavskoga kraja bio ranjen te daje od posljedica ranjavanja umro.
Vrelo: Marko Babić
"Bosanskoposavski Bleiburg", str.175-177