Križarski pohodi kroz Hrvatsku i Bosnu

2.2. Prvi križarski pohod (1096.)

 

Hodočašćenje u Svetu Zemlju bila je pojava koja je zacijelo bila poznata Hrvatima prije nego se i naslućivalo pokretanje naoružanih pohoda Zapadnog kršćanstva. Poznat nam je slučaj opata Gerarda (kasnijeg sveca) iz 1022. god., čiji je naum da otplovi u Palestinu bio onemogućen lošim vremenom, pa se morao neplanirano zadržati u Zadru.⁹⁵ Ostaje dvojbeno u kojem smislu pak, možemo s Hrvatskom povezati retke iz jedne kronike: „... Nam ante eum per illas partes nullus praeterierat, quippe quia novella adhuc christianitas per Ungriam et Sclavoniam erat ...".^% A onda se krenulo s oružjem u ruci. Prvi križari krenuli su u jesen 1096. god., a kretali su se u tri kolone.⁹⁷ Provansalske križare predvodio je tuluški grof Raimond IV. od Saint-Gillesa te biskup Adhemar od Le Puya - od pape imenovan kao vođa pohoda. Grof Raimond potjecao je iz obitelji koja je već generacijama sudjelovala u borbama protiv Maura na Iberskom poluotoku. Na tom području i protiv istih protivnika stekao je i on bogato ratno iskustvo, a u to doba bio je već starije dobi. Osim toga, papa Urban jedino je s njim raspravljao o pohodu te je i time stekao određeni ugled. Krenuvši na put, poveo je i svoju suprugu Elviru, aragonsku kraljevnu, i svog sina Bertranda (vidi rodoslovnu tablicu 19.), a pratio ga je i niz velikaša: grofovi Rambaud od Orangea, Gaston V. od Bearna (vidi rodoslovnu tablicu 12.), Gerard od Roussillona, Guillaume od Montpeliera, Guillaume III. od Le Poreza te Isoard od Gapa. Biskup Adhemar već je prije desetak godina bio u Svetoj Zemlji, a sada je kao papin legat pratio vojsku zajedno s Guillaumeom, biskupom Orangea, te svojom braćom, Francoiseom-Lambertom od Pevrina i Guillaumeom-Huguesom od Monteila.⁹⁸ Iz zapisa križarskog očevidca Raimonda od Aguilersa, i kasnijeg kroničara nadbiskupa Guillaumea Tirskoga, znamo da je ova križarska vojska, praćena od skupina običnih hodočasnika, prošla kroz Hrvatsku cijelom njezinom dužinom od Istre, odnosno Trsata, do Senja, pa kroz unutrašnjost do granice s Dukljom kralja Bodina. Možemo biti sigurni da je prvi dio njezina itinerara do Like pratio glavne rimske ceste, ali dalji pravac kretanja teško je rekonstruirati, iako se nameću dvije moguće varijante. Zna se da križari nisu bili u Kninu, a nisu bili ni u jednom primorskom gradu." A budući da je iz kroničarskog pričanja očito, da im Hrvati nisu htjeli dati vodiče, moguće je da su Raimond i Adhemar iz Senja dospjeli u okolicu današnjeg Bihaća, a od tuda u dolinu Unca. Dalje su nastavili preko Glamočkog polja na Livanjsko polje, a onda su negdje između Trilja i Imotskog izišli na rimsku cestu kojom su preko današnje Hercegovine stigli u Duklju. Druga vjerojatnija varijanta jest da su iz Senja nastavili preko Like, a onda slijedeći rimsku cestu prešli Velebit, te kod ostataka rimskoga Burnuma (jugozapadno od Knina) pregazili Krku i produžili na jugoistok do Trilja, dalje pružanje rimske ceste dovelo ih je u Duklju.¹⁰⁰ Poznato je da rimske ceste nisu bile građene da izravno povezuju naselja, nego da omoguće lako i brzo povezivanje centara s provincijom. Sukladno tome, pet glavnih cesta zrakasto je izlazilo iz Salone u unutrašnjost, a samo je jedna magistralna cesta vodila dužobalnim gorskim zaleđem.¹⁰¹ Stoga bi i to mogao biti razlog mimoilaženja hrvatskih središta. Konačno, i loše stanje cesta moglo je uvjetovati spomenuto nesnalaženje križarske kolone. Zasigurno je da je teren kojim su se probijali bio za Provansalce neuobičajeno šumovit, a uz to nije bio priveden poljodjelstvu onoliko koliko je to bilo u njihovoj domovini.¹⁰² (Slične primjedbe o „abrupta montium et condensa silvarum" ostavili su pedeset godina kasnije, što je znakovito - opet Francuzi, ali što je zanimljivo radi usporedbe, bili su sudionici Drugoga križarskog pohoda koji su prolazili kroz Austriju pravcem Passau -Beč.¹⁰³) Zima, kamenita brda i loši putevi nisu bile jedine nevolje koje su otežavale pohod - opće izbjegavanje kontakta, te napadi na odvojene hodočasničke kolone, dodatno su zagorčavali križarima put kroz Hrvatsku. Raimond IV. od Saint-Gillesa nemilosrdnim je kažnjavanjem - kopanjem očiju, odsijecanjem ruku i nogu zarobljenih Hrvata - zacijelo ostavio u izuzetno lošoj uspomeni križem označene vojnike Prvog pohoda,¹⁰⁴ a zbog takvih teškoća iduće križarske vojske nisu se usuđivale prolaziti planinskom Hrvatskom.¹⁰⁵ Razlog tolikog nepovjerenja Hrvata možda je bio potaknut i lošim iskustvom iz pohoda ugarskog kralja Ladislava, koji je nekoliko godina ranije prodro u Hrvatsku.¹⁰⁶ Kolika je bila Raimondova križarska skupina? Prema nekim procjenama u njoj je bilo oko 10.000 osoba, od toga oko 3000 vojnika.¹⁰⁷ U svakom slučaju, u tadašnjim anarhičnim hrvatskim prilikama, niti se za toliki broj putnika mogla osigurati usputna opskrba, niti su nekakve hrvatske vojne snage mogle spriječiti ili regulirati prolaz križara.

 

95) RAČKI, Franjo, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalum VII., Zagreb, 1877., 435., 436.

 96) FICHTENAU, 1962., 7.

 97) RöHRICHT, Reinhold, Geschichte des Ersten Kreuzzuges, Innsbruck, 1901., 61.-76.; HEYCK, Ed., Die Kreuzzüge und das heilige Land, Monographien zur Weltgeschichte XII, Bielefeld/Leipzig, 1900., 17.-25.; RUNCIMAN, Steven, A History of the Crusades, volume I, The First Crusade and the Foundation of the Kingdom of Jerusalem,
Cambridge, 1954., 142.-161.

98) RAČKI, 1877., 461. - ... episcopus Willelmus Aurasiensis et Raiboldus eiusdem civitatis comes, Gaustus de Beders, Gerardus de Rosseilon, Guillelmus de Monte Pessulano, Guillelmus comes Forensis, Raimundus Pelez, Centonius de Bear, Guillelmus de Amaneu, et alii multi ...; RöHRICHT, 1901., 76.; RUNCIMAN, 1954., 159., 160.; Svi navedeni križari potječu s područja languedoca, odnosno iz današnjih departmana južne Francuske: Vaucluse, Basses-Pyrénés., Hérault, Hautes-Alpes, Haute-Loire, Drome.

99) RICHARD, Jean, Križari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji (priredio Franjo Šanjek), Croatica christiana periodica 18, Zagreb, 1986., 28.; ŠANJEK, Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Srednji vijek, Zagreb, 1993., 192.; RAUKAR, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 58.; Ono što navodi Röhricht o prolasku preko Zadra, Splita i Dubrovnika nije utemeljeno. Vidi: ROHRICHT, 1901., 76.

100) BOJANOVSKI, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Djela ANUBiH XLVII, Centar za balkanološka ispitivanja 2., Sarajevo, 1974., 210., 230.; Vidi o tome: ČORALIĆ, Lovorka, Put, putnici, putovanja / Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, 94., 95.

101 )BOJANOVSKI, 1974., 27., 29., 41.

102) RAUKAR, 1997., 58.

103) JURITSCH,  Georg,  Geschichte   der   Babenberger  und  ihrer  Lander   (976-1246), Innsbruck, 1894., 184.

104) RAČKI, 1877., 462.; RöHRICHT, 1901., 76.; RUNCIMAN, 1954., 161.; GRGIN, 1992., 141.; ŠANJEK, 1993., 192., 193.; RAUKAR, 1997., 359.; Ostaje zagonetka zašto Dukljanin ni jednom riječju ne spominje prolaz križara, koji su nesumnjivo susreli kralja Bodina, a inače nalazimo opise mnoštva drugih sukoba i pohoda.

105) KUGLER,1891.,76.

106) TOMA Arhiđakon, Kronika (preveo Vladimir Rismondo), Split, 1977., 55.; RAUKAR, 1997., 57.

107) RUNCIMAN, Steven, The  first Crusaders' Iourney across the Balkan peninsula, Byzantion, Tome XIX, Bruxelles, 1949., 220.

Za razliku od tih neugodnih iskustava, koje nam prenosi Raimond de Aguilers, gradovi Trogir i Split, doduše pod mletačkim pritiskom, ustupanjem brodova potpomogli su križarske operacije na obalama Svete Zemlje, u kojima je 1100. godine oslobođena Jaffa. Usput su se Mlečani poslužili tim brodovima u suzbijanju svojih trgovačkih takmaca Pizanaca.¹⁰⁸ Nešto kasnije, dolinom Drave od Varaždina pa do Osijeka, te dalje kroz Srijem, prošla je zasebna križarska skupina iz Burgundije.¹⁰⁹ Potpuno nezabilježena u hrvatskoj historiografiji ostala je križarska skupina koju je je vodio norveški kralj Sigurd Jeruzalemski. Nakon što je svojim brodovima oplovio Europu, neko je vrijeme boravio kod svojih »rođaka«, južnoitalskih Normana. Nakon borbi u Svetoj Zemlji, 1111. godine uputio se u domovinu kopnenim putem preko Konstantinopola. Iako to nije izričito navedeno, on je u svom proputovanju preko »Panonije« u Njemačku, gdje se u Passauu sreo s carem Heinrichom V, morao proći Srijemom i istočnom Slavonijom.¹¹⁰ Dalmatinski gradovi ponovno su 1123. godine dali svoje brodove i mornare za flotu dužda Dominika Michielija kojom je on pomagao križare u Svetoj Zemlji pri osvajanju Tira.¹¹¹ Ovaj put je pružen otpor traženjima Mlečana, pa je u odlasku nemilosrdno opljačkan Trogir, a dvije godine kasnije, na povratku, sravnjen je i Biograd.

 

108) DANDOLO,  1938-1958., 221.;  STIPIŠIĆ,  Jakov /  ŠAMŠALOVIĆ, Miljen, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae I, Zagreb, 1967., 207., 208.; RöHRICHT, 1901., 212.-214.; KLAIĆ, Nada, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976., 33.

109) ŠANJEK, Franjo, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1991., 112.; Itinerar je razumljiv imajući u vidu mrežu antičkih cesta kroz Sloveniju i Slavoniju. Vidi: SOPRONI, 1980..209.-212.

110) RIANT, Paul, Expeditions et pelerinages des Scandinaves en Terre Sainte au temps des croisades, Paris, 1865., 181., 203.

111)  Monumenta Germaniae historica, tomus XXXI., Hannover. 1903., KLETLER, 1962., 305.