Fra Lovrina pogibija

U mjestu Turić, nedaleko od Gradačca, nalazi se grob fra Lovre Milanovića. Stradao je kao mučenik vjere 1807. godine. Mjesto njegove pogibije vjernici su ogradili kao sveto. Od tada mnogi katolici i drugi vjernici u životnim nevoljama pohađaju fra Lovrin grob i tu nalaze utjehu i pomoć Božiju. Na ovaj grob se hodočasti mladim nedjeljama a veliko hodočašće je je na mladu nejelju izmešu Velike Gospe i Male Gospe. Tu se skupe vjernici iz bliže okolice Posavine i Slavonije.

   Koncem 18. stoljeća počele su se izdvajati moćne muslimanske obitelji, koje su i u novim prilikama nastojale očuvati svoje stare povlastice. To se posebno odnosi na obitelj kapetana Gradaščevića, koja je imala svoje sjedište u Gradačcu. Prema svojim podanicima i kršćanima bili su veoma okrutni, tako da je mogao svaki njihov sluga nekažnjeno ubiti kršćanina. Jedan od događaja koji govori u prilig tomu je i mučenička smrt tramošničkog župnika fra Lovre Milanovića.

   Fra Lovro je bio pošao u posjetu svome stricu fra Franji u Dubrave. Kada je došao u Turić, kod Čičića kuća susreo ga je Mujo Arnaut, nadzornik imanja Osmana kapetana Gradaščevića. Fra Lovro je jahao na konju. Mujo je zastao na mjestu, dok je fra Lovro prošao pored njega ne rekavši mu ni riječi.  Kada se fratar malo udaljio, Mujo je potegao pušku i pogodio fra Lovru, koji je padajući sa konja molio: „Miserere mei Deus, miserere mei...“ Fra Lovro je izdahnuo u 29. godini života. Ubrzo su se skupili mijesni katolici te mrtvog fratra unijeli u neku kršćansku kuću, a ubojstvo prijavili Osmanu kapetanu i okolnim župnicima. Pokopan je u turićko groblje uz nazočnost mnogobrojnog svijeta i okolnih župnika. Nakon toga su neki kršćani pitali Muju: „Da od Boga nađeš Mujo, jer ubi dobroga našeg misnika“ – a na to Mujo odgovori: „Vlah je , jazuk (šteta) što sam ga ubio, ali sam to po zakonu turskom učinio. Zakon bi turski, da kad đaur-kaur (nemusliman) skobi na putu Turčina da đaur mora s konja sjašit, nek se zna da je Turčin gospodar, a jer prater toga učinio nije, moro sam ga ubit.“

   Fratri tužiše Muju Osmanu kapetanu ali ovaj ništa nije učinio osim što je otpustio  Muju iz službe. Mujo se poslije skitao od nemila do nedraga, tražeći zalogaj kruha, dok se ne namjeri na deli-cigana koji ga ubi na mjestu. Priča se da sljedećeg ljeta led potukao sav gradačački kraj, osim Turića. Postoji također predaja kada je Mujo pucao na fra Lovru i kada je ovaj izdisao, da je njegov pratilac pitao: „ Pater, hoću li i ja njega ubiti“?, a fra Lovro odgovori: „Ne, njega će Bog“.

   Na mjestu fra Lovrine pogibije, u malom ograđenom komadiću zemlje, dugo je vremena bilo vrlo skromno spomen-obilježje koje je podignuto za vrijeme župnikovanja u Tramošnici fra Ante Lapandića. Najprije je 1923. podignut kameni spomenik, a sljedeće je godine na spomenik postavljen željezni križ. Na spomeniku je pisalo: "Ovdje pod krvničkim udarcima predade Bogu dušu fra Lovro Milanović župnik tramošnički dne 3. veljače 1807. godine.“ Mještanin Turića, povratnik Frano Josipović priča kako je tijekom posljednjeg rata spomenik bio oštećen granatama koje su padale oko njega. Pronađene su dvije od tri ploče i spomenik je na mjesnom groblju ponovno podignut. Fra Marijan Karaula napisao je monografiju o fra Lovri, a mještanin mr. sc. Marijan Džordić svoju je monografiju posvetio svome mjestu Turiću, a knjigu Bosanskoj Posavini.