Posavski Zmaj - Zabosnica
Stjepan BLAŽANOVIĆ
Dođi Zmaju i vidi naše muke! - pozivali su ga Zasavčani. Njihov problem bio je u tome što je selo bilo na nepovoljnu terenu, na otoku između staroga i novoga korita Bosne. Zato bi bilo pravilnije da se selo naziva Zabosnica jer je ušće Bosne odmaknulo Savu od sela punih pet kilo metara.
Naime, nekada je to bio zaseok velikog sela Dubice. Jednoga kišnoga proljeća, za poplave, Bosna je sredinom sela, pokraj crkve, probila novi tok. Tako Dubica bi raspolovljena, a Zasavica ostade na desnoj obali ušća Bosne. Pedesetak su godina u crkvu išli prevozeći se čamcima, a kada se uspostavila nova župa u Šamcu mogli su u crkvu ići i za proljetnjih i jesenjih poplava, ali novim putem. Upravo taj novi put do crkve i grada prolazio je kroz starohrvatsko selo Crkvinu koju su u posljednjem stoljeću naselili Srbi. Vrijedni Zasavčani izgradili su čvrsti most na Starači i preko njega prelazili u Crkvinu, a odatle u Šamac.
Upravo je most taj koji spaja Zasavčane s poželjnim i nepoželjnim gostima. Kao jedini ulaz i izlaz iz sela, tu su se naplaćivali svi računi. Ako je netko od stranaca činio nered, tu bi ga domaći dostojanstveno "ispratili". Teže je bilo zapriječiti nekome ulaz u selo dok još nije pokazao svoje prave namjere. Štab za obranu sela izvijestio je Zmaja da oni imaju više od stotinu lovačkih pušaka. Problem im je bio most koji ne mogu čuvati od ulaska četničkih oklopnjaka.
- To je barem lako riješiti. Srušit ćemo most! - uzviknu u šali Zmaj.
Primjetno iznenađeni, Zasavčani se trgnuše od stola i zinuše od čuda.
"On bi srušio most? Nemoguće! Pa to nam je jedina veza sa svijetom...Pa to smo gradili pet godina mjesnim samodoprinosom... Pa to je najljepši most u Posavini..."
- Nećete nam valjda srušiti naš jedini most ? - upita Ivo Pekić.
- Ne, ja vam ga neću srušiti. Samo sam se šalio.
- To nam je jedina veza sa svijetom. - dopuni Srećko Stanić.
- Nažalost, ta vaša veza vodi preko četničkoga teritorija i vi je više ne možete koristiti.
- A što ćemo sad? - upita zapovjednik obrane Perica Senjić.
- Obnovit ćete povijesne pravce.
- Kakve povijesne pravce...?
- Skelom preko Bosne, pa u Dubicu.
- To bi i mogli. Imamo mnogo čamaca od ribiča. Kao momci svaku smo večer išli u Dubicu ašikovati, ali poslije...
- Kad ste se poženili iz Dubice, u ženinu rodbinu niste često odlazili.
- Zaboravili smo i vrijeme i mjesto gaza preko kojeg smo mogli zaprežnim kolima pregaziti Bosnu.
- Vrijeme je da malo obnovite sjećanja i navike.
- Posljednjih smo godina po srpskim selima hodali po igrankama.
- I Užičko i Žikino kolo igrali?
- Da, igrali smo kako su nam Srbi svirali...
- A svoja ste kola zaboravili?
- Stariji se još sjećaju: pruđe, zavrzlame, sitnice, četvorke...
- A ti Perice, kao sredovječni svjesni Hrvat, jesi li na stojao na svoju djecu prenijeti znanja i iskustva naslijeđena od starijih...da se ne izgubi kontinuitet među naraštajima...
- Mladi za nas nemaju vremena. Svaki dan idu u školu u srpska sela, gdje ih uče srpski učitelji, a ovo naše hrvatsko nazivaju staromodnim i zaostalim...
- Čini se kako su i tebe uvjerili da treba biti moderan?
- Njihove cure zaista su bile modernije...
- Misliš razvratnije?
- Lakše je do njih bilo doći, onako... za jednu noć... za zabavu...za skupljanje predbračnoga iskustva...
- Išli ste vi tamo i poslije, nakon ženidbe...?
-Jesmo. Bilo je to malo zbog promjene...
- Slizali ste se vi s njima prilično?
- I previše. Mladi su već počeli ženiti Srpkinje, a i naše su se udavale za njih.
- Sad kažeš previše?
- Sad to vidim, iako to prije godinu dana nitko nije spominjao. Nije bilo zanimljivo ići na naše igranke. Tu su bile sve poznate cure. Kako smo ih mi zapostavljali, tako su one iz prkosa radije hodale sa strancima nego s nama. Tvoji su Hasićani najviše dolazili. S modričke strane Čardačani i Kladarci. Znali su u selo doći i Srbi, ali njih se s lakoćom moglo prepoznati. U naših cura nisu imali prolaz, ali ni u braće Lončarića koji su im često znali uzeti mjeru.
- Raspričasmo se mi Perica, kao u mirna vremena, ali što ćemo s mostom, hoćemo li ga rušiti?
Ponovno spominjanje rušenja mosta nije ublažilo bol Zasavčana. Izgledalo im je to ludo, kao kad bi netko spomenuo da im želi srušiti novoizgradenu crkvu. Most se isuviše urezao u svijest svakoga od njih i postao njihova svakodnevica. Bilo im je nezamislivo živjeti bez mosta. Onaj koji bi srušio most, srušio bi dio njihova identiteta. Poslije toga nitko ih ne bi mogao prepoznati, a ne bi se ni oni sami prepoznali...
- Ovo streljiva što smo vam dodijelili ponesite kući. Organizirajte štit oko sela s lovačkim puškama ispod Starače. Sačmarice su izvrsna obrana od pješaštva. Na ulaz u selo uz obalu Bosne stavite ježeve i prokopajte usjek protiv oklopnjaka. Most čuvajte ovim ručnim bacačem, dok vam ne dovezemo eksploziv. Popravite čamce i uspostavite vezu s Dubicom. Za prijevoz tereta naručite izradu kompe. Krenite!
Iako je Zmaj sve ovo izgovorio uz osmijeh, ipak je to izgledalo kao zapovijed. Poslušno su krenuli prema savskom mostu, pa kroz srpske kontrole u svoje malo selo.
Dostava eksploziva iz Zagreba u kamp zbila se istoga dana kada su Zasavčani iz njega otišli. Slučaj je htio da se samo tri dana poslije pojavio Pavo s "tamićem". Uspješno se bavio švercom i imao dobre jarane i među Srbima i medu Muslimanima. Njegova je deviza bila - para vrti gdje burgija neće! Zmaj je bio uvjeren u to da jedino Pavo može Zasavčanima dostaviti eksploziv. Šverceri su bili internacionalno raspoloženi.
Na gomilu raznovrsne robe dragovoljci ubaciše pet vreća plastičnoga eksploziva. Pavo je već u glavi planirao četiri isporučiti, a jednu negdje u Kornici ili Čardaku utržiti i usput malo zaraditi. On ne može bez toga jer ima i troškova. Tu je potrošnja goriva, pa pijaca i žderačina sa Srbima... Bio je primjetno raspoložen, pa je i Zmaja ohrabrio da pode s njim. Kada je to Pavo čuo, raspoloženje mu je spasnulo:
- Bilo bi to opasno... Ako vas Srbi prepoznaju...
- Možeš li ti mene dovesti do
Zasavice ili ne možeš?
To je za Pavu bilo pravo pitanje. On nikada ne bi priz
nao da nešto
ne može. Zato spremo odgovori:
- Ja mogu sve! Presvucite se u civilku i sjednite
pored
mene, da vidite što je vožnja.
Pavo je zaista vozio luđački. Svima je svirao, sve je redom pozdravljao, smijao se i vikao, dodavao gas u mjestu i kočio. Sve je to Zmaj mogao razumjeti dok su prolazili kroz hrvatske, muslimanske ili mješovite kontrole, ali na izlazu iz grada morali su proći kroz Crkvinu do Zasavice.
Srbi su uvijek pravili barikade pokraj kavana, iz praktičnih razloga. Tako su ovu napravili pored Trileta. Bila je to tromeđa triju srpskih sela: Crkvine, Škarića i Pisara. Na cesti se klatilo pet-šest pijanih rezervista s kokardama na vojničkim kapama. Svi su istovremeno dizali ruke i zaustavljali dolazeći kamiončić. Pretpostavljali su da je netko od domaćih, pa su planirali nešto užicati, a ako su stranci, naplaćivali su putarinu.
Ono što je Zmaja iznenadilo bilo je ponašanje vozača. On je, umjesto da usporava kretanje vozila, dodavao gas. Činilo se da će ih sve pogaziti. To je značilo iza njih udariti u improvizirani betonski zid, izgrađen do polovine ceste. Samo je nekoliko metara dalje bio zid na drugoj polovini ceste, tako da se vozilo moglo provući samo uz lagano kretanje. Kada se kamiončić približio toliko da su rezervisti već skakali u stranu, Pavo je naglo zakočio. I dok se čulo škripanje kočnica, on je otvorio vrata i iskočio van:
- Šta je četnici? Šta radite tu na putu? Još će vas
netko
pogaziti! Zgazit će vas kao FAP žabu!
"Pa on njih naziva četnicima? I oni se ne ljute zbog toga? - Još se i dive tom oslovljavanju. Izgleda da se poznaju..."
-
Evo, Trumane! Putarina! Nitko danas nije platio bolje
od mene! - vikao je Pavo, visoko podižući bocu vinjaka.
- Je l' Zrinjski? - pitali su istovremeno sva trojica.
-
Ne samo Zrinski, nego i ustaški! - uzviknu Pavo i ne
čekajući dopuštenje za prolaz uskoči u kamiončić.
Vještom kretnjom uputi se prema barikadi. U samo dva nagla pokreta upravljačem i barikada i četnici bili su iza njih.
Pavino rizično ponašanje bilo je vrhunski režirano. Jedino je ono osiguralo da na suputnika i na sadržaj u kamionu nitko nije niti pomislio. Nazivajući rezerviste četnicima, za njih je bila počast, ali čuti da je nešto "ustaško," pa bilo to i omiljeno piće, to je Zmaju bilo nevjerojatno.
O svojim je govorničkim sposobnostima Zmaj imao visoko mišljenje. Mogao je riječima izazvati raznovrsna uvjerenja i rasploženja, ali ovakav učinak, u ovako kratkom vremenskom razamaku, to su mogli samo vrhunski igrači. Znao je da su šverceri premazani svim mastima, ali ovo je i za njih bila nova situacija.
"Šverceri su snažniji od rata. Oni i ratnu situaciju pretvaraju u osobnu korist. - Umjesto da zahvališ gospodinu Sto te provezao kroz barikadu, ti ga nazivaš švercerom... bolje bi ti bilo da priznaš da si se uplašio...- Nisam se..
- Nisam se uplašio! - čuo je Zmaj svoj glas.
-Ma, nemate se čega bojati kad ste sa mnom! - iskaza Pavo svoje slaganje. Zatim je pokazao rukom na trojicu četnika.
- Ono su najopasniji četnici: Tralja, Monstrum i Čulap-Čuko. I sami nadimci govore o tome kakvi su to ljudi.
Vozili su kroz Crkvinu koja je bila gotovo pusta. Svi su bili u kućama. Tek ponegdje ispred trgovina i gostionica mogli su vidjeti poluuniformirane ljude i pokoje vojno vozilo. S glavnoga puta prema Modriči, kod Kojine gostionice, kamiončić skrenu prema Zasavici. Stotinjak metara dalje bio je most preko Starače.
"To je taj most. Danas mi izgleda manji i slabiji nego posljednji put kada sam ga vidio. - A bilo je to prije dvadesetak godina..? - Da, bilo je..."
Zmaj se prisjeti jedne davne zime kada su Zasavčani pozvali KUD iz Hasića da im u njihovoj novoizgradenoj čitaonici izvede zabavni program. Kas je organizirao prijevoz s tri kombija, za dvadesetak izvođača i mnoštvo rekvizita. Na programu su bile pjesme uz gitaru u izvođenju Ivice Mišića, a u stankama je Brale pričao viceve. Prohladna dvorana i osrednji program publiku je ostavio hladnom. Uzalud je Katić, glavni voditelj, spektakularno najavljivao svaku pojedinu točku programa, iz publike nije dopro nijedan osmijeh, nijedan pljesak. Umjesto toga moglo se čuti zviždanje i mrmljanje. Kruna programa trebala je biti komedija u tri čina. U prvome se činu pojavljivao i Zmaj, tada gimnazijalac s hvaljenim smislom za glumu, ali bez uspjeha. Publika je sve više negodovala. Kada su nakon prvoga čina spušteni zastori, izvođači su bili spašeni, barem za trenutak. Katić je ponovno izišao ispred zastora, najavio sljedeći čin i obećao da će on zaista biti smiješan. Ponudio je publici da im u stanci dok se glumci pripreme ispriča neki vic. I prije nego što je publika na to pristala, on je počeo s pričom o Muji i Hasi. Iz publike se začuše povici:
- Daj skrati! Nismo došli tebe gledati!
- Vratite nam pare za ulaznice!
- Skloni se sa scene, dok te nismo mi sklonili...!
Kako ne bi potpuno iscrpio njihovo strpljenje i on se povuče iza zastora. Ostali izvođači već su pobjegli kroz jedini mogući izlaz sa scene a to je bio prozor za ventilaciju. Čekali su ga u kombiju, spremni za polazak. Plan je bio: što brže prijeći most, prije nego što ga nezadovoljni Zasavčani zatvore.
U dvorani se čekao nastavak komedije. Glumci se nisu pojavljivali, pa je publika odlučila sama provjeriti što se zbiva na sceni. Nahrupili su iza zastora i iznenađeno zastali. Na prostranoj sceni nije bilo nikoga. Tek poneki veći rekvizit koji se nije mogao iznijeti kroz tijesni otvor na zidu. I prije nego što je publika istrčala iz dvorane začuli su motore kombija koji su se udaljavali. Potjera je trajala samo do mosta. Dalje nikoga nisu progonili, pa ni prijatelje iz Hasića.
Mnogi su taj događaj zaboravili, ali ne i jedan od najmlađih sudionika neuspjele priredbe koji se tada radovao prelasku preko impozantnoga mosta. Nikada nije zaboravio ovaj most, iako ga nije vidio dvadesetak godina. Mogao je opisati njegove lukove i oslonce, njegov desetometarski raspon i njegovu metalnu ogradu. Zimi je izgledao još snažnije. A sada, za ljetnoga vremena sa smanjenim vodostajem, zarastao u šaš i zaklonjen lišćem vrba i topola, izgledao je znatno skromnije.
Pavo i Zmaj na mostu zatekoše trojicu Zasavčana u civilu. Vozača su prepoznala sva trojica. Čini se da je jedan prepoznao i Zmaja. Ostaloj je dvojici šaputao:
- To je taj...
Prošli su do one iste dvorane za koju je Zmaja vezivao neugodan doživljaj, a sada ništa ugodnije slutnje. Ispred dvorane doma našlo se desetak mještana uz karte i pivo. Kako je Pavo žurio dalje, Zmaj zamoli domara Andriju da tu u hodnik istovari "gnojivo" koje je dovezao za Pericu. Pavo je otišao prema Garevcu, a Zmaj se uz šalu pokušao približiti kartašima. Poznavali su ga iz viđenja, a po onome što su čuli o njemu još više. Svi su u njegovoj blizini postali tiši i oprezniji. Na pitanja su odgovarali nevoljno. Nisu znali gdje je zapovjednik Perica. Žurili su završiti partiju i ispiti pivo, pa da ispred nepoželjnog gosta zbrišu doma. Zmaj je sve to vidio, ali nije htio vjerovati svojim očima. Priče o njegovoj omiljenosti među Hrvatima u Posavini, koje je slušao svakoga dana, toliko su ga opile da nije ništa vidio, niti razumio. Bilo je očito, ljudi ne žele razgovarati s njim. Činilo se kao da se boje, ne samo njega nego i jedni drugih, i žure jedan po jedan otići kući. Na kraju je razočarano ostao sam s domarom Andrijom Jovićem.
- Nemojte se ljutiti na njih. Dobri su to ljudi, samo se boje da ih netko ne cinka Srbima da surađuju s vama.
- A što ja to radim? Radim li ja zaista nešto protiv Srba?
- Ne radite, ali nam pričate drugačije nego oni. Oni nam govore da se ne brinemo, a vi nas potičete da pripre mamo obranu od njih.
- Pa zar je to upravljeno protiv njih, ako vas osposoblja vam da se možete obraniti, ako zatreba?
-
Nije, ali svi tako misle. Uvjerili su nas da se ne možemo obraniti, pa je bolje da i ne pokušavamo. U selu ima mnogo onih koji surađuju sa Srbima pa ne bi bilo dobro da se dulje zadržavate kod mene... Primijetio sam da je Čedo Pandur, čim vas je
vidio, odjurio biciklom u pravcu Crkvine.
Njihov je štab u blizini, u
staroj školi...
Zmaj se čudio što je netko od Hrvata imao ime Čedo. Toga nije bilo u Posavini. Jović mu je objasnio o čemu je riječ:
- I samo prezime dobili su po tome što su nekoga od njegovih pradjedova posprdno nazvali "pandur". Otac je, izgleda, znao da će mu sin biti "uvlakač", pa je od toliko prekrasnih katoličkih imena sinu odabrao ime Čedo. A Čedek, kao čedek, mora čedekima davati redovito izvješće. Na takav je način pred rat došao i do mjesta nekog direktorčića u ćaršiji. Tako je to u nas... A sada bi bilo najbolje da vi...mislim, ovaj...
-
Ja bih ipak morao sačekati zapovjednika Pericu da
mu predam ovo...
U tom se trenutku iza zavoja na cesti začuše oklopna vozila. Svakoga su se trenutka pred Domom kulture mogli pojaviti nekulturni ljudi. Nesmetano su prošli pokraj straže na mostu. Nitko se nije usudio zaustavljati ih a kamo li djelovati darovanim ručnim bacačem. I bacač i lovačke puške držali su u travi ispod mosta. Nisu smjeli Srbima niti pokazati da čuvaju svoje selo.
Zmaj preskoči podrezanu živicu koja je razdvajala ukrasni cvjetnjak dvorišta Doma i polje kukuruza. Domar Andrija brzo skloni sa stola piće i pođe nemarno spremati stolce. Zmaj je još vidio skupinu vojnika s oružjem kako opkoljavaju Dom, ali su uskoro utrčali u vozila i odjurili na drugu stranu. Andrija im je pokazao rukom da je "nepoznati" otišao pješice u Krainovića sokak. Bio je to suprotni smjer od Senjića sokaka koji je Zmaja vodio ravno prema skeli, pa prema Dubici.