Drugi svjetski rat i suvremeni četnici
Philip J. CHOEN
Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija podupirale su četnike Draže Mihailovića od ljeta 1941. do jeseni 1943. godine, kad je saveznička potpora prebačena Titovim partizanima. Odonda se raspravlja je li prebacivanje potpore od Mihailovića Titu bila vojno-politički mudra odluka. Branitelji Mihailovićeva monarhističkoga pokreta tvrde kako su četnici bili vjeran antinacistički pokret otpora, čvrsto privržen zapadnim demokracijama. Neki dapače tvrde kako je obustavljanje potpore četnicima i njezino pružanje partizanima bilo uzrokovano komunističkom urotom te, prema tome, promašena strateška odluka i moralna pogreška.1
Za čitavog rata četnici i partizani natjecali su se tko će poslije rata zadobiti vlast u Jugoslaviji. Prvenstveni je četnički cilj bio zadržati vlast srpskoga kralja i nametnuti srpsku prevlast. Titovi su partizani htjeli uspostaviti komunističku državu s ravnopravnim sudjelovanjem priznatih naroda u vlasti. Pokušavajući pridobiti savezničku potporu, obje su se strane trudile proizvesti negativnu promidžbu jedna o drugoj. Četnici su optuživali partizane da su komunisti te da su produžena ruka strane sile - Sovjetskoga Saveza (što je bilo uglavnom istinito glede vodstva, a marginalno točno što se tiče običnih pripadnika partizanskoga pokreta). Partizani su optuživali četnike da surađuju sa silama Osovine (što je u biti bilo točno).
U novije su vrijeme (u vezi s beogradskim ratnim nastojanjima) srpska javnost, političari, intelektualci, a također i dužnosnici Srpske pravoslavne crkve, široko prihvatili slavljenički, povijesno revidiranjportret Mihailovića i četnika.2 Godine 1989. Vojislav Šešelj promaknut je u čin četničkoga vojvode. Promaknuo ga je pop Momčilo Đujić, četnički vojvoda i nekažnjeni ratni zločinac iz Drugoga svjetskog rata.3 Đujić je poučio Sešelja neka »izagna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetoga srpskog tla« te se obećao vratiti iz izbjeglištva u Sjedinjenim Američkim Državama u otadžbinu, samo ukoliko Sešelj uspije »očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata«.4 Sešelj je odgovoran za mnoga zlodjela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Krajem 1992. godine vlada Sjedinjenih Država označila ga je osobom koju treba optužiti kao ratnog zločinca.5 Samo nekoliko tjedana nakon toga Sešelj (vođa Srpske radikalne stranke) izabran je u srbijansku Skupštinu s 27% glasova (usporedbe radi, Milošević je dobio 40%).6 Danas Sešelj nadzire znatan broj mjesta (12%) u Skupštini Jugoslavije (Srbije i Crne Gore).
Vodeći promicatelj Draže Mihailovića u Srbiji jest Vuk Drašković, omiljeni romanopisac i voda Srpskoga pokreta obnove, koji sam za sebe kaže kako je Mihailovićev duhovni nasljednik. U svojim spisima i govorima Drašković dosljedno niječe da su četnici u Drugom svjetskom ratu počinili ikakve ratne zločine - unatoč opsežnim povijesnim dokazima koji pokazuju suprotno.7 Drašković je 1993. godine uz veliku svečanost otkrio spomenik Mihailoviću na Ravnoj Gori, sjedištu Mihailovićeva glavnoga stana u Srbiji. Za zapadnu je uporabu Drašković objavio kako se »najodlučnije protivi ratu u Bosni i Hercegovini«, no kad se obraća publici sastavljenoj od svojih sunarodnjaka Srba, zauzima se da čitava Bosna i Hercegovina, područje Krajine u Hrvatskoj, Makedonija i Crna Gora budu podvrgnute srpskoj vlasti i uđu u sastav Srbije.8 Drašković je utemeljio Srpsku gardu, paravojnu skupinu za koju se zna da je počinila zlodjela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.9
Makar ga u zapadnim javnim glasilima katkad prikazuju kao »demokratsku« alternativu Miloševiću, Drašković je po nekim crtama zastrašujuće nalik dr. Radovanu Karadžiću, vođi bosanskih Srba i proglašenom ratnom zločincu.10 Obojica se zauzimaju za Veliku Srbiju izravnim poticanjem nasilja; obojica su proizvela književnost koja uznosi i nadahnjuje nasilje. Draškovićev dobro prodavani roman Nož prvi je put objavljen 80-ih godina. Radnja se romana događa u Bosni i Hercegovini za Drugoga svjetskog rata. Roman plastično opisuje kako Muslimani sadistički kolju Srbe te tako kod srpskih čitatelja potpaljuje strast za osvetom:
Jednim zamahom, kao da (Kemal) siječe braveći but, otkide joj (Ljubici) lijevu dojku, ona vrisnu, krv ga poštrca po čelu i obrazima. Otkide joj nos, izvuče jezik iz usta, i njega prereza. Zabode vrh noža u oko, podvuče nekoliko puta u krug, podvuče čelik oko krvave kuglice koja mu je migoljila među prstima... Odjednom, zastade, obrisa suze rukavom od šinjela, pljunu na Ljubicu, uze odsječenu dojku i stavi je na usijano kolo od šporeta. Zacvrča krvavo i sirovo meso, a on se, nasmijan, zaputi Bratomiru. Bez ciljanja i pripreme, žabi mu nož u grlo, zgrabi čašu sa stola, napuni je do vrha krvlju, ispusti glavu Bratomirovu... Iskapi, u jednom dušku, čašu krvi, obliza usne i uskliknu: »Hristos se rodi, kumašine!«11
Drugi četnički voda, Mirko Jović, predvodi Bele orlove, paravojsku odgovornu za mnogobrojne ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Znakovito je da je Vuk Drašković zacrtao program Jovićeva političkoga krila, Srpske narodne obnove.12 Jović je svoje političke ciljeve jasno odredio: »Nas ne interesuje samo država Srbija već i hrišćanska, pravoslavna Srbija, bez džamija i nevernika«.13 Slabo obrađen vid obnove četničkog ultranacionalizma jest ponovna pojava antisemitizma, u skladu s četničkim stajalištem za Drugoga svjetskog rata.14Primjerice, Jovićeva je politička organizacija 1994. godine izdala pamflet pod naslovom »Jevrejski bal vampira«, u kojemu se Židovi opisuju kao »sinovi i služitelji đavola« te kao »ubice, lopovi, prevaranti, lutalice i žgadija«. Obnovivši staru krvavu klevetu da Židovi »otimaju i kolju malu djecu prinoseći ih na ritualni žrtvenik«, pisac je dodao i nešto svoje, kreativno: da su oni odgovorni za pronalazak AIDS-a »u svojim laboratorijama čudovišnim«.15 U istom je stilu četnički predvodnik Srpskih sokolova, Siniša Vučinić, javno tražio oduzimanje imovine od »bogatih Jevreja«.16 Godine 1992. Vučinić je utemeljio Zbor, obnovljenu pronacističku srpsku fašističku stranku iz vremena prije Drugoga svjetskog rata.17
U današnjoj Srbiji postoji pokret sa širokom potporom za rehabilitaciju Draže Mihailovića i četnika iz Drugoga svjetskog rata. Srbijanski su političari osnovali vlastite četničke paravojne postrojbe i stranke. Osobe poput Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja, različitih voda bosanskih Srba, mnogih srpskih intelektualaca i dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve - svi oni predstavljaju Mihailovića kao nepogrešiva duhovnog vodu srpskoga naroda. Draškovićev zamjenik opisuje Mihailovića kvazireligijskim nazivom »sveti ratnik«.18 Episkop Srpske pravoslavne crkve uspoređuje pak Dražu Mihailovića sa svetim Savom, utemeljiteljem Srpske pravoslavne crkve.19 Takav »obnovljeni« Mihailović- idealiziran kao demokrat, prijatelj Saveznika, antikomunist, mučenik, junak i domoljub - potreban je radi legitimiziranja četnika, dok se istodobno zanemaruje puna, prava slika o njemu.
Ovaj tekst istražuje do sada zanemarene aspekte odnosa četnika iz Drugoga svjetskog rata prema silama Osovine i Saveznicima te ideološki temelj njihova postupanja u doba rata. Pisac tvrdi kako je četnička ideologija, čiji je konačni cilj stvaranje Velike Srbije, opstala među Srbima u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji - unatoč vojnom porazu četnika 1945. godine. Rat devedesetih godina protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine dramatično dokazuje posljedice ponovnog oživljavanja ekspanzionističke četničke ideologije, koja je bila i ostaje glavni destabilizirajući čimbenik u ovom dijelu svijeta.
Philip J. Cohen, rođen 1953. godine, diplomirao je društvene znanosti na New Collegeu (Sarasota, Florida), završio medicinu na University of Medicine and Dentistry of New Jersey (Newark, New Jersey) i vršio istraživanja na Nacionalnom institutu za rak (Bethesda, Maryland). Obavlja medicinsku praksu te piše i drži predavanja o bivšoj Jugoslaviji.
BILJEŠKE
1. Vidi David Martin, Ally Betrajed - The Uncensored Story of Tito and Mihailovich (Izdani saveznik: necenzurirana priča o Titu i Mihailoviću), New York: Prentice— Hali, 1946.; Michael Lees, The Rape of Serbia: The British Role in Tito's Grab for Poiver, 1943-1944 (Silovanje Srbije: britanska uloga u Titovoj borbi za vlast 1943-1944), NewYork: Harcourt Brace Jovanovich, 1990.
2. Glede potpore Srpske pravoslavne crkve četnicima i njezine uloge u rehabilitaciji Draže Mihailovića, vidi: Vladimir Paunović, »Čekajući novog Čiču (tj. Dražu Mihailovića)«, Šumadija, Kragujevac, 20. svibnja 1992., str. 5; Z.T. Mirković, »Pogubno izjednačavanje«, Evropske novosti, 5. svibnja 1993., str. 10; Ružica Ranitović-Jović, »Morali smo malo plakati«, Srpska reč (službeno glasilo Srpskoga pokreta obnove Vuka Draškovića), 22. svibnja 1995., str. 18; J.T, »Patrijarh Pavle služio para-stos Draži Mihailoviću«, Naša borba, Beograd, 15. srpnja 1996; vidi također raščlambu Bernarda Kaplana, »Church's štand spurred by nationalism« (Nacionalizam podjario crkveno stajalište), The Globe andMail, Toronto, 7. siječnja 1997., str. 13. Vidi također Chris Hedges, »Student Foes of Belgrade Leader Embrace Fierce Nationalism« (Studenti protivnici beogradskoga vođe prihvaćaju žestoki nacionalizam), The New York Times, 10. prosinca 1996., str. Al.
3. Vidi Mare Champion, »Duke of the Chetniks Opts for 'Amputation'« (Četnički vojvoda odlučio se za »amputaciju«), The Independent, London, 30. srpnja 1991., str. 9; Milan Radović, »Vojvoda Šešelj, ujedinitelj vasko-likog Srpstva«, Naša reć, Middlesex, Engleska, br. 411, siječanj 1990., str. 22.
4. Roland Hofvviler, »Tudjman und seine 'Irrwege' in Ric-htung 'Auschwitzliige',« Die Presse, Beč, 28. siječnja 1992., str. 4. Također navedeno u: Mirko Grmek, MareGjidara i Neven Simac, Le nettoyage ethnique: documents historiques sur une ideologie serbe (Etničko čišćenje: povijesni dokumenti o srpskoj ideologiji), Pariš: Fayard, 1993., str. 307.
5. Elaine Sciolino, »U.S. Names Figures to Be Prosecuted Over War Crimes. Serbia's Chief Tops List. Eagleburger Argues for Tribunal Similar to Nuremberg for Those on U.S. Roster« (Sjedinjene Američke Države imenuju osobe koje treba sudski goniti zbog ratnih zločina. Srbijanski vođa je na vrhu popisa. Eagleburger se zauzima za sud nalik nurnberškom za osobe s američkoga popisa), The New York Times, 17. prosinca 1992., str. Al; Tom Masland i Margaret Garrard Warner, »Will There Be 'a Second Nuremberg'?« (Hoće li biti »drugoga
Niirnber-
ga«?),Newsweek, 11. siječnja 1993., str. 30; Michael R.Gordon, »U.S. savs 3,000 May Have Died in Serbian-Run Detention Camps« (Sjedinjene Američke Države tvrde kako je vjerojatno 3000 ljudi umrlo u srpskim zatočeničkim logorima), The New York Times, 26. rujna
1992., str. 1.
6. Dusko Doder, »The 'Chetnik duke' stakes his claim to Greater Serbia« (»Četnički vojvda« stavlja na kocku svoj zahtjev za Velikom Srbijom), The European, London, 7.-10. siječnja 1993., str. 8.
7. »Srbi moraju živeti«, Srpska reč, 24. svibnja 1993., str.46; »Đeneral pred Belom kućom!«, Srpska reč, 22. svibnja 1994., str. 31.
8. Valja samo usporediti mirotvornu retoriku brošure na engleskom jeziku Draškovićeva Srpskog pokreta obnove iz 1992. godine s njegovim zauzimanjem za nasilno pripajanje područja četiriju susjednih republika Srbiji u govoru navedenu u članku »Srbi moraju živeti«,
Srpska
reč, 24. svibnja 1993., str. 46.
9. Norman Cigar, Genocide in Bosnia: The Policj of »Ethnic Cleansing« (Genocid u Bosni: politika »etničkoga čišćenja«), College Station: Texas A&M Universitv Press, 1995., str. 50, 54, 104-106.
10. Dr. Karadžić je sin proglašenoga ratnog zločinca, odgovornog za pokolje Muslimana u Drugom svjetskom ratu. Dok se bavio psihijatrijskom praksom u Sarajevu, pisao je poeziju čiji su motivi bili nasilje, rat, krv, smrt i razaranje. Vidi: Radovan V Karadžić, Slovenski gost,
Beograd: Srpska književna zadruga, 1992., str. 70,104-105,126-127.
11. Vuk Drašković, Nož, Beograd: Zapis, 1983., drugo izdanje, str. 34-35; vidi također Branimir Anzulović, Heavenlj Serbia: From Myth to Genocide (Nebeska Srbija: od mita do genocida), u tisku.
12. Cigar (1995.), str. 35.
13. Intervju Mirka Jovića »Novoosnovani, a ne opozicija«,Danas, Zagreb, 19. lipnja 1990., str. 16; navedeno također u: Cigar (1995.), str. 35.
14. Vidi Philip J. Cohen, Serbia's Secret War: Propagandaand the Deceit ofHistory, College Station, Texas: Texas A&M Universitv Press, 1996., str. 76-77. Hrvatski prijevod Cohenove knjige pod naslovom Tajni rat Srbije: propaganda i manipulacija poviješću uskoro će bitiovjavljen u nakladi Ceres.
15. Navedeno prema: Duško Vuković, »Delo Luke Sarkotića«, NIN, Beograd, 2. rujna 1994., str. 19. (Srpski je izvornik na ijekavici.)
16. Prema tvrdnji Živana Haravana, tajnika Saveza civilnih žrtava rata, koji se žali na sve gore antisemitsko ozračjeu Srbiji, u: Ljubiša Stvarić, »Koga čeka kazna?«, NIN, 24. veljače 1995., str. 29; Miloš Vasić i Filip Švarm, »Sve srpske pretnje«, Vreme, Beograd, 24. svibnja 1993., str.16.
17. Za iscrpan rad o pokretu Zbor vidi: Mladen Stefanović, Zbor Dimitrija Ljotića, 1934-1945, Beograd: Narodna knjiga, 1984.
18. Vidi Milan Komnenić (predsjednik Izvršnog odbora Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića), »Slovo o Draži Mihailoviću«, Srpska reč, 24. svibnja 1993., str. 44-45.
19. Vasilije, episkop srijemski, naveden u: Mirković, »Pogubno izjednačavanje«, Evropske novosti, 5. svibnja 1993., str. 10.
20. Jozo Tomasevich, War and Revolution in Vugoslavia, 1941-1945: The Chetniks (Rat i revolucija u Jugoslaviji od 1941. do 1945.: četnici), Stanford: Stanford University Press, 1975., str. 108.
21. Slavko Odić i Slavko Komarica, Noć i magla: Gestapo u Jugoslaviji, Zagreb: Centar za informacije i publicitet, 1977., svezak 2, str. 40-47.