Opisi Bleiburga

Ranković se sada poče vrpoljiti, jer mu je bilo mučno što ga gaz­da ispituje o tako neugodnoj stvari. A ponovo je bio i ljut na voj­nu obavještajnu službu koja je sigurno i u ovome bila tužibaba. A možda je netko i iz moje najbliže okoline Titov doušnik? Ovo zadnje gaje najviše onespokojilo. No, ubrzo se pribra i odgovori: "Istina, ja sam tada također bio u Zagrebu. Htio sam za svaki slu­čaj biti na licu mjesta kada je toj ustaškoj grupi izricana presuda, jer smo se bojali nemira kod hrvatskog naroda. No, taj sljedeći dan nakon suđenja imao sam i raznog drugog posla u Zagrebu. Zato, kada sam stigao na izvršenje presude, bilo je već prekasno. Sve se već bilo dogodilo."

"Kako i ne bi bilo nemira kada se dozvolilo da dvadesetorica bude osuđena na smrt vješanjem, dvadeset i trojica na strijelja­nje, a svega dvanaestorica na vremenske kazne!", prekinu ga Tito. "Moglo ih se svega petoricu osuditi na smrt, a one druge smo mogli kroz godinu-dvije na druge načine likvidirati. Ovako pred Zapadom ispadamo barbari i to naročito sada kada želimo da nas prihvate i da nam daju ekonomsku i vojnu pomoć. A mogli ste stvar svršiti elegantno u tajnosti, bez dizanja prašine", govorio je uporno i sve više se ljutio.

"Ali, za cijeli slučaj nitko ništa ne zna izvan kruga moje službe i budi siguran da ta stvar neće provaliti van", umirivao ga je Ran­ković.

"Čim je negdje prisutno tridesetak ljudi, ne vjerujem ja ni u ka­kvu tajnost. No, ispričaj mi ipak kako je to bilo!"

"Kada sam ja stigao prisustvovati izvršenju kazni, stvar je bila u toku odnosno već na završetku..."

"Da, stvar je bila u lijepom toku. Sjeći zavezanim ljudima uši i noseve, kopati oči i sjeći im genitalije dok vrište i padaju u nesvi­jest od bolova! Onog tvog Ćeće bi se ipak trebao riješiti. Nije on dorastao biti tvoja desna ruka. A čujem daje baš on bio podstre-kač umjesto da ga je spriječio. Ta, on je general i tvoj zamjenik!"

"Ne bih rekao da je on bio podstrekač. Ti znaš da je on dosta bistar. Nego ljudi iz mog resora su ogorčeni na ustaše i jedva su dočekali da im padnu u ruke. I to osobito takve glavešine koje su nam pale šaka. Uostalom, ta četrdeset i trojica i tako su toga dana morali umrijeti bilo vješanjem, bilo strijeljanjem", pravdao se Ranković.

"To nije isto. Strijeljanje, pa čak i vješanje, u svijetu se smatra normalnim, pa i nema što probiti u javnost. No, ponavljam, ako ovo što su tvoji izvodili ipak probije u javnost i to još u inozem­stvu, teško nama. Znaš, kada je bio rat, kada se svuda ginulo, nije te nitko pitao ako si nekoga i zaklao, pa čak ga i zvjerski mučio. Mogla je to čak biti i grupa ljudi koje se klalo i zvjerski mučilo. Ali ovo danas je nešto drugo. Na Zapadu postoje mnogobrojna društva za zaštitu životinja i što misliš kakva bi se graja digla da saznaju što se kod nas izvodi s ljudima, pa ma i s ljudima osuđe­nim na smrt. Zapad nam i to osporava da političke protivnike osuđujemo na smrt, a kamoli da saznaju da ih zatim još kasapimo. I reci još: kako se tamo skupila tolika tvoja elita? Odakle tamo i Krajačić i Krcun i Buđoni i Alimpić i Lukić i Milatović? Nisam znao ni daje taj Lukić takva životinja, pa da živom čovjeku ugura u utrobu užarenu željeznu šipku i daje potom izvadi van da bi se onaj nesretnik duže mučio!"

"Druže Stari, pa to ipak nije bio čovjek nego komandant jasenovačkog logora Ljubo Miloš", branio se opet Ranković. "A i onaj Kavran je zaslužio takvu smrt. Sjeti se samo što su sve ustaše radi­le s našim partizanima! Ovo je zub za zub."

"Ne vrijedi da se raspravljamo, jer i sam uviđaš da sam u pra­vu. A to što govorim, negovorim samo u svom interesu, nego u interesu svih nas", ljutio se Tito sada znatno blaže i čak očin­ski. Naime, shvatio je da se maloprije previše zaletio što je toliko korio Rankovića i njegove ljude. Naime, eto za trenutak je bio zaboravio onu groznu opasnost od Staljina, te da će mu u nared­nim danima i mjesecima biti dragocjen ne samo Ranković, nego i svaki njegov suradnik.

A Ranković, kao da mu je pogodio misli, reče: "Posao mojih ljudi vrlo je odgovoran, a još više naporan. Moram im zato neka­da dati i oduška, pa makar i u ovakvim vidovima. Ovo je bila jed­na od takvih. Sjećaš se, valjda, da smo im dozvolili takvu priredbu i s Dražom i njegovim vojvodama. A ipak se o tome i nakon dvije godine u svijetu ništa još nije saznalo. U borbi sa Staljinom trebat će nam svaki od tih ljudi. Hapšenja kominformovaca nastavljamo svaki dan. Prve transporte smo već uputili i na Goli otok. A već prije neki dan sam ti javio da su primijećeni pokreti bugarskih, rumunjskih i mađarskih trupa prema našim granicama."

Nakon što su razgovarali o tome hoće li se trupe bratskih komu­nističkih država usuditi ili neće da otvoreno napadnu Jugoslaviju, Tito još upita: "Smatraš li da u Krajačića sada možemo imati pot­puno povjerenje ?"

"Poslije onoga što nam je predao i što nam je sve ispričao, uvje­ren sam da možemo. Rusi bi ga pekli na ražnju kada bi ga se doče­pali. Njemu na ovome svijetu ima opstanka samo uz tebe i mene."

"Znao sam da je on žestok i što je sve izvodio za vrijeme rata, ali da je prilikom onog vašeg spektakla u Zagrebu presjekao sto­mak onom Kavranu i ugurao mu u utrobu živog štakora, tome se ipak nisam nadao. To ti sada zato govorim, jer me muči sumnja: imaju li takvi ljudi uopće dušu i mogu li onda uopće biti nekome odani ? Oni se podvrgavaju samo životinjskim nagonima i podčinjavaju se samo onome tko je jači i tko im više ponudi. Tko zna što takvi ljudi mogu pomisliti tko će sutra biti jači? Ili što misliš da im netko sutra više toga ponudi ? Kada to govorim, više mislim na one druge tvoje suradnike, a ne na Krajačića koji sada, i za sva vremena, potpuno zavisi od mene i tebe."