Vladimir BUNDIĆ
S bolnim izrazom na licu Lucija se pomaknula na kauču koji je bio pretrpan jastucima. Ukućani su odmah skočili jer je patronažna sestra - babica još jučer rekla da porod samo što nije počeo.
- Halo, halo, jesi l' to ti, Žana? - upita brižno i tiho Lucijina zaova Jela nekoga telefonom, a onda, kako je bilo očigledno da nije po godila, nastavi: - Joj, možete li mi, molim vas, zovnuti sestru Žanu, brzo mi, znate, treba!
Onda malo pričeka, premještajući se s noge na nogu i ogledajući se u zrcalu postavljenom ponad stolića s telefonskim aparatom te nastavi:
- E, ti si. Jele. Jedva te nađoh. Neću duljiti, da i tebe ne zadržavam, nego sam te htjela zamoli ti da mi malo pripaziš zaovu, znaš, trebala bi mi brzo roditi.
I kad dobi ohrabrujući odgovor, samo razdragano završi:
- Dobro, dobro, a neće na meni ostati, ne boj se. Ćao!
To reče, veselo spusti slušalicu i uletje iz predsoblja u sobu te ponovi sve ono isto, iako su svi čuli što je pričala.
- Ma, nisi morala - zastenja Lucija, a Jela je, onako svjetujući, ušutka:
- De, ti se ništa ne brini, to ti samo može valjati. Ne znaš ti kakvi su oni, prvi ti je put. Skoro kaže jedna, slušam je u prodavaonici, kako je uzalud dozivala sestre i umalo nije zlo prošla. Spasio ju je doktor jer nešto joj se bilo iskompliciralo.
A valjali smo i mi njima. Možda se vi i ne sjećate, ali djever Stipo joj je lani iščekićao sigurno pet metara više drva nego što je bilo na doznaci, a čak im ih je naš amidža kamionom iz firme i prevukao... Sve prema zaslugama! -završi zaova.
Mali Jure se rodio. Sve prošlo samo onako. Dok je Zana zabavljala Luciju, jednoj drugoj rodilji je pozlilo, i dok su oni iz daljega priskočili, morali su ženu žurno poslati u regionalnu bolnicu...
Kad je prinova došla kući, po patronažnu sestru su u početku išli kolima, zasipali je bombonjerama i napolitankama, a kasnije... kasnije je ona dolazila sama... i nigdje nije ostajala tako dugo kao kod njih. Zvali su oni prvo onu najbolju, sestru Juliju, ali je ona išla radije kod njihovih susjeda... I oni dobili prinovu, pa prije uskočili...
Jela je i tu morala dati svoj komentar:
- Seljačine, jučer sišli odozgor s brda, a već hoće glavnu patronažnu. Do neki dan nisu ni znali šta je to patronažna sestra, a danas već ne možeš od takvih na red doći... Aaa... Pamti pa vrati. Zažalit će i Julija... Doći će onaj njezin mali u školu. Dočekat će ga tamo već djever Mijo u osnovnoj, a ako prođe, i moj burazer Ivo u srednjoj.
Tih dana Jela je, inače, bila zlovoljna. Njihov sin, nejačak, slabunjav, ostao je bez bicikla. A zašto? Zato što ga onaj iz Crvenog križa nije htio uvrstiti u spisak. Kaže, samo zato što rade i ona i muž.
Uspjela je, iako ne baš lako, nagovoriti muža da, kao slučajno, opet preko njegova sestrića iz MUP-a, onaj humanitarac ostane bez vozačke.
- Pamti pa vrati - zlurado se nasmijala rezimirajući prispjele
dojmove nakon izvješća s
uviđaja.
Jedne večeri sjede Jela pokraj peći i poče nešto piskarati. Praveći kraće ili dulje stanke, grickala je olovku, onako, kao da se nečega prisjeća.
Njezin muž, županijski doministar, prikrade joj se iza leđa i malo drmnu, na što ona ciknu - preplašena.
- E, svašta, u svojoj kući, pa se plašiš - poče je on zadirkivati.
- Ma, pusti, molim te. Sva sam nekakva uznemirena. Otkako su počele ove igre oko naše deložacije iz onog stana u gradu, nikako nisam sigurna. A sad si me ti prenuo i nisam odmah skontala jesam li u stanu ili u ovoj našoj kući. A, vidi, molim te, šta hoće taj Dugonjić. Došao ovdje 'ko zna odakle, i sad on hoće stan, k'o da nas ovdje i nema. A ne voli ga ni'ko ni u opštini, jer ni on nije nikome ništa valjo. Glumi nešto - sve po zakonu. Eto mu sad njegov zakon... Kakav zakon: - sve prema zasluzi! - ponovi Jela po tko zna koji put svoju omiljenu krilaticu.
- Ma, koliko ću ti puta reći da nije opština, već, općina - ljutnu se muž, a ona još više, skoro uvrijeđeno:
- Ja sam već četrdeset godina govorila opština i šta sad, sad da se mijenjam?! E, neću. I na poslu me, k'o, ispravljaju, ali, šta mi mogu.
- Budi pametna, ženo, pa ne bi ni posla dobila da te nije progu ralo moje hrvatstvo i nemoj sjeći granu na kojoj sjediš - pokuša ministar okrenuti na pametno. No, Jela nastavi još žešće:
- Ma, kakav i ti i tvoje hrvatstvo, da ne bi dožupana, kome je moj brat zaposlio suprugu, još bi' ja morala, ovdje, s tvojim susjedima, seljacima naglašavajući tu riječ kao daje iz nekakva dalekoistočnjačkog jezika - ispijati kave.
Muž se na to dobro naljuti, opsova nešto u bradu promrmljavši:
- A, odakle si ti, majke ti?! – i iziđe vani.
- Nek' ode. Jest i doš'o k'o kec na deset. Samo mi je on treb'o. Ja se mučim, jedva uklapani ovu dokumentaciju, a on mi doš'o pametovat' - odmahnu Jela rukom i nastavi šarati olovkom.
Nije joj se nešto slagalo. Na popisu je imala više ministarstava i važnih službi nego što je imala sebi odanih i zaduženih osoba iz bliže i dalje okolice.
Stalno je nešto precrtavala, dodavala, premještala.
Prekinuše je iznenada usplahireni pozivi - plač.
- Šta je, je l' požar! - skoči Jela i zgužva svoj dokument.
- Jele, Jele - uletje svekrva kršeći ruke - Stanko je na umoru!
- I opet ode trčeći.
Jela siđe i, kao osoba koja je navikla uvijek biti pribrana i imati u svakoj situaciji najbolje rješenje, važno upita Luciju, koja se već bila malo pridigla:
- Luce, je l' ti mati kod kuće? i nastavi, ne čekajući odgovor
- Zovi je! Nek' dođe odmah!
A kad vidje da je oni okolo blijedo gledaju, skoro se izdera:
- Šta vam tu nije jasno, molim vas. Neka dođe i nek' se pomoli
svetom An-
ti za svekra. Znate i sami da mu
je ona postila svaki utorak, a nekad
i subotu!
I onda, kao kad čovjek razriješi nekakvu veliku zavrzlamu, otpuhnu zadovoljno, i reče onima, još u čudu, oko sebe:
- Pa ja... šta ste zinuli... sve prema zasluzi!...