Na straži

Među borcima za hrvatsku slobodu i život, koji su novim zbivanji­ma ponovno bili ugroženi, u ratnim prigodama koje su nastale, jedni su svoje ponašanje opravdavali bijegom iz ropstva i mržnje, drugi spašavanjem onoga što je preostalo tražeći vlastiti komad zemlje, a treći su se mirili, redovito ni ne uviđajući njegovo postojanje, s mode­lom nestajanja i umiranja kroz preživljavanje. Postojali su i četvrti: oni nisu priznavali nikakvu hrvatsku ugroženost niti stvarno nestajanje jer im je preživljavanje značilo život a takav život predstavljao slobodu. A peti, vjerojatno najmalolbrojniji, bili su spremni, posvema svjesni sta­nja, ovdje trpjeti i boriti se za makar kap dobra u moru zla, uvjereni, ako i ne uspiju u svojim ovozemnim nastojanjima, da barem dobri Bog vidi njihova nastojanja. Ova duhovna podjela, koja je postojala, a i danas postoji, a koja je vjerojatno još brojnija i složenija negoli je ovdje rečeno, prije svakoga i bilo kojega političkoga pokušaja, uvjeto­vala je da je svaka politička i kulturna hrvatska ideja ostajala samo jedna od zamisli, jedna od hrvatskih politika i kultura.

Pristajanjem uz bilo koji od ovih svojih alternativnih programa, Hrvati su sami proizvodili vlastitu podjelu, koja se istoga časa pretva­rala u dodatnu vlastitu oslabljenost. Ustvari, u startu najmalobrojniji a time i najslabiji, u bilo kojemu od ovih pokreta da su se našli, već samim time podijeljeni mnogostruko, dodatno su višestruko slabili hrvatsko tijelo: naime, u odnosu na zajedničkih 17,4% Hrvati su kao grupa bili slabiji za onoliko puta koliko su imali vlastitih grupacija. No, još lošije, i mnogo lošije, od same podijeljenosti je saznanje daje svaka od spomenutih opcija, na ovaj ili onaj način, unaprijed bila gubitnička a za to se osnovni razlog nalazio u činjenici da su Hrvati stvarno statistička društvena manjina koja biva dodatno manje snažna time što svaka od alternativa regrutira svoje sljedbenike iz iste glavnice. Naime, od onoga časa kad se postalo manjina, (NB! Ovdje nije govor o političkoj manjini!) niti se ima čime izboriti za vlastita prava niti se može zaštititi od onih koji ugrožavaju tuđu sigurnost. Zapravo, prava i sigurnost manjini jednoga društva, rečeno na razini teorije, može osigurati samo većina istoga društva. A u BiH, međutim, nikada dosada nije bilo tako. Stoga ostaje nadati se da će se štogod promijeniti iako se ne vide neki pokazatelji koji bi dopuštali govoriti o nečemu što bi bilo više od obične nade.

U traženju odgovora na životne teške probleme, i u stvarnosti i u teoriji nametnule su se različite hrvatske alternative koje su, pose­bice kroz posljednjih desetak godina, međusobno mnogo puta bile isključive do te mjere da su jedna drugoj, u onim najradikalnijim kru­govima, dovodile u pitanje čak i svaki hrvatski predznak. Tako se znalo govoriti o "pravim" i "nikakvim", "Alijinim", "velikim" i "ma­lim" Hrvatima, o navodnim izdajicama i onima koji to nisu. No, ako se smiri emotivni pristup, koji je ponajviše uvjetovao ovakve reakcije, uopće nije teško uočiti da su sve te alternative zaista hrvatske, da jedna pored druge stvarno postoje te daje svaka od njih pokušaj konkretnih ljudi da, iz stanja u kojemu žive, odgovore na vlastite probleme. I jer su problemi, kao i opće stanje, zbog razbacanosti hrvatskoga naroda po cijelom teritoriju BiH, često vrlo različiti, i odgovori na njih morali su biti isto tako različiti.