Budi mudar i u ludo vrijeme-Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
- Budi mudar i u ludo vrijeme! - govorio je Zmaj samome sebi, ali uzalud. Jurio je od Posavine do Broda i Zagreba moleći po stotinu puta obećanu pomoć, ali nje nije bilo. Uzalud je na svakome mjestu tvrdio da se radi samo o obrani Hrvatske koja se mora braniti što dalje od međunarodno priznate granice. Srbi su to dobro znali. Pa kad nisu Posavcima mogli ništa, danonoćno su topništvom s Trstenaca rušili Slavonski Brod Znali su da će to Brođanima dosaditi i da će oni sami srušiti svoje Posavce.
Nakon višemjesečnog dogovaranja uspio je ishoditi susret posavskih zapovjednika s ministrom Šuškom. On je zaboravio Posavce, pa ih je primila tajnica Zlokić.
S obzirom na njihovo mišljenje o ženama, ona nije pobuđivala zanimanje posavskih zapovjednika. Njima se nije dalo razgovarati sa ženom. Nisu ni znali da je ona bila šef šefova.
Drugom prigodom Zmaj je dogovorio susret s Predsjednikom. Bio je to povijesni susret s čimbenikom koji je s međunarodnim pregovaračima rješavao sudbinu Posavaca. Dogovoreni polusatni susret protekao je u njegovu jadanju u vezi s problemima u Hrvatskoj. A nakon isteka vremena, upitao je nazočne:
- Imate li vi što reći ili pitati?
Nije se tu imalo što pitati jer sve ono što je on njima rekao na povjerljivom sastanku, bilo je ono što su svaki dan slušali na televiziji. Usto se Zmaju dogodilo i takvo poniženje koje ne pamti. Odlazeći Predsjedniku predstavljao ga je kao svoga prijatelja s kojim je više puta boravio u njegovoj kući i s njim aktivno sudjelovao na mnogim skupovima stranke. Na zaprepaštenje svih nazočnih, kada se Predsjednik s njim rukovao, uz osmijeh je upitao:
- Poznajemo li se?
Zmaj nije odgovorio. Tek je na kraju sastanka zaključio kako to nije taj čovjek s kojim je surađivao dok on nije došao na vlast. Ovaj je postao slijep i gluh.
Zmaj je bio uvjeren da su oba sastanka propala i da bi bilo bolje da se nisu ni dogodila. Mogao ih je držati u zabludi da postoji netko u Hrvatskoj ili na svijetu tko misli na Posavce. U Americi su bili izbori. Ni Clinton nije više spominjao Bosnu. Htio je sebi osigurati još jedan mandat.
Sve se češće budio u dvojbi: da li da se prvo umije pa ubije ili obrnuto? Usred takvog raspoloženja pozvao ga zapovjednik Ivan. Rekoše da on ima nekoga gosta koji ga želi upoznati. Zmaj je bio toliko očajan da ga nikakvi gosti nisu mogli više zadiviti. Ni sam Predsjednik, ni Ministar, ni njegova tajnica ne mogu mu pomoći. Posavina se zaljuljala kao kula od karata. Zapovjednici su neredovito dolazili na dogovore. I kad su bili tu nije im se ništa moglo reći vojnički, nego politički: nastojat ćemo, gledat ćemo, trsit ćemo se ...
Ulazeći u Ivanov ured, Zmaj zamijeti plavu gospodu čija je kosa privlačila pozornost poput semafora. Ali osoba koja je sjedila pored nje bila je zanimljivija.
- Zmaju, ovo je moj prijatelj Željko.
Gost nije pokazao bilo kakvo zanimanje za Zmajev dolazak, pa se on pitao, tko je to želio njega upoznati? Tek kad je progovorio Ivan i plavuša mu dotaknula lakat, Željko je podigao glavu, ustao i pružio ruku. Bila je to ljudeskara mafija.škog izgleda. Golemi šešir na glavi i tamne naočale. Stisak ruke bio mu je čvrst, riječi ljubazne i odmjerene. Na licu su se vidjeli tragovi opeklina, pa Zmaj zaključi, da je Željko u nekoj nesreći izgubio vid.
- Željko nam je darovao veću količinu naoružanja. La tebe, Zmaju i tvoje zapovjednike pripremili smo puške. Dovedi ih da si odaberu po jednu.
Zmaj nije htio reći ni zapovjedniku, ni gostu da više nije problem u puškama. Problem je bio u ljudima. Nadljudski su ih napori iscrpili. Ubili su u njima volju i za životom, a kamoli za ratovanjem. Ipak, dar ovog dobrotvora nije se smio odbiti. Za desetak minuta iz dvorane za sastanke Zmaj je doveo svoje Posavce. Išli su za njim nevoljno. Uzalud je u njima pobudivao pobjedničko razmišljanje.
Unosio je u susrete s Posavcima dodatno oduševljenje. Tvrdio je da se osobnim prirlljerom postiže duplikacija. S njom se može sve, a s isprikama ništa. Njima nije bilo loše jer da su došli do dna poželjeli bi nešto promijeniti. Nove puške mogle su biti poticaj. A kada su ušli i na stolu uočili desetak pušaka, živnuli su. I dok su ostali stali i gledali, Perija im je prišao i milovao ih.
- Ovo je, momci falovka, ovo argentinka, ovo hecklerica, a ovo sigurno znate da je vinčesterka.
Oni su te puške viđali samo u katalozima. Zapovjednici su u njih gledali kao u čudo Nisu se usudili pružiti ruku i dotaknuti ih jer bi to kao u igri prste na značilo da ste se baš za nju opredijelili i morate je uzeti. Gledali su i iščilili. Vojnici vole lijepe djevojke, ali lijepe puške još više. Valjda po vojničkoj logici lijepa žena može ti doći glave, a dobra puška može ti spasiti glavu. Ipak su se opredijelili i uzeli po jednu. Željko nije bio u sobi da mu Zmaj zahvali na daru. Bio je uvjeren u to da će ove puške uliti dodatnu snagu i samopouzdanje u pokolebane zapovjednike. Kako bi učvrstio njihovo uvjerenje dodao je:
- Pobijedit će onaj koji stotinu puta padne i ponovno ustane. Dali smo veliku cijenu za obranu Posavine, ali mi možemo još bolje i još više. Ove će nam puške pomoći u ostvarenju našega sna. To su samo uzorci koje nam je donio gospodin Željko. Vidjeli ste ga kako s gospodom odlazi iz vojarne Uskoro će doći čitav brod takvog naoružanja koje su braća Mikulići darovali nama Posavcima. Kad oni mogu toliko, mogli bismo i mi uložiti dodatni napor da obranimo Posavinu. Vjerujem u vas ...
Suvremeno naoružanje zaista je braniteljima vraćalo samopouzdanje. Njega su najviše dopremali Hrvati iz dijaspore. I dok je hrvatska politika u domovini bila neodlučna prema Bosni, Hrvati u svijetu bili su jedinstveni. Pokazali su golemu ljubav i razumijevanje prema Posavini. Svakoga su tjedna hrvatske katoličke misije iz Beča, Münchena, Stuttgarta, Frankfurta, Mannheima i Züricha slale u Bosnu šlepere humanitarne pomoći. Po broju poslanih kamiona prednjačio je velečasni Ereš iz Konstanza na Bodenskom jezeru. I dok su se izbjeglice radovali prehrani, branitelji su očekivali opremu, naoružanje i sanitetska vozila.
Ova pošiljka naoružanja došla je u pravome trenutku.
Vidjelo se to po tome kako svi zapovjednici stežu zube, stišću nove puške i žure do svojih automobila. Kad su oni izišli, Zmaj je nemoćno pao u fotelju. Ponovno se sjetio četničkih luna i hrvatske politike.
A kada su krenuli izbori u Hrvatskoj, nastala je ludnica.
Nitko ništa nije znao, niti mogao. Svi su obećavali, ali nitko ništa nije činio.
Četnici su razorili Kotorsko. Pobili su i istjerali iz tog gradića pet tisuća Muslimana. Oni su se kao plima gibali prema Savi. Strah je zarazniji od gripe. Nitko i ništa nije ih moglo zaustaviti, organizirati i okrenuti protiv četnika. Uzalud je Zmaj pokušavao razgovarati s njima i tražiti one odlučnije koji bi ostali i barem iz inata branili crtu Dervente. Kako bi na trenutak zaustavio pad, koji je visio u zraku, Zmaj je od zapovjednika Ivana izmolio jednu bojnu za obranu Plehana. On je odmah izdao zapovijed i bojnik Maić krenuo je sa svojima Još se nije nitii smjestio kad se u Brodu dogodio puč. Brodski političari: Meter, Sočko i Piplo smijenili su Ivana i za zapovjednika imenovali Štefana. Sve je blagoslovio general Luc i Posavina je mogla bezbolnije pasti. Ivan se opirao povlačenjima, na onim crtama na kojima ih četnici nisu napadali ili ih nisu mogli potisnuti. I sam je bio iz Posavine, pa je naredbe o povlačenju koji put zaboravio proslijediti na teren putem Zmaja ili bi to ovaj zaboravio prenijeti posavskim zapovjednicima. Sljedeći koji je smijenjen s dužnosti bio je Zmaj. Štefan ga je, petnaest minuta nakon preuzimanja zapovjedništva Operativne grupe, odmah demobilizirao, samo on to nije znao. Zapovjedništvo je još više udaljio od Save u podvinjska brda kako bi bio dalje od bojišta, a bliže svojoj kući. Svako ga je jutro žena slala po kruh i mlijeko, a ljubavnica zbog toga ljubomorila.
Umjesto Zmaja, Štefan je postavio osam koordinataora, za svaku posavsku općinu po jednoga, što je sasvim u redu. Mali problem bio je u tome što nitko od njih nikada nije bio u Posavini, a morali su stručno pomagati zapovjednicima. Najtragičniji medu njima bio je Baja. Odredio ga zapovjednik za Gradačac, a on je bio uvjeren da će putovati u Gračac ili Gradac. Za Gradačac zaista nikada nije čuo. A kad su ga odvezli na novu dužnost, zadržao se tamo tri dana. Hrvatski dio gradačačke općine uspješno je pao. Da ne bi bilo frke Baju poslaše u duševnu bolnicu, za nagradu ili kaznu.
Ivan je tražio da Zmaj povuče Maićevu bojnu s Plehana, ali on je to jutros zaboravio prenijeti bojniku. Od tisuće poluuniformiranih ljudi koji su se besciljno povlačili s bojišta pokušavao je neke zaustaviti i ohrabriti.
Usred meteža, dok je Zmaj jurio od postrojbe do postrojbe kao gluha kuja, nazvao ga je general Braljak. Svi su čuli za njega. Već je bio osumnjičen za rušenje mostarskog mosta.
"Kad Mostaru srušiš most, onda to više nije Most-ar, nego samo ar."
Bradati je general tražio od Zmaja da dođe po njega u Brod. To je značilo kroz ovaj krkljanac vratiti se tridest kilometara nazad. Ali dolazak generala s vojskom mogao je izmijeniti odnos snaga na bojištu, pa se Zmaj nije dugo dvoumio. Pojurio je u susret generalu. Za divno čudo, Braljak je bio sam! Zaista je bio slobodan. Kretao se po crti ponosno. Kada ga je Zmaj upozorio da se malo pričuva na crti, general se čudio i odgovorio da je generalska glava jednako vrijedna kao i glava svakoga borca. Branitelji su bili oduševljeni tom izjavom. General bez vojske? Htio se, kaže, osobno uvjeriti u nešto. Zmaj se potajno nadao da će genera čim vidi težak položaj branitelja, pozvati u pomoć svoju vojsku. Zbog toga mu je predao najdetaljnije ucrtanu vojnu kartu, plod svoga jednogodišnjeg terenskoga rada. General je ostao u sobi proučavati kartu, a Zmaj požurio u zapovjedništvo. Zapovjednik Zlatko to je jutro, videći da je gusto, izišao iz spavaće sobe sa omotanom potkoljenicom. Bojnicima je rekao da se ranio u nogu dok je čistio pištolj. Tako je sebi dodijelio bolovanje u Podvinju kod zapovjednika Štefana. Njih su dvojica uspješno surađivala na zbrinjavanju materijalnih dobara iz Dervente - bolje rečeno pljačkali su kako bi četnicima ostalo manje.
Zlatko je odmaglio s prvim valom bjegunaca, tako da ga Zmaj nije zatekao u zapovjedništvu. Umjesto njega tu je vidio bojnike i satnike. Nisu ga ni primjetili kad je ušao. Bili su zabavljeni ispitivanjem uhvaćenog četnika.
"Otkada zapovjednici bojni i satnija ispituju zarobljenike i to u zapovjedništvu brigade? A četnik se ceri i ništa ne razumije ... "
- Što je vama? Mi danima idemo za vama samo zbog pljačke, a ne zbog rata. Nisu ono tenkovi. Ono su privatni kamioni šumadijskih Cigana koji su došli u Bosnu zbog pljačke. Ne pucamo više na vas. Rat je završen! Dogovor je postignut. Vi ste zamijenjeni za Prevlaku. Vi ste prodani. Kod nas to svi znaju: Kako da nitko nije došao iz Zagreba od političara ili od generala koji su s vašim predsjednikom bili na dogovoru pa da vam to kaže ... ?
Zmaju je i to što je čuo bilo previše. Nije se htio miješati u ispitivanje. Pojurio je u svoj ured. Na putu ga zaustaviše vojni policajci lstrčali su iz džipa i opkolili ga. Bio je uvjeren da će ga uhitit, tko zna zbog čega i po čijem nalogu. Nije to bilo prvi put da ga njegovi uhite. Još na početku pokušao je spriječiti braću Biliće da se bave pljačkom, pa su oni oci SISavca Jerkovića i Štefana dobili dopuštenje da ga negdje u mraku skrate za glavu.
- Zmaju! Gdje ti je general Braljak?
- Što ga trebate?
- Imamo nalog da ga uhitimo!
- Da uhitite hrvatskog generala?
- Da uhitimo i ubijemo, ako se opire!
Videći odlučnost na njihovim licima Zmaj im rukom pokaza kuću u kojoj su zapovjednici ispitivali četnika, a sam pojuri u svoju bazu.
- Generale! Jesu li general Pasarac i pukovnik Zlatko znali da dolaziš na derventsko bojište?
- To nitko ne zna.
- A znaš li da te traži vojna policija, da te uhite ili ubiju?
Ipak ja to ne mogu dopustiti, bez obzira na razloge tvog dolaska. Pođi za mnom!
Ovo svijet nije vidio. General je poslušno išao za satnikom. Obojica krupnih dimenzija, jedva su se uvukli u fiću. Zmaj je vozio u koloni izbjeglica koja se lagano kotrljala prema Savi. Mali auto bio je manje uočljiv vojnoj policiji, ali mu je omogućio preticanje i provlačenje. Ipak je za isporuku tereta preko Save utrošio tri debela sata. Povratak je bio još teži i opasniji. Očito se Zmaj kretao u pogrešnom smjeru, prema Derventi, dok su svi bježali iz nje. Na Derventskom Lugu u susret su mu dolazili tenkovi. Zmaj zaustavi fiću. nasred ceste, da im zapriječi put i istrča van.
- Zaustavite tenkove! Kao koordinator ovog bojišta naredujem vam, zaustavite tenkove!
- Ostali smo sami u gradu, bez pješaštva, pa se sada povlačimo u Brod.
- Tko vas nauči da se odmah povlačete trideset kilometara?
- Isti onaj koji nam je naredio da se sada povučemo!
- Ali ja vam naredujem da ...
Tenkist dodade gas tako da od rike motora ni Zmaj nije čuo svoju zapovijed. Posljednju riječ izgovorio je tenkist: - Skloni se Zmaju, jer ćemo i tebe i tvog fiću zgaziti kao FAP žabu!
"To isto već sam negdje čuo. Negdje i nekad davno, ali se više ne mogu sjetiti."
U ratu se vrijeme ne mjeri kao u mirnim vremenima. Na bojištu nitko ne zna ni koji je dan, ni tjedan, ni mjesec. Tek bi poneko mogao pogoditi o kojem je godišnjem dobu riječ. Toliko toga se događa oko tebe, u tebi da vrijeme ne uspijeva u svoje ladice sve to uskladištiti i razvrstati informacije u glavi. Tako se ni Zmaj nije mogao sjetiti priče o FAP-u i žabi. Bilo mu je neshvatljivo da jedan desetnik pred masom vrijeda satnika ili bolje rečeno, jedan žgoljavac sebe doživljava kao da je kamion FAP, a njemu, Zmaju, viče zgazit ću te kao žabu! Isti taj znao je satima poslušno stajati u stavu mirno ispred srpskoga desetara, a ovdje se istresa na hrvatskoga časnika.
Zmaj požuri poljskim putem od Žeravca uzbrdo, prema Plehanu. Prijepodne tamo je bio s bojnikom Maićem i njegovim dečkima. Smjestili se oni malo niže od samostana, vedri, odmorni i spremni za boj. Lijevo od njega bila je plehanska satnija kojom je zapovijedao Mungos
Kada se Zmaj približio kućama u kojima su bili satnici Abrić i Blekić, nije ih našao. Idući dalje uđe u bojnikovo zapovjedništvo, a ono prazno. Još je na peći ključala voda u ibriku, a nigdje nikoga. Zmaj sjede u bojnikov stolac i pokuša odgonetnuti razloge iz kojih je Maić pokupio vojsku i napustio - izdao Pleban.
"Izdala ga je plehanska satnija, pa zašto ne bi i njegova bojna. Kako li je samo bojnik znao da se može povući kad mu to nisam ja rekao? Moraju postojati koordinatori za povlačenje, što ja nikada ne bi mogao biti ... "
Problem je bio što je plehanska satnija pobjegla preko njiva prema Žeravcu, a Maić s kamionima krenuo magistralnim putem prema Derventi.
Zmaju nije preostalo ništa drugo nego da sjedne i dovrši kuhanje kave. Nije niti dovršio ispijanje prvoga fildžana kad se začu strašna eksplozija, pa još nekoliko iza nje. Istrčao je van i s balkona vidio golemi oblak dima u pravcu groblja na Rabiću.
- O, ne!To nije to!
Kad se spustio nazad do Žeravca, čuo je da je to ipak bilo to. Blekića su četnici uhvatili živoga, a kolonu Maićeve bojne dočekali kod groblja. Ručnim bacačem pogodili su kamion natovaren streljivom, ali i ljudima koje je bojnik nepropisno povlačio s položaja. I sam je bio teško ranjen i završio u bolnici umjesto u zatvoru. Iz stroja je bilo izbačeno dvadestak najiskusnijih bojovnika.
Sad na bojištu nije bilo više nikoga, tko u čudu nije glasno ponavljao: "Mi smo prodani'" Uzalud je Zmaj pokušavao uvjeravati pojedince i skupine u to kako nitko nikoga ne može prodati, da smo sada toliko jaki, da se i bez pomoći iz Hrvatske možemo obraniti. Nitko ga nije slušao. Pokušao je to reći bojnicima i satnicima, ali mu oni više nisu vjerovali.
- Otići ću u Zagreb. Večeras će netko od odgovornih u Dnevniku demantirati tu četničku podvalu.
- Čekat ćemo i vidjeti'
Bila mu je to posljednja šansa za spas Dervente. Pojurio je posuđenim BMW-om prema Brodu, pa okolnim putem preko Požege i Našica prema Zagrebu. Najavljivao se Predsjedniku, pa Ministru, a njih nije bilo u njihovim uredima. Odjuri u sjedište vladajuće stranke. Tamo zatekne književnicu Mariju, koja je u stranci obnašala visoku dužnost. Budući da je i sama bila vezana za Derventu, uvela je Zmaja u ured oštrodlakog Stipice, koji je kao posljednji predsjednik uspio razmrdati Jugoslaviju. Pozdravili su se kao stari znanci. Ali kad je Zmaj iznio molbu da se Stipica pojavi večeras u Dnevniku. i demantira udbašku izmišljotinu da je Posavina prodana, on je nastavio podizati slušalice i govorili na dva telefona:
- Da, da! Nema problema. Dubrovniku dvjesto plakata, u Rijeku poslati dvjestopedeset, u Pulu samo pedeset ...
Šireći ruke i podižući glavu Zmaj mimikom upita Stipicu o čemu je riječ a on poklopivši slušalice šakama objasni: - Ja sam predsjednik izbornoga stožera, a HDZ mora pobijediti!
Tek tada se Zmaj sjetio kako je netko rekao da mi u Posavini trebamo malo sačekati s ratom jer oni u Hrvatskoj provode izbore i kao što Stipica kaže HDZ mora pobijediti!?
Koga oni pobjeđuju i zašto, to Zmaj nije uspio shvatiti, pa je pokušao izvući i posljednji adut riječima:
- Ti znaš, dragi prijatelju, da tebe Posavci obožavaju, Kad bi se ti samo pojavio jednu minutu u Dnevniku i rekao da je to laž.. ,sve bi bilo u redu,
- Najavit ću te Vrdoljaku i dogovoriti da se ti pojaviš u Dnevniku i kažeš im to.
- Ali ja sam im već to rekao i više mi ne vjeruju, Znam da bi tebi sve povjerovali...
- Evo pozvat ću televizijsku ekipu tu u Marijinu sobu, pa se obrati svojim Posavcima,
- Hoćeš li ti, molim te, barem biti pored mene, dok ja govorim?
- Ne mogu ja. Ja sam predsjednik izbornog stožera, a HDZ mora pobijediti,
Tek su tada Zmaju otkazale noge, Sjeo je na najbližu fotelju, Iza njega je stajala Marija, tiha i blijeda kao krpa, Nekad su zajedno svo troje u domoljubnom zanosu osnivali HDZ, a sada se Zmaju učini da to više nije njegova stranka, I dalje je sjedio i čekao, ali se nije mogao sjetiti što čeka. Slušao je Stipičine telefonske razgovore, ali po njima nije mogao zaključiti što on radi tu kod ovog distributera plakata "Zna se"?Jedino je bio uvjeren da nije došao po plakate, Stipica ga nije niti pogledao dok je izlazio kao ošamućen.
"Ne mogu vjerovati da je to taj Stipica koji se nakon izlaska iz zatvora obratio mome stricu Marijanu i molio ga za koricu kruha. Stric ga zaposlio kao pravnika i spasio ga od bijede i poniženja, Doduše, kad je postao predsjednik države vratio je strica na isto radno mjesto u MUP na Trnju, odakle su ga komunisti sedamdesetprve izbacili, Vratio je čestito svoj dug, Izgleda kao osoba koja zna vraćati dugove, - Ali tebi on nije ništa dužan, To što ste bili utemeljitelji strankenije ti prednost kad stranka dođe na vlast. Najveći suborci pokušavaju diskvalificirati jedan drugoga kako bi se dograbili više vlasti. - Ali dužan je Posavcima kojima je više puta obećao ... - Obećao? Pa ne budi naivan. Politička obećanja .. ."
Marija je nijemo, na hodniku, ispraćala Zmaja. Ili je sve znala ili joj ništa nije bilo jasno. Njezino žensko, majčinsko srce suosjećalo je s Posavcima.
Kao u transu Zmaj je prešao preko prometne ulice i sjeo na klupu ispred Poglavnikove džamije, pored vodoskoka. Sve što je mogao učiniti bilo je gledati kapi kako iskaču, lete, iskre, zastaju, padaju i nestaju.