U emigraciji
dr. Vladko MAČEK
Koncem srpnja 1945. saznao sam za strašnu vijest. Jugoslavenski komunisti poubijali su toliko zarobljenih hrvatskih domobrana i ustaša, zajedno s velikim brojem Slovenaca i Srba, da taj zločin zasjenjuje čak i infamni pokolj poljskih oficira po Sovjetima u Katynskoj šumi. Potpuni detalji pokolja još nisu poznati pa ću zato spomenuti tek nekoliko poznatih mi činjenica.
Kad se ustaška vlada povukla iz Hrvatske 6. svibnja, bilo je zapovjeđeno ustaškim odredima da je slijede. Ista zapovijed bila je dana i hrvatskim domobranima, koji su bili prisilno mobilizirani. Tim trupama se priključilo nekoliko desetaka tisuća civila, ljudi, žena i djece, koji su bježali pred komunističkim terorom. Došavši do Bleiburga, austrijskog gradića blizu slovenske granice, oružane čete su se predale britanskim trupama, a i civilni svijet se stavio pod okrilje Britanaca. Umjesto da dobiju zaštitu, bili su svi predani jugoslavenskim komunistima.
Još nije poznat točan broj vojnika i civila koji su nato bili ubijeni. Jedan slovenski očevidac, koji je nedavno došao u Ameriku, procjenjuje da oko 16.000 Hrvata leži zakopano u tankovskim jarcima južno od Maribora. Nekoliko dana iza pokolja on je vidio tjelesa ljudi, žena i djece, vezane žicom, kako plivaju Dravom. Izgleda da su mnogi od njih bili bačeni živi u rijeku.
Oni koji su preživjeli te prve dane, tjerani su u dugim kolonama kroz Zagreb i gornju Hrvatsku sve do sjeverne Srbije, da se konačno nađu razbacani po raznim koncentracionim logorima.
Ako tkogod nije više imao snage da hoda i pao bi, bio bi ustrijeljen. Kud god je ta kolona smrti prolazila, ostala su mrtva tjelesa na putu, koje bi stanovnici dotičnog kraja zakapali.
Slična je sudbina stigla i slovensku domobransku vojsku, koju je bivši jugoslavenski general Leo Rupnik bio osnovao 1943. u svrhu borbe protiv komunista. Oko deset tisuća njih predalo se Britancima. U početku se s njima dobro postupalo, ali su naskoro i oni predani komunistima, koji su ih pobili kraj sela Vetrinje. Isto se dogodilo i s nekoliko tisuća Mihailovićevih četnika.
Sve se to događalo nakon što je primirje bilo potpisano. Pa ipak imaju Tito i njegovi sukrivci smjelost da traže pravo osuđivati druge ratne zločince.
***
Uza sve to gledam s punim pouzdanjem na budućnost hrvatskog naroda i ostalih seljačkih naroda.
Jedan je hrvatski velikaš, da opravda izrabljivanje seljaštva, izmislio poslovicu: "Muž je kak vrba. Čim ga bolje kljaštriš, tim se bolje zeleni". U tim ciničnim riječima ima ipak nešto malo istine. Nije doduše istina da seljak to bolje uspjeva što ga više iscrpljuju. Istina je da nema te snage na svijetu koja bi bila kadra uništiti životnu snagu seljaka, dok god ostaje vezan sa svojom zemljom. Tu činjenicu su komunisti već odavna uočili i zato nastoje svim snagama da seljaštvo odvoje od njegove zemlje i da ga učine proleterom.
Staljin je priznao da je likvidirao milijune seljaka, poubijavši ih ili poslavši ih u sibirske rudnike. Nije uspio ni Staljin, a nisu, pa i neće uspjeti ni njegovi učenici. Seljaštvo ne samo da ima svojstvo preživjeti i najteže katastrofe, nego i svojstvo da polagano ali sigurno razara svaki nametnuti mu poredak. I zato je seljaštvo neslomljivo.
Pa čak u onom skrajnjem slučaju koji predskazuju neki pesimisti, da će doći treći svjetski rat i biti uništena sva dosadašnja civilizacija, preostat će nerazorivi zeleni seljački sloj. Preostat će seljaštvo koje će i dalje vjerovati u Boga i čuvati svoje duhovne, od pradjedova naslijeđene vrednote. Ljubit će i u znoju svoga lica obrađivat će svoju zemlju, prehranjivati sebe i svoju obitelj i stvarati mogućnost napretka svojim daljnjim pokoljenjima.
Da, usuprot današnjih i možebitnih budućih katastrofi, živjet će i dalje svi seljački narodi, a među njima i moj ljubljeni hrvatski narod.
Vrelo: „Memoari – Vladko Maček“ str. 277