Bože VUKUŠIĆ
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim, Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja trubač sa Seine!
Dobriša Cesarić
(Stih sa nadgrobne ploče Bruna Bušića)
Beskrupuloznost neokomunističke nomenklature
Kada se 1975. godine Bruno Bušić osvrtao na Hrvatsko proljeće, istaknuo je da su hrvatski komunisti propustili šansu obračuna s Udbinim aparatom nakon pada Rankovića:
U Hrvatskoj se nakon pada Rankovića govorilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom kontrolom Beograda. U Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu.
(Bruno Bušić: Hrvatsko proljeće nisu stvorili Proljećari, Nova Hrvatska, br. 19/1975.)
U samostalnoj hrvatskoj državi naslijeđeni državni aparat još uvijek nije doživio bitnu transformaciju, pa tajni i javni subjekti - na taj način personificiranog komunističkog zla - i dalje djeluju punom snagom te još uvijek dominiraju cjelokupnim društvenim životom.
Davor Butković u Globusu od 20. lipnja 2001., analizirajući odnose između Dražena Budiše i Ivice Račana, prepričao je jedan njihov razgovor u kojem se spominjao Bruno Bušić:
Sjećam se, primjerice, kad smo jedne večeri u Londonu raspravljali o tekstu što ga je 'Jutarnji list' objavio o stvarnom značaju Bruna Bušića. 'Jutarnji' je u tom članku žestoko osporio Bušićevu važnost za hrvatsku političku scenu, s čime se i Račan složio, dok je Budiša snažno zagovarao Bušića.
Ogledni je ovo primjer beskrupuloznosti neokomunističke elite u Hrvatskoj, prvenstveno medijske i političke. Neovisno o dubiozi zašto bi Partija naredila ubojstvo nevažnoga Bušića, Ivica Račan bio je najmanje pozvan da iznosi mišljenje o Bruni Bušiću - Ivica Račan pripadao je vodstvu Partije u Hrvatskoj upravo u vrijeme kada je izdala nalog za Bušićevo ubojstvo. Od njega se s razlogom, s obzirom na odgovorne položaje koje je i dalje obnašao u samostalnoj Hrvatskoj, trebalo očekivati da progovori o tehnologiji donošenja odluka o likvidacijama i progonima političkih protivnika te osobama iz vrha Partije koje su o tome odlučivale. Ivica Račan nikada se nije javno distancirao od tih ljudi i njihovih zlodjela, već se s takvim stajalištem o Bušiću ponovno postavio u funkciju prikrivanja zločina koji su izvršeni u ime Partije čijoj je vrhuški - neko vrijeme kao capo del partito pripadao preko dvadeset godina.
Vrelo: "Likvidacija Brune Bušića - Opstruirana istraga i sudska farsa u Hrvatskoj", str. 171-172