Počasni bleiburški vod
Roman LELJAK
osnivanje počasnog bleiburškog voda
Opisujući prvi masovniji posjet hrvatskih izbjeglica Bleiburškom polju za blagdan Svih svetih 1952., Ante Mikrut svoj je članak, djelomice citiran u prošlom nastavku feljtona, završio znakovitim riječima: »Odavanje počasti paloj braći moralo je biti neometano i dostojanstveno, i zato smo se pobrinuli mi sami. Doći će vrijeme i nadamo se uz pomoć Božju da će to biti vrlo brzo, kada će se sastaviti lista Hrvata na uzor sadašnjim i budućim pokoljenjima, koja će čuvati uspomenu na Bleiburšku tragediju. Dobit će naziv Počasni bleibunki vod..«
ustroj i članstvo
Ideja o osnivanju Počasnog bleiburškog voda (PBV) ostvarila se sredinom 1953., kratko nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu i prve posjete vlč. Vilima Cecelje Bleiburškom polju. Prijedlog naziva udruge dao je Mirko Karačić. Kako je on, među ostalim, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio pripadnik jedinice HOS-a koja je odavala počast prilikom sahrane poginulih hrvatskih vojnika, tako su i nazivi tijela PBV-a i njegovih dužnosnika slijedili uzor odgovarajućeg vojnog ustroja.
Za prvog zapovjednika Počasnog bleiburškog voda izabran je Ante Mikrut, za njegovog zamjenika Mirko Karačić, a za stjegonošu Petar Hrstić. Za članove užeg vodstva postavljeni su, među ostalim, Nikica Martinović, Jakov Radoš i Josip Đakić.
PBV je prvotno bio teritorijalno ustrojen u deset grupa po trinaest članova. Najviše grupa nalazilo se na području austrijske Koruške, a nekoliko u ostalim dijelovima Austrije, dva u Sjevernoj Americi, te po jedan u zapadno-europskim zemljama i Južnoj Americi.
nikica martinović
Nikica Martinović, rođen 7. travnja 1912. pokraj Brčkog, kao i mnogi drugi pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, našao se u Austriji u svibnju 1945. godine. Preživjevši Bleiburšku tragediju, bio je jedan od najaktivnijih organizatora raznih aktivnosti na očuvanju uspomene na njene žrtve.
Martinović je marljivo radio i štedio, tako da je sredinom šezdesetih godina postao vlasnikom male trgovine cvijećem u Klagenfurtu. Svake je nedjelje obilazio hrvatske grobove u Donjoj Austriji i brinuo da se na njima nađe buket svježeg cvijeća i upaljena svijeća. Beograd nije mogao otrpjeti da obični trgovac iz Klagenfurta tako uporno podsjeća na to, kakav je zločin počinila komunistička Jugoslavija.
Ubijen je 17. veljače 1975. u svojoj cvjećarnici na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. O njegovu će ubojstvu više riječi biti u nastavku knjige.
ilija abramović
Ilija Abramović, rođen 8. kolovoza 1925. u Grebnicama u Bosanskoj Posavini, dočekao je Drugi svjetski rat kao maloljetni mladić u svome rodnom mjestu. U studenome 1943. pristupio je hrvatskoj vojsci te je ostatak rata proveo na raznim bojištima u Sjevernoj Bosni, Slavoniji i Hrvatskom zagorju.
Na samom kraju rata Abramović je teško ranjen u ruku. Najprije je prebačen u bolnicu Sv. Duh u Zagrebu, a onda se uz pomoć suboraca uspio povući s njima u Austriju, gdje je neko vrijeme proveo u britanskoj ratnoj bolnici.
Nakon izlaska iz bolnice Ilija Abramović se aktivno priključio radu ostalih hrvatskih izbjeglica u Klagenfurtu na očuvanju uspomene na Bleiburške žrtve. Imenovanje prvim zapovjednikom 1. roja PBV-a u Klagenfurtu. Niz godina bio je rizničar i tajnik PBV-a, a od 2007. je i njegov predsjednik.
petar hrstić
Petar Hrstić bio je prvi stjegonoša PBV-a. Rođen je 20. srpnja 1910. u Ljubuškom, a kao vodnik služio je u Hrvatskim oružanim snagama. Na kraju rata povukao se s vojskom u Austriju, uspio preživjeti Bleiburšku tragediju te je ostao živjeti u Klagenfurtu.
Hrstić je imao dva sina koja su bili poznati nogometaši u nogometnom klubu Austrija (FC Karnten) iz Klagenfurta. Beograd je to iskoristio i diplomatskim putem vršio pritisak na upravu kluba, koja im je stoga pravila probleme u igranju i karijeri.
Petar Hrstić bio je prisiljen politički se pasivizirati i deaktivirati svoj rad u PBV-u.
Umro je 5. lipnja 2007. u Klagenfurtu.
jakov radoš
Jakov Radoš rođenje 27. prosinca 1919. u Tomislavgradu, gdje je završio školu i proveo mladost. Drugi svjetski rat dočekao je na odsluženju vojnog roka u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci, ali je ubrzo prešao u HOS i s vremenom stekao dočasnički čin.
Na samom kraju rata Radoš je teško ranjen u ruku, ali se uz pomoć suboraca uspio povući u Austriju. U Klagenfurtu se bavio trgovinom živežnih namirnica te je zbog toga 1952. godine, u dogovoru s vlč. Vilimom Ceceljom a u sklopu Hrvatskog Caritasa u Austriji, preuzeo brigu za opskrbu najpotrebnijih, starih i siromašnih hrvatskih izbjeglica u Južnoj Austriji. Usprkos poznim godinama, Jakov Radoš još uvijek, koliko mu dozvoljava zdravlje u pojedinom trenutku, sudjeluje u komemoracijama Bleiburškim žrtvama na Bleiburškom polju.
Inače, njegova kćer Antonija Radoš, poznata je austrijska i njemačka novinarka i ratna izvjestiteljica. Među prvima je izvještavala s ratnih bojišta u Afganistanu i Iraku
josip đakić
Josip Đakić rođen je 9. prosinca 1922. u Čepinu kod Osijeka. Kao dijete odgajanje u nacionalno osviještenoj obitelji te je stoga vrlo rano došao u oporbu s tadašnjom velikosrpskom vlašću.
Već je kao maloljetnik bio uhićen 1939. godine.
Đakić je proglašenje NDH 10. travnja 1941. dočekao u zatvoru u Savskoj cesti u Zagrebu. Nakon oslobađanja prijavio se u hrvatsku vojsku i kraj rata dočekao u činu časnika HOS-a. Prilikom proboja na slovensko-austrijskoj granici njegova jedinica se sukobila s partizanima. Tom prilikom je teško ranjen te su ga britanski vojnici smjestili u bolnicu, što mu je najvjerojatnije spasilo život.
Nakon otpuštanja iz bolnice nastanio se u izbjegličkom lageru u Klagenfurtu, gdje je neko vrijeme obnašao dužnost civilnog upravitelja jednog dijela lagera. Sudjelovao je u osnivanju i aktivnostima Hrvatskog kulturnog prognaničkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit, te je uređivao lagersko glasilo Hrvatski listići. Đakić je, nakon Udbina ubojstva Nikice Martinovića, dugo godina bio tajnik PBV-a.
Josip Đakić, ujedno i stric istoimenog predsjednika HVIDRA-e Josipa Đakića.
Odmah se nakon raspada Jugoslavije stavio na raspolaganje novim hrvatskim vlastima te je pomagao u opremanju Hrvatske vojske, zbog čega dobio čin pričuvnog bojnika HV-a. Umro je nedavno, 24. veljače 2012., u jednom staračkom domu pokraj Klagenfurta.
prve aktivnosti PBV-A
i udbine diverzije
Od svoga osnivanja 1953. godine, Počasni bleiburški vod poduzimao je niz drugih aktivnosti uz svoju osnovnu zadaću redovitog organiziranja komemoracija u Bleiburgu. Tako je 1957. godine inicirao izradu i postavljanje nadgrobnog spomenika na grobu generala Tomislava Rolfa na groblju u Wolfsbergu
general tomislav rolf
Tomislav Rolf, rođen 17. travnja 1899. u Petrinji, služio je u austrougarskoj vojsci do 1918. godine. Između dvaju svjetskih ratova bio je aktivan u domoljubnim organizacijama Hrvatski junak i Hrvatski skaut.
Nakon uspostave NDH postao je časnik HOS-a, ali je već početkom 1942. godine lišen čina i demobiliziran zbog javnog omalovažavanja talijanske vojske i kritike njihove suradnje s četnicima. Nakon kapitulacije Italije vraćeni su mu čin i položaj te je već u prosincu 1943. promaknut u čin generala.
General Rolf je predvodio kolonu hrvatskih izbjeglica, koja je krenula 50-tak kilometara sjeverozapadno od Bleiburga, prema gradiću Wolfsbergu. Kad je shvatio da ih britanski časnici na prevaru žele izručiti partizanima, general Rolf je svojim vojnicima savjetovao da se ne predaju partizanima, nego da pokušaju pobjeći i sakriti se, a sam je 19. svibnja 1945. izvršio samoubojstvo kod gradića Lavamunda, neposredno uz jugoslavensku granicu.
spomenik hrvatskom domoljubu
General Rolf je pokopan na vojnom dijelu groblja u Wolfsbergu, a članovi PBV-a Alojz Halužan, Sulejman Hrle i Andrija Rohaček odlučili su mu podići nadgrobni spomenik. Rohaček, član prvog zapovjedništva PBV-a, rođenje 10. prosinca 1910. u Antincima kod Vinkovaca, a umro je 11. studenoga 1987. u Klagenfurtu.
Sulejman Hrle, rođen 25. veljače 1924. kod Stoca u BiH, bio je vozač u hrvatskoj vojsci, preživio je Bleiburšku tragediju i potom se nastanio u Klagenfurtu, gdje je umro je 2009.
Prije desetak godina autorima ovoga feljtona detaljnije je opisao ljude i događaje prilikom podizanja spomenika:
"Alojz Halužan, zvani Tatek, dobar Hrvat i moj prijatelj iz Hrvatskog zagorja, a koji je od 1945. živio u Villachu, prvi je došao na ideju da se podigne spomenik generalu Tomislavu Rolfu koji je bio uzor hrvatskog domoljuba i časnika. Kada je spomenik dovršen prevezao sam ga do barake Mirka Karačića u Klagenfurtu, a od tamo ga je Petar Miloš prevezao na mjesno groblje u Wolfsberg. Kasnije su generalovi posmrtni ostaci premješteni na vojničko groblje u Völkermarkt a s njima i taj spomenik."
I danas, na vojnom groblju u Völkermarktu, samo hrvatski general Tomislav Rolf ima posebno grobno mjesto sa nadgrobnim spomenikom.
KUPNJA ZEMLJIŠTA NA BlEIBURŠKOM POLJU
Početkom 60-tih godina prošloga stoljeća, hrvatski emigrant iz Clevelanda Ivan Prcela odlučio je prirediti knjigu o Bleiburškoj tragediji, koju je želio, među ostalim, ilustrirati zračnim snimkama Bleiburškog polja. Knjiga je nekoliko godina kasnije objavljena na engleskom jeziku pod nazivom Operation Slaughterhouse, a u međuvremenu je prevedena na hrvatski i objavljena pod nazivom Hrvatski holokaust.
Vlč. Vilim Cecelja, na zamolbu Prcele, angažirao je sredinom 1965. godine članove PBV-a Josipa Đakića, Iliju Abramovića i Nikicu Martinovića da iznajme privatni zrakoplov i snime Bleiburško polje. Đakić se nalazio u zrakoplovu i davao upute fotografu, dok su Abramović i Martinović imali ulogu svojevrsnih navigatora na zemlji. Dok je trajalo snimanje, prišao im je jedan mještanin, vlasnik dijela zemljišta na Bleiburškom polju. Usput su ga upitali bi li bio spreman prodati svoju zemlju, na što ih je uputio na vlasnika susjedne parcele, Josefa Petratscha,koji bi možda bio spreman. Međutim, i on se isprva opirao prodaji, ali se s vremenom predomislio i pristao prodati oko 1000 kvadratnih metara upravo onog dijela zemlje Bleiburškog polja na kojoj su se nalazili, a i danas je tako, oni isti borovi ispod kojih su započeli tragični događaji u svibnju 1945.
Abramović i Martinović su o tome odmah izvijestili vlč. Vilima Cecelju koji je organizirao prikupljanje donacija među hrvatskim iseljenicima u svijetu za tu svrhu. Kad je sve bilo dogovoreno, nametnulo se pitanje na koga zemljište prenijeti, jer je po austrijskom zakonu zemlju mogla kupiti isključivo osoba koja se bavila zemljoradnjom i koja je u tu svrhu već imala u vlasništvu određeno poljoprivredno zemljište. Jedini koji je ispunjavao takve uvjete bio je Omer Vrabac te je između njega i Josefa Petratscha 11. listopada 1965. sklopljen kupoprodajni ugovor. Još tisuću kvadratnih metara zemlje kupljeno je 25. listopada 1965. godine od vlasnika Agrargemeinschaft Unterloibach (Zemljišne zadruge), gdje je zemlja, bila u zajedničkom vlasništvu više osoba.
omer vrabac
Omer Vrabac je rođen 25. kolovoza 1925. u selu Nevačka kod Han Pijeska u Istočnoj Bosni. Kad su četnici u lipnju 1941. napali njegov rodni kraj i izvršili pokolj nad tamošnjim muslimanskim stanovništvom, Omer je kao maloljetnik sa grupom preživjelih sumještana izbjegao u Sarajevo. Nedugo kasnije prijavio se u hrvatsku vojsku i bio je upućen na izobrazbu u Srijemske Karlovce. Zatim je raspoređen u II. zdrug HOS-a sa sjedištem u Osijeku kojim je zapovijedao pukovnik Ivan Stir, djed današnjeg HDZ-ovog saborskog zastupnika Davora Stira. Vrabac je kasnije prešao u jedinicu Ibrahima viteza Pjanića, koja se u Sjevernoj Bosni najviše borila protiv četnika.
Prilikom povlačenja Omer Vrabac se zatekao u koloni koju je predvodio general Tomislav Rolf. Poslušao je generalov savjet vojnicima da se ne predaju partizanima i pobjegao je u obližnju šumu. Naišao je na jednog seljaka koji ga je sklonio, a kod njega je i ostao radeći za hranu i smještaj sve dok opasnost nije prošla. Kao i mnoge druge hrvatske izbjeglice iskoristio je mogućnost za iseljenje u druge europske i prekomorske zemlje. U listopadu 1947. godine, s tada već zasnovanom obitelji, dospio je u Venezuelu gdje je ostao do 1958. kada se vratio u Austriju, te je u blizini Villacha kupio imanje i sagradio kuću.
Kako je već otprije poznavao Mirka Karačića, Nikicu Martinovića i Iliju Abramovića, odmah se i u potpunosti uključio u rad Počasnog bleiburškog voda. Omer Vrabac će o tome reći: - Kad je trebalo zemlju kupiti, pitao me Ilija: Omere, hoćeš li pripisati zemlju na sebe? Rekoh: hoću, iako će prijetiti velika opasnost meni i mojoj familiji. Rekoh Iliji: Ja uzimam zemlju, a ako treba umrijeti - umrijet ću!'
Vrelo: "UDBA" i "Naruči ubojstvo Ljubljani"