Tri zapisa

1. Dokument

Rađeno 16. rujna 1941. godine u pisarnici krilnog oružničkog zapoviedništva u Gospiću.

ZAPISNIK izjave na prijavku

Oružnika Franje Kolaka, ranije sa službom na oružničkoj postaji Srb, ovog krila, I. Hrvatske oružničke pukovnije, po­vodom komunističko-četničke akcije.

I.

Franjo Kolak, oružnik, krilnog oružničkog zapoviedničtva Gospić, star 33 godine, rodom iz Ličkog Lešća, kotar Otočac, Županije Gacke i Like, pristade mi danas na prijavak i izjavi sliedeće:

¹⁷/ Dokumenti su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu u Zagre­bu. Objavljuju se doslovce, tj. sa svim jezičnim i pravopisnim po­greškama.

Za vrijeme dok sam bio sakriven u selu Neteki doznao sam u pogledu organizacije četnika sljedeće:

Četnika kako sam mogao doznati na području kotara Do­nji Lapac i okolici ima oko 6.000 koji su dobro naoružani što se tiče pješačkog naoružanja, tj. Pajo Vojvodić koji je dolazio sa njima u stalni dodir, a kod kojega smo mi bili sakriveni ja i oružnik Mate Bićanić rekao je, da četnici imaju po prilici oko 100 teških strojnica i 30 strojnih pušaka, a streljiva da imaju dovoljno koje im je ostalo od rasula bivše jugoslavenske voj­ske u Grahovu, Kninu i ostalim mjestima, a osim toga imaju veći broj ručnih borbi koje koriste u borbi. Sem toga četnici prave sami jednu vrst bombi, koje prave od vodovodnih cije­vi na taj način što cijev prepilaju na kratke komadiće, napune eksplozivom i krajeve zatvore cementom i željezom te sa sporogorećim finijem zapale i tako upotrebljavaju. Njihova orga­nizacija je potpuno na vojničkom temelju.

Svoje štabove imaju u Srbu, vjerovatno u Donjem Lapcu i u Drvaru, gdje je i zarobljenički logor. Kao vođe četnika su bivši jugoslavenski oficiri, među kojima je neki major Rašeta²¹ rodom iz D. Lapca, a tako isto ima mnogo oficira, podoficira, oružnika, finanaca i drugih odpuštenih bivših jugoslavenskih službenika.

Koliko sam mogao čuti četnici vjeruju u pobjedu Rusije i nadaju se povratku Kralja Petra i uspostavi Jugoslavije, ali da pod hrvatskom državom nikako ne mogu da žive niti da će oružje odložiti, već da će se boriti za slobodu i [s] Talijanima, te da se nikako neće pokoriti.

Dana 14. rujna 1941. godine pošto je Pajo Vojvodić iz Ne­teke, kod koga smo bili ja i oružnik Mato Bićanić sklonjeni, prethodno provjerio u mjestu Zrmanji da li možemo pobjeći za Gospić, spremili smo se ja i oružnik Mato Bićanić, te nas je pomenuti Vojvodić proveo kroz šume do Zrmanja Vrela, gdje smo kod talijanske vojne komande dobili propustnice za Gos­pić, te smo 15. rujna t. g. ja i oružnik Bićanić Mato krenuli za Gračac, gdje smo stigli oko 15 sati poslije podne. U Gračacu smo sjeli na vlak i krenuli za Gospić, ali pošto smo bili pospa­ni prevezli smo se za Perušić, odakle smo se vratili za Gospić, gdje smo stigli 16. o. mj. u 8 sati.

Drugo nemam šta da izjavim, a na izjavljeno mogu prise­gu da položim.

Zapisnik mi je pročitan i sve su moje riječi u njemu točno zapisane.

 

21 /Boško Rašeta, generalštabni major.

2 Dokument

 

Rađeno 16. rujna 1941. godine u kancelariji krilnog oružničkog zapoviedništva u Gospiću.

ZAPISNIK

izjave na prijavku

Oružnika Mate Bićanića, krilnog oružničkog zapovied­ničtva Gospić, I. Hrvatske oružničke pukovnije, povodom komunističko-četničke akcije.

I.

Mate Bićanić, oružnik, rodom iz sela Drage, obćine Dabar, kotara Otočac, star 27 godina, ranije sa službom na postaji Gospić, pristade mi danas na prijavak i izjavi sliedeće:

Ja sam se do 27. srpnja 1941. godine nalazio sa službom na oružničkoj postaji Gospić, gdje sam bio udijeljen za postaju Srb.

Istoga dana oko 14 sati poslije podne određen sam sa nadporucnikom Nikolom Bačićem, vodnim zapoviednikom iz Gospića i sa još 10 oružnika sa postaje Gospić, da se spre­mimo za odlazak u mjesto Doljane, tj. na postaju Doljane, na području koje postaje su četnici porušili most na reci Uni i prekinuli brzojavno-brzoglasnu liniju između Doljana i D. Lapca, kao i između Doljana i Srba. Ja sam se sa ostalim oružnicima odmah spremio i istoga dana oko 14 sati krenuli smo na put sa teretnim samovozom krilnog zapoviedničtva Gospić. Od oružnika samnom su išli i to: Oružnik Adem Čemalović, Ivan Blašković, Martin Gracalo, Mijo Mikulić, Pavao Barišić, Josip Orel, Ante Budimir, Ante Kezić, Anton Samson i šofer Milan Vidaković. Pomenutim samovozom smo krenuli prema Gračacu, gdje smo stigli oko 18 sati, gdje smo se zadržali oko 30 minuta, a zatim krenuli preko Otrića za Srb.

Idući od Otrića cestom preko Velike Popine kada smo stigli na prevoju, gdje se put spušta prema selu Kupirovu, na prvom zavoju dočekali su nas četnici u zasjedi u šumi i otvorili na nas plotun iz pušaka i strojnica. Čim smo čuli plotun ja sam odmah iskočio iz samovoza, kao i ostali oruž­nici, ali u onom momentu, pošto je napad bio žestok nisam mogao videti da li su svi oružnici iskočili iz samovoza, ali znam da je nekoliko od oružnika bilo ranjeno. Kamion samovoz je još produžio oko 20 metara i zatim stao, a ja kao i ostali oružnici smo se razbježali po šumi i posakrivali za ka­menje i otvorili vatru na četnike, ali u tom momentu nisam nikog od oružnika koji su bili samnom u samovozu primjetio.

Nakon po prilici 20 minuta naišao sam na nadporučnika g. Bačića, koji se je u šumi krio ispred četnika, jer nije mogao da bježi pošto je prilikom skakanja sa samovoza iščašio nogu, a pored toga bio je bez oružja, te sam mu ja dao svoj pištolj za odbranu. Za svo ovo vrijeme četnici su pucali za nama, a tako isto i mi smo otvarali vatru prema njima. Ovo se dešavalo oko 20 sati, tj. u prvi sumrak.

Četnici su dalje pucali, ali koristeći mrak, a donekle sam poznavao teren, ja sam sa nadporučnikom g. Bačićem krenuo u šumu tzv. »Jelovi Tavani« više sela Kupirova, te smo kroz šumu krenuli prema selu Kunovcu, općine Srb, kotara Donji Lapac. Ja i nadporučnik g. Bačić zadržali smo se 2 dana tj. 28. i 29. srpnja u šumi više sela Kunovac bez jela.

Dok smo se ja i nadporučnik g. Bačić krili po šumi »Jelovi Tavani« ja sam mu savjetovao da idemo preko šume za Knin, jer su meni donekle u onom pravcu bili poznati putevi, ali nadporučnik g. Bačić na to nije pristao, već je rekao da idemo na oružničku postaju Srb, misleći da postaja Srb nije još zau­zeta od strane četnika, te smo 30. srpnja ujutro krenuli za Srb, gdje smo stigli oko 7 sati istoga dana.

Kad smo ja i nadporučnik g. Bačić stigli u mesto Srb, pred općinskom zgradom, izašli su pred nas četnici i opkolili nas i pozvali cte se predamo, te da nam se ništa neće dogoditi. Po­što smo bili naoružani, g. nadporučnik Bačić mi je rekao da predam oružje, a i on je pištolj kojeg sam mu ja posudio. Za­tim su nas četnici odveli u kuću posjednika Paje Omčikusa u Srbu, gdje su nas saslušavali i zadržali nas istoga dana do na večer.

Za vrijeme dok smo se ja i nadporučnik g. Bačić nalazili u kući Paje Omčikusa, četnici su nas razdvojili svakoga u jed­nu sobu, a saslušavao nas je neki advokat Polovina²⁷, koji je navodno rodom iz Dobrosela, kotara Donji Lapac. Istoga da­na tj. 30. srpnja 1941. godine rekli su četnici nadporučniku g. Bačiću da ga imaju (voditi) u svoj štab gdje će ga saslušavati i odveli su ga tako da ja nisam primjetio kada i tko ga je odveo, dok sam ja ostao u kući Paje Omčikusa do mraka istoga dana, kada je došao bivši načelnik općine Srb Mile Desnica i kazao meni da će biti slabo samnom i nadporučnikom, te me je iz kuće Paje Omčikusa poveo kroz sporedan hodnik na dvorište i ja sam pobjegao iz kuće Paje Omčikusa, te mi je isti Mile De­snica dao građansko odijelo i iste noći odveo u selo Ajderovac svojoj kući.

U selu Ajderovcu kod kuće Mile Desnice, našao sam biv­šeg zapoviednika postaje Srb vodnika Iliju Trepčića, njegovu suprugu i oružnika Franju Kolaka. U kući Mile Desnice u selu Ajderovcu zadržao sam se sa napred navedenim oružnicima do oko 10. kolovoza u jednoj posebnoj odaji, gdje smo bili sa­kriveni tako da nitko nije znao za nas sem Mile Desnice i nje­govih ukućana, te nas je on i hranio za to vrijeme.

Pošto su četnici na neki način saznali da se ja i napred navedeni oružnici nalazimo u kući Mile Desnice, jednoga dana je došlo 6 četnika Bosanaca sa namerom da vrše pre­tres kuće i da traže mene i ostale, ali je Mile Desnica ovim četnicima rekao da mi nismo u njegovoj kući, već da smo po­bjegli u Dalmaciju, a ujedno nam je saopćio da idemo kuda znamo, jer da njemu prijeti opasnost od četnika, te je vodnik Trepčić Ilija istoga dana neznano kuda otišao, a ja sam poru­čio po seljaku Paju Vojvodica u selo Neteku, općine Srb, koji je poručio da dođemo k njemu, te je mene i oružnika Franju Kolaka iz kuće Mile Desnice ispratio njegov stric Stevan i otišli smo u selo Neteku kod Paje Vojvodića. Vojvodić nas je spremio u svoj senjak u štalu sijenik, gdje smo se ja i oružnik Franjo Kolak zadržali sve do 14. rujna o. g. Ovaj seljak Pajo Vojvodić nas je cijelo vrijeme hranio, jer sam se ja ranije po­znavao s njime i bio je cijelo vreme prema nama susretljiv i interesirao se na koji način bi nas mogao prebaciti za Gračac ili Gospić.

²⁷   Gojko Polovina.

Za vrijeme dok smo se ja i oružnik Kolak Franjo nalazi­li kod Paje Vojvodića, ovaj mi je pričao, da je nadporučnik g. Bačić poslije rastanka samnom odveden bio u štab Četnika na Kupirovski Klanac, gdje je navodno saslušavan, te da je tom prilikom skočio kroz prozor i pokušao pobjeći, ali su ga četni­ci primjetili na odstojanju od oko 100 m. i ubili, te ga navodno bacili u provaliju.

Za oružnike koji su išli samnom sam čuo da je oružnik Pavao Barišić poginuo još u samovozu, dok za ostale oružnike nisam mogao saznati. Čuo sam da su oružnici Josip Orel i An­te Budimir 31. srpnja došli u mjesto Srb sa namerom da idu na oružničku postaju gdje su uhapšeni i navodno da su ka­mionom odvedeni i da su pobijeni, ali se sigurno ne zna. Isto tako da je oružnik Adem Ćemalović ubijen kod reke Krke, na području postaje Trubar od strane četnika. Sve ovo mi je pri­čao Pajo Vojvodić povjerljivo.

Kako su četnici napali na postaju Srb meni nije poznato, jer sam se tada nalazio u šumi sa nadporučnikom g. Bačićem.

Čuo sam da četnici imaju svoje štabove na Otriću, Zrma­nja Vrelu, Srbu, a glavna komanda da im je u Drvaru, odakle je potekla pobuna i odakle dobivaju zapovijedi.

Oružja da četnici imaju dovoljno, te po pričanju da imaju preko 6.000 pušaka, mnogo strojnica i strojnih pušaka, jer da je mnogo oružja ostalo od bivše jugoslavenske vojske, a mno­go su oružja oduzeli i od hrvatske vojske, i ustaša i oružničkih postaja.

Među četnicima ima dvije struje i to jedni žele okupaci­ju od strane Talijana a drugi se protive tome, tj. komunisti su protiv okupacije i čvrsto vjeruju u pobjedu Rusije i povratak Jugoslavije, ali pod hrvatsku Državu neće ni jedni da budu ni­ti da će predati oružje, već ako Talijani budu ih napali, da će i njima dati otpor, tj. da će im manji dio oružja predati a ostalo zadržati za sebe.

3 Dokument

 

Rađeno 18. rujna 1941. godine u pisarnici krilnog oružnič-kog zapoviedničtva u Gospiću.

ZAPISNIK izjave

Gabre Šikića, bivši ustaški povjerenik u Otriću, kotar Gra­čac, rodom iz sela Konjsko, kotar Gospić, Županija Gacke i Li­ke.

I.

Gabre Sikić, bivši ustaški povjerenik u Otriću, rodom iz Konjskog, kotar Gospić, izjavi sliedeće:

Ja sam svojevremeno bio ustaški povjerenik u Otriću, ko­tara Gračac, sve do 26. srpnja 1941. godine kada sam otišao u Gospić da tražim pomoć, pošto je prijetila opasnost od napa­da četnika. Iz Gospića sam se vratio na Otrić dana 28. srpnja 1941. godine oko 10 sati ujutro.

Kada sam došao na Otrić našao sam tamo učiteljicu Anku Žiljar, prijeglednika financijskog razdjela Stojana Ivkovića i kuharicu oruznicke postaje, kojoj imena neznam. Oruznicka kuharica mi je saopćila da su četnici ubili narednika Stjepana Češkića i da ga idem videti u sobu. Ja i ustaša Dane Grivičić ušli smo u vojarnu oružničke postaje Otrić gdje smo u pisar­nici iste postaje našli narednika Stjepana Češkića mrtva sa vi­še rana na prsima. Tako isto cijela vojarna oružničke postaje Otrić bila je demolirana i sve razbacano po vojarni.

Napred navedene osobe koje sam tamo našao kazale su mi da su četnici ujutro oko svanuća napali sa sviju stra­na Otrić, tj. oružničku postaju i ustaški stan, kao i financijski razdjel i željezničku postaju Zrmanja, te su sva ova nadleštva demolirali.

Kad sam došao na Otrić ujutro nisam tamo našao nikoga, ali oko 11 sati počeli su se četnici opet okupljati prema Otri­ću. Ja sam sa sobom imao dvojicu ustaša i oko 4 željezničara i primili smo borbu sa njima i borili smo se do 18 sati poli­je podne, kada smo pošto smo vidjeli da ne možemo pružiti dalji otpor, jer nismo imali niti dovoljno streljiva, povukli se prema želj. postaji Zrmanja i sjeli na talijanski vlak u nameri da idemo za Knin.