Koridor

Prije Daytonskog sporazuma ni u jednom planu međunarodne zajednice veći dio Posavine nije ulazio u sastav neke teritorijalne jedinice sa srpskom većinom. Srbi nikada u pregovorima nisu tražili cijelu Posavinu nego širok koridor. Da nije bilo prekidanja i stalnog ugrožavanja s naše strane, Srbi bi se zadovoljili uskim koridorom koji ne bi bitno ugrožavao prostor Posavine.

Jerko Zovak piše da je zapovjednike Vojske Republike Srpske, generala Slavka Lisicu i pukovnika Novicu Simića pitao zašto nisu, nakon osvajanja Bosanskog Broda, u naletu napali Orašje pa je Simić rekao: Godine 1992. nismo bili zainteresovani za Orašje. Prioritet je bio širenje koridom na jug, zbog dalekovoda, a kada se 1995. pojavio Milan Martić s idejom da uzme i Orašje, vi ste već toliko ojačali da je njegov pokušaj s Vukovarcima završio neslavno. Osim toga, vi da ste bili pametni i rekli ostavljamo vam put preko Modriče (koridor), lijevo i desno dva kilometra, nikad mi na Derventu ne bismo išli, ni na Odžak i Brod (Zovak, 2009:514).

Ovaj citat navodim samo kao prilog onome što je meni osobno poznato iz pregovora o uređenju BiH, a ne da bih na osnovi izjave Novice Simća izvodio zaključke.

Zbog toga što bi širok koridor umanjivao prostor Posavine, na pregovorima sam raspravu o svrsi koridora usmjeravao na vrijeme poslije rata kad će koridor imati drukčiju važnost. Koridor nisam zamišljao kao pustu zemlju jer to nije po­trebno ni moguće u vrijeme mira. Koridor je samo slobodan i siguran prolaz, kao što su i sve druge prometnice, pa u državi koja nema unutarnjih granica on nema nikakvu drugu ulogu. Mnogi misle kako je koridor spržena zemlja bez ljudi. U ratu izgleda tako, ali u miru je koridor ipak nešto drugo.

Imao sam prigodu posjetiti Izrael i voziti se koridorom, bolje reći cestom koja povezuje prostore pod palestinskom upravom, Gazu i Zapadnu obalu u dužini oko 100 kilometara. Taj koridor je zapravo autoput kojim se voze svi stanovnici Izraela i gosti te zemlje. On je jedan od najsigurnijih dijelova u Izraelu, bez ikak­vih incidenata jer je to u interesu obje zavađene strane.

Uostalom, koridor u smislu kompaktnog prostora kakvog su priželjkivali Srbi nisu dobili Daytonskim sporazumom jer Distrikt Brčko razdvaja zapadni i istoč­ni dio Republike Srpske.

Srbima nije odgovarao koridor kroz hrvatski kraj pa ga nisu tražili kroz Der­ventu nego bliže Doboju, južno od Dervente tridesetak kilometara. Čak i danas kada Srbi drže cijeli taj prostor, trasu autoputa koji od Banje Luke izlazi na kori­dor V C, približno su uskladili s tadašnjim koridorom jer im Derventa i Bosanski Brod nisu prioritetni.

Od svih gradova u Bosanskoj Posavini, samo je Modrica zbog prometnih pra­vaca i strateškog položaja bila u fokusu otvorenih srpskih zahtjeva za uključivanje u koridor. Grad Brčko, koji se nalazio na koridoru, nije po etničkom načelu mogao pripasti prostoru Bosanske Posavine pa nije bio obuhvaćen osnivanjem Hrvatske zajednice "Bosanska Posavina", kao ni grad Gradačac koji se nalazi s druge strane koridora. Samo dijelovi ovih općina koji su naseljeni Hrvatima bili su organizirani u sklopu Hrvatske zajednice "Bosanska Posavina".

Prema koridoru moralo se pozorno odnositi i njegovo pitanje rješavati isklju­čivo diplomatskim putem, kao i mnoge druge stvari u ratu. Koliko bi manje Posavljaka stradalo da se pregovaralo s drugom stranom. Nažalost, o Posavini u ratu odlučivali su ljudi kojima je Posavina bila samo komad bosanske zemlje s druge strane Save i važna je bila samo kao prolaz do središnjeg dijela BiH ili kao kraći put do hrvatskog mora. Nisu čak bili svjesni ni toga da bi mnogo manje granata palo na Slavonski Brod i manje bi ljudi poginulo u Slavonskom Brodu da se pregovaralo. Oni su bili protiv bilo kakvih dogovora u ratu. Zanimljive su riječi generala VRS-a Slavka Lisice iz fonogramskog razgovora s hrvatskim bojnikom Mijom Golubičićem koji kaže: Gospodine, s vama su do sada mnogi dogovori posti­zani pa ste ih kršili (Zovak, 2009:499). Golubičić mu to ne osporava jer katkada su pregovarali, ali dogovore nisu poštovali.