Bilo jednom

Josip MLAKIĆ


- Delta, sad prelazimo na cilj dvanaest! - rekao je glas preko »motorole«.

Glas je bio razumljiv, unatoč tome što je dolazio kroz jake šumove. Bio je ravan i bez boje, i Tomislav ni­je mogao prepoznati tko je s druge strane.

- Delta razumio! - rekao je kratko.

I bez gledanja u tablicu je znao što je cilj dvanaest. Vojnik do njega također; već je gledao dalekozorom u tom pravcu. Imao je dugu, masnu kosu, koju je stegnuo šarenom vrpcom oko glave, i žvakao je žvaku. Iz pravca sljedećeg cilja dopirala je jaka pucnjava. Ono što je ne­kada bio hotel sada je bila bezlična izraslina gotovo bez ijedne pravilne konture. Izgledalo je kao da ga je kakva divovska ruka iščupala iz zemlje, zgužvala i ponovno vratila na isto mjesto. Iza njega se vidio komadić Vrbasa od koga se razbijalo sunce, blještavo i nepravilno, kao od krhotina stakla.

— Delta, ide! — ponovno se javio isti glas.

- U redu, pratimo! - rekao je Tomislav.

Vojnik je još uvijek gledao dalekozorom u pravcu hotela, i Tomislav mu je dao »motorolu«. Ubrzo se negdje iza njihovih leda čulo ispaljenje. Granata je išla ravno preko njih; čuo se zvižduk kad je proletjela. Nije mogao točno procijeniti na koje je mjesto pala. Vojnik je »motorolom« davao korekcije. Izgledalo je da je potpuno si­guran u svoje procjene i Tomislav se nije htio miješati. Gledao je desno od njih, u pravcu mosta na Vrbasu. Most je bio blago izdignut i vidjelo se kako igra jara nad užarenim asfaltom.

Odjednom mu je, iz čista mira, palo na pamet da je granata možda pala baš na mjesto gdje je nekada dav­no on stajao. Imao je osam godina, išao je u drugi raz­red. Bila je veljača i bilo je neobično hladno. Noge goto­vo da nije osjećao; poput iglica probijala se studen kroz tanke gumene čizme. Morali su neprestano gledati - ta­ko im je rekla učiteljica - u pravcu odakle je trebala nai­ći kolona vozila. Dobro je zapamtio onaj komadić ceste, očišćen od snijega, sa svježe obojenim crtama. Činilo mu se da i sada jasno vidi tu sliku, koja mu se urezala u sjećanje za sva vremena, nakon više od dva sata čekanja i neprestanog zurenja u istu točku. Pod nogama im je škripio ugažen snijeg dok su cupkali u mjestu, nastojeći se na taj način bar malo ugrijati. I kad se kolona pojavi­la i napokon došla do njih, mehanički su mahali promrzlim rukama, sretni da je završilo i da napokon mo­gu ići kućama. Titov je auto, kao i svi automobili iz prat­nje, imao zatamnjena stakla, i dječaku je sve sličilo na prijevaru. Bio je razočaran, u školi su ih učili da Tito vo­li djecu, ali njemu to taj dan nije tako izgledalo. Ni da­nas ne zna je li zaista vidio nejasne pokrete kroz stakla ili je to samo sebi umislio.

U posljednje vrijeme su mu se slične stvari često do­gađale: nešto bi ga asociralo na neke davne slike - obično banalne i nevažne. Dan prije, dok su kockali u zemunici, dogodilo se isto. I ponovno se čudio s kojom jasnoćom se sjetio svega. Imao je loše karte — igrali su remi — i odu­stao je. Taj dan je gubio stotinjak maraka. Jedan od voj­nika, koji su stajali oko stola i promatrali partiju, imao je walkman sa slušalicama obješenim oko vrata. Tomis­lav je čuo visoku violinu, praćenu dubokim basovima na granici šuma. Prepoznao je Dylanovu »Šarah«, i tada je došla ta slika. Bilo je to prije petnaestak godina; njegov prvi dan u vojarni u Subotici. Jesen je tamo imala dru­gačije boje, nebo kao da je bilo više, a magla hladnija i vlažnija. Smjestili su njih tridesetak u jednu spavaonicu. Bili su još uvijek u civilu, spavaonica je zaudarala na vla­gu, znoj i prljave noge, a kroz prozore su dopirali zvuko­vi s razglasa. Svirala je Dylanova »Signor«. Unjkavi Dylanov glas se povremeno gubio u naletima vjetra od ko­ga su se tresla stakla na prozorima i koji je nanosio na njih opalo lišće i prašinu. Netko iza njegovih leda je tiho pratio Dvlana, sve dotle dok mu stražar, koji je nepre­stano stajao na vratima, nije oštro rekao da prekine.

Ili, opet, sinoć: ležali su u zemunici, dosađivali se i slušali nekakvu kontakt-emisiju na »Radio-Splitu«. U emisiji je bila riječ o Hajduku. Nitko u zemunici nije znao nabrojati tri igrača iz aktualne postave Hajduka. U trenutku dok je netko u šali »recitirao« onu čuvenu Haj­dukovu postavu iz sedamdesetih, nestalo je goriva u agre­gatu; neprestano se palio i gasio, a oni se nisu mogli do­govoriti tko će izići i doliti goriva. Nešto slično kao i on­da: imao je sedam-osam godina, sjedili su vani na balva­nima — bilo ih je desetak — i slušali prijenos utakmica na radiju. Radio se nalazio na prozoru, odvrnut do kraja i naprosto je grmjelo kad bi se uključio stadion na kome je postignut gol. Dinamo je loše krenuo. Igrao je sa sa­rajevskim Željom i već je na početku utakmice primio gol. Par minuta iza toga je nestalo struje. Stariji se nisumogli dogovoriti tko će otići do prodavaonice i kupiti baterije. Struja je došla tek kasnije, kad su utakmice već bile završile. Tomislav je vjerovao da se sjeća čak i rezul­tata (bilo je tri nula ili tri jedan za Želju; nije bio potpu­no siguran) i toga da je Željo te godine bio prvak.


Sunce je na trenutak zašlo za oblake i malo je zahla­dilo. Po mostu više nije igrala đemra. Dolje, u gradu, na više se mjesta dizao dim. Granate su padale na obje stra­ne grada. Voda Vrbasa je s ove daljine izgledala neobično bistra.

— Delta, sad ćemo malo stati! Je li u dure? — čulo se preko »motorole«.

Tomislav je sad znao tko je s druge strane. Glas je i ovaj put bio ravan, iskrivljen i neprepoznatljiv, ali ga je prepoznao po onome »u dure«.

- U dure je, ba! - odgovorio je vojnik, trudeći se oponašati sarajevski izgovor.

Po prestanku, još su određeno vrijeme dolazile gra­nate s druge strane, ali rjeđe. Činilo se da nemaju neki točno određen cilj; gotovo svaka je padala na drugo mje­sto. I kad su napokon prestale, zavladala je tišina; goto­vo nestvarna poslije onog pakla od maloprije. Nije se vi­še čula čak niti pješačka paljba.

- Ko zavadi? - povikao je netko dolje u gradu, razvlačeći slogove.

Glas je dopirao iz izgorjele zgrade, odmah uz crtu, po čijim prozorima su bile natiskane vreće s pijeskom. S druge strane crte se kao odgovor čuo smijeh i neka primjedba koju Tomislav nije mogao razumjeti.

Sunce je ponovno izišlo i sve je nalikovalo na jedan od onih beskrajno dosadnih i dugih prijeratnih ljetnih dana, kada su sjene jake i izgledaju kao izrezane nožem, i kada sve zaudara na katran i prašinu.


Uzeo je od vojnika dalekozor i pokušavao odrediti gdje gori. Lijevo od njih, iza posljednjih kuća u gradu, gorio je plast sijena. Plamen se probio iz sijena i bio je viši od plasta. Desno od njih također je nešto gorjelo, ali se od visokog šiblja na obalama Vrbasa nije moglo vidje­ti što. Posljednje što je vidio najviše ga je zainteresiralo: gorio je jedan dio škole i to onaj dio gdje je bio njegov razred.

—Gori stari dio srednje škole — rekao je vojniku.

—Da vidim!

Tomislav mu je dao dalekozor. Dim se sasvim do­bro vidio i golim okom. Opet su se počele javljati neke stare slike, ali ovaj put nekonkretne. Dolazile su u valo­vima, kao brze izmjene kadrova u filmu. U gradu su se sada vojnici dozivali po imenima, slabo se moglo razum­jeti što pričaju, i Tomislav nije pokušavao pratiti razgo­vor.

-    Znaš li ono kad smo... - započeo je.

-    Jebaji ga! - rekao je vojnik, vraćajući mu dalekozor.
Bio je zamišljen. Onda je polako i naglašavajući svaku riječ - kao da je čitao Tomislavove misli - rekao:

- Bilo jednom na divljem zapadu.

Tomislav se nije se začudio tom čudnom odgovo­ru: tjedan dana prije toga gledali su na videu Leoneov »Bilo jednom na divljem zapadu«.

Pomislio je kako slične riječi nekada znaju biti teške. Čuo je neki zvuk. Prenuo se, mislio je da mu voj­nik nešto govori. Međutim, ovaj je tiho pjevušio i igrao se s pištoljem: neprestano ga je vrtio oko prsta, zatim bi ga naglo zaustavio i držao određeno vrijeme u jednom pravcu, kao da gada zamišljenu metu.

Svibanj 2012.