Sjećajući se jednog, zaboravih spomenuti drugo

Dragan PAVELIĆ


znao sam što ona nije znala: ni onda kad bismo ostali u četiri oka, nismo bili sami! Čim bismo zatvorili vrata za sobom, uznemrio bih se.

Za našu osamu, mrak nije bio dovoljan. Nije nas sklanjao od čovjeka koji, ni po koju cijenu, nije htio smetati. Ni po koju cijenu nečim naškoditi... Koliko god se trudio da nas ne uznemirava, koliko god se u se povlačio, do njega su dopirali izljevi naše ljubavi.

Ljubeći Zubejdu, na nj sam morao zaboraviti.


Bio sam zabrinut našom budućnošću.

»Znaš, Zubejda«, šaptao sam na uho supruzi, »ova slast koju sada dijelimo, kao da smo dan i noć u Muminovoj slastičarnici, pa kašika tebi, kašika meni, ne može trajati dovijeka... Previše smo sretni. Sada nam je, kanimo li ostarjeti zajedno, nužno sagraditi debele bedeme. Ne dignemo li ih odmah, svjetska će nas pakost uznemiriti. Prva će nas svađa udaljiti...«

Kao većina mudrih žena i Zubejda je, ne tražeći dodatnih objašnjenja, mužu odobravala.

Postavši suprugom, posvetila se supružanskim dužnostima. Za tu vještinu u zaljubljenoj ženi stoje trideset i tri talenta. U nezaljubljenoj, nijedan. Razvila je susretljivost kojoj se nisam nadao. Odmotala daro­vitost ljubavnice koju nijedan muškarac nije zaslužio - samo zato što je muškarac. Kao da je nekog iskusnog bila poslušala - do udaje je, kao što znate, bila neupućena u tjelesnu ljubav — nikada me nije odbijala. Toga se pravila stalno držala. Nije htjela razočarati svjedoka svoje djevojačke nevinosti. Tako me je, svaki put kad sam joj prilazio, bez riječi podsjećala na vjernost kojom me je obvezala - dajući se uoči vjenčanja.

Uz to, poče gotoviti svakojaka jela: red slatkiša, red kiseliša... Ne znam koliko je u spremanju hrane ugađala meni, a koliko sebi; pročula se kao kuharica. Ugađala mi je, ne krijem, u svemu.

»Lako je ugađati dok se voli! Vidjet ćemo što će biti kasnije... Kad se dušek ohladi!« oglasiše se glasovi. Glasovi zloslutnika.

Izbjegavala je postavljati pitanja. Svoje je nedoumice vješto pripisivala drugim ženama. (Jefimija Pamučina, Petrakijina nećakinja, ne zna bi li ove godine ljetovala u Kiseljaku ili na Ilidži... U Guber joj je, veli, daleko ići - a morala bi zbog malokrvnosti... Ni gospoda Brukner nije sigurna u ljekovitost fojničke banje... Ona Dževahira, Firdus-begova zaova, plaši se za svoj ulog u Hipotekarnoj banci...) Zapitkivala me koješta oko samih koještarija, oko uređivanja i dotjerivanja — kako ne bih posumnjao u vlastitu važnost. U obijesti, znala mi je namigivati i nutkati mi sol - prije nego bih je zatražio... Znala mi se djetinjasto nuditi, prije nego bih je upitao. Zubejda je cijenila moju iskrenost i uvažavala moj strah. Da sam bio glup, mogao sam umisliti kako sam, za sve te njezine popustljivosti i uviđavnosti, zaslužan ja.

Pronicava i spretna, svojih se dužnosti prihvaćala objeručke; našu je zajednicu stavila na prvo mjesto. Tankom iglom i još tanjim koncem ušivala je sve što se habalo i prijetilo skoro poderati. Bdjela je nad našom supružanskom i, doskora, roditeljskom srećom... Zahvaljujući njoj, ostadosmo ljubavnici u dobi od sedamdeset i dvije godine. Zbog kašika tebi, kašika meni, morali smo se sakrivati. Tek usnula i stisnutih šačica, djeca naše djece opominjahu nas na oprez. Iako stari, nismo zaboravljali zaključati vrata za sobom.

Kad god je mogao, Petar je razmišljao o svojoj ljubavi. O svojoj Zubejdi. Pitao se koliko ljubavnikov zanos naliči snivačevu snu. Neka pravila raz­boritosti i u njemu, kao i u snu, očito prestaju djelovati.

Ako ga nije milovala, Zubejda ga je potezala za kosu. Svojom malom rukom znala ga je zgrabiti za gustiš tjemena i potezati - vodeći računa da prestane u času kada igra prestaje biti igrom, a muška se glava, tašta tikva, uzjoguni. I, zamalo, uvrijedi.

»To, dokle u ljubavnoj igri smiješ ići, to ovisi o mnogo čemu...« raspredao je Petar. »Varljivo, a ipak predvidljivo, razlikovanje igre od neigre ljubavnike čini ljubavnicima, a neprijatelje neprijateljima.«

»Petre, bojim se kada tako govoriš... Ne valja kad muškarac počne previše zanovijetati! Ostavi se mudrovanja! Nemoj me strašiti! Poljubi me, evo ovdje, pa da znam na čemu sam...«

I onda bi je on stao ljubiti po tom mjestu - i okolo njega.

Do sada je najmanje dvaput rečeno: Zubejdina je susretljivost bila stalna. Uvjerila se da je njezina moć nad mužem najjača kada mu je najpodložnija. U omiljenom potezanju za kosu razotkrivala je žudnju. Te se svoje pretjeranosti, kao neke slabosti, stidjela.


Milujući je, svaki put bi se ponovno uvjerio kako ljubav oboma pomaže da zaborave na stid. I doista, da nije ljubavi, nikada se ne bi usudio milovati ženu na način kako ju je milovao, dotaknuti, kako ju je doticao. Da se vidio u ogledalu, stidljivac bi ugledao bestidnika. Ali potrebe za ogledalom nije bilo. Umjesto njega, stajala je Zubejdina podatnost. Ni u čemu nije škrtarila - premda bijaše povučena i u nastupu suzdržana. Nježnost je sve njihove želje pretvarala u ostvarljiv čin. A Zubejdu i Petra, iako već vremešne, u ustrajne ljubavnike.


Sjećajući se jednoga, zaboravljam spomenuti drugo!

Zubejda je Petru rodila troje djece. Stat pa gledat! Muslimanke vole kćerima nadijevati imena po cvijeću pa njihova prvorodena kći dobi ime po kadifici, omiljelom materinom cvijetu.

»Neka je živa i zdrava naša mala Kadifa! Nadam se da sad neće ispasti Karanfil!« našali se otac i dotaknu ženin trbuh - po drugi put zaobljen trudnoćom.

»Zar bi mu što falilo? Karanfil je muški cvijet! Dječacima jako naliči. Bio je u nas jedan Karanfil...«

»Nemoj ni pomišljati...«

»Stani! Ne valja trudnu ženu prekidati! U našem je komšiluku bio jedan Karanfil. Djetić, a već pravi muškić. Maksumče, ali prefrigano. Ništa ne govori, a očima sve upija. Moja je mati govorila: taj se rodio s mejtefom u glavi!«

Petar je nije prekidao. Vjerovao je kako trudnu ženu ne valja prekidati.

Ali, ne ispade muško nego žensko. Druga kći dobi ime Vjera. Za Zubejdinu mater, Edina - što mu ga dođe jedno te isto, a nesuđeni Karanfil, njihovo treće dijete po redu, ispade Aleksanadar.

Toliko, što se njihova poroda tiče!


Mirnodoposke 1920. rodila se Kadifa, 1922. Vjera, a 1924. Aleksanadar. Toliko od mene - ako komu padne na pamet računati njihove godine.

Djeco, djeco! Tko će vas sve na noge podići? Tko će vam svima gaće pre­svući i poderane čarapice zakrpati? A cipelice sad izuti, sad obuti? Trn iz pete iščupati? Trbuščiće mliječnom kašom napuniti? Gnjide gustim češljem istrijebiti? I duše vam vaše male, nasmijati... Tko? Tko? Tko? Takva pitanja, primijetili ste, rijetko postavljaju roditelji.


Listopad 2012