Crveni pljačkaši

CRVENI PLJAČKAŠI

"Poslije nekog vremena, kada je već htio dići se radi odlaska, Ranković se prisjeti još jedne vrlo važne stvari. Ta, da ga Tito nije u početku onako zbunio onom tiradom o moralu, rekao bi to još prije jednog sata. A znao je da će ovo što će sada reći, Titu biti važnije i milije od bilo čega drugog. "Prije nekoliko dana moji KNOJ-evci uhvatiše na granici industrijalca Pavlovića. Upravo se uputio ilegalno prijeći u Austriju. Od prtljage je kod sebe imao samo neki koferčić koji je čvrsto stiskao uza se. No, kada su mu moji ljudi taj koferčić oduzeli, prenerazili su se od onoga što su unutra našli: mnoštvo raznog nakita od zlata i dragog kamenja. S ovime, kaže, htio je otpočeti novi život tamo vani. Plače da mu je to jedino što mu je ostalo, jer da smo mu oduzeli i tvornicu i kuću i vilu na moru i auto. Naravno, moji ljudi su mu se smijali, strpali ga u zatvor i oduzeli mu kovčežić. Što da radim s njegovim sadržajem?"

"Prvo donesi da vidim što je sve unutra!", reče Tito kratko i na­pravi se kao daje to za njega beznačajna stvar. A Ranković zna da je taj kovčežić sada Titu važniji od bilo čega drugoga na svijetu i da će odabrati najskupocjenije komade za sebe dok će za ostatak naložiti da se stavi u poseban sefu trezoru Narodne banke. Neka se tamo nađe, tobože, za neke važne nepredviđene izdatke, ka­kvu specijalnu špijunsku misiju u inozemstvu, plaćanje ubojstva emigranata i slično. Naime, tako je Tito postupio već u više na­vrata otkako je u državi preuzeo vlast. To oduzimanje nakita od razvlaštenih kapitalista bilo je masovno naročito krajem 1944. u istočnim dijelovima države, a u proljeće 1945. u zapadnim (jer su tim redoslijedom partizani preuzimali vlast u Jugoslaviji). No, i poslije toga, eto pretprošle godine radnici su kopali u podru­mu Kidričeve kuće radi uvođenja centralnog grijanja, pa tamo nađoše zlato u limenoj kutiji. Ova vila je prije pripadala beograd­skom trgovcu Petroviću kojega su Rankovićevi ljudi strijeljali još u studenom 1944. i oduzeli mu svu imovinu. Zakopano zlato, međutim, ostalo je u zemlji kao tajna sve dok ti radnici nisu na njega natrapali. A ono prošle godine uhapsila Udba u Travniku bivšeg bega pod optužbom da surađuje s križarima. Zapravo, to nije bilo točno, ali Udba je saznala da on ima mnogo zlata, pa je takvu optužbu upotrijebila kao izliku da mu pretrese kuću i pronađe zlato. I, zaista, nađoše skupocjeni nakit u težini od oko dva kilograma. Iako je to bio porodični nakit prenošen s kolje­na na koljeno, udbaši mu odniješe zlato i još čovjeka uhapsiše. Ovaj plijen je također došao do Rankovića i potom Tita. Bio je Ranković svjestan toga da dio zaplijenjenog zlata i nakita ostane zalijepljen na prstima njegovih udbaša, a ponekad čak zadrže i sve za sebe. Tako je prošlog proljeća dobio prijavu da je šef Udbe za Bosnu, Selimović-Buđoni, prisvojio za sebe čak dva kilograma zlata pronađenog kod neke babe u Banjoj Luci. Ali, nije mu to uspio dokazati, a onda je zbog Staljinovog napada i ostaloga stvar i legla, jer je imao hitnijih poslova. No, kada se kasnije Selimović-Buđoni izjasnio za kominfbrm, tada su ga pritisli i za ovu stvar i pod mučenjem im je odao skrovište u koje je pohranio to kao i drugo zlato.

Znajući pak da Tito jako voli zlato, kao i uvijek ranije, tako i sada, Ranković mu se donošenjem nakita htio dodvoriti. A da Tito jako voli zlato, uvjerio se još prije rata kada je ovaj bio samo sekretar jedne male i siromašne komunističke partije od deset ti­suća članova, ali je zato od prvog slobodnog novca kupio briljan­tni prsten i auto Ford. Naravno, novac je uzeo iz partijske blagaj­ne, iako u to vrijeme mnogi partijski aktivisti-ilegalci nisu imali niti toliko novca da svaki dan kupe suhog kruha. Kod toga treba imati u vidu i činjenicu daje u to vrijeme u Jugoslaviji jedan auto­mobil dolazio na svakih dvije tisuće stanovnika! Uskoro se počeo i vrlo elegantno oblačiti. Uopće, izigravao je velikog gospodina, lažno se predstavljao kao inženjer, izgovarajući se zbog toga svo­jim suradnicima da je to sve radi odvraćanja od sebe pogleda po­licije. Govorio je kako policija ne sumnja da netko tko je takav gospodin može biti komunist. Ali Rankoviću nikako nije jasno zašto se Tito oblačio super elegantno i dok je živio u Parizu kada mu tamo nije prijetila opasnost od jugoslavenske, a još manje od francuske policije ? A i krivo mu je što je prije rata i sam vrlo često gladovao dok je živio u ilegali boreći se za pobjedu komunizma u Jugoslaviji.

"Znaš li što sam ja zadnjih dana primijetio"?, reče sada Tito iznenada kao da se probudio iz nekih dubokih misli. "I ti kao sekretar CK za kadrove i svi mi ostali s tobom jako smo dosa­da griješili što se tiče odabiranja kadrova. Mislili smo da smo sve riješili i da možemo mirno spavati kada smo na sve položaje porazmještali partizane. I to, rukovodili smo se principom da što si bio veći partizan, pripada ti i veći položaj u partijskoj hijerarhiji, u državnoj upravi i privredi. A to se pokazalo pogrešno zbog dva razloga: prvo, to što si bio istaknuti partizanski komandant ili komesar, nema nikakve veze da ćeš uspješno voditi tvornicu ili biti dobar ministar, dobar predsjednik općine ili službenik u di­plomaciji; drugo, poslije sukoba sa Staljinom, pokazalo se da su ti istaknuti partizani srcem vezani i za Rusiju i Staljina, a normalni građani su patrioti Jugoslavije. Kod toga je posebno važno i to što su mnogi građani izvan te naše partizanske kaste daleko ško-lovaniji i sposobniji za razne delikatne dužnosti u našoj državi. Mislim da bismo ove činjenice trebali imati u vidu kod buduće kadrovske politike."

Ranković ga je sada zabezeknuto gledao, ali ne zato što je mislio da Tito nije u pravu, nego više zbog onoga što je on na sva važnija mjesta u cijeloj državi postavio ne samo baš te istaknute partiza­ne, nego je medu njima davao prednost suradnicima svoje Udbe. To je prvenstveno trebalo poslužiti učvršćenju njegove osobne vlasti. A sada bi mu ovaj Tito htio sve to pobrkati. Bogme, mo­ram ga uvjeravati u suprotno, čvrsto riješi u sebi zabrinut za dosa­dašnje rezultate svog mukotrpnog rada.

"Bojim se da s takvom politikom nećemo daleko otići. Osobito privreda ne trpi da njome rukovode neznalice. Zbog toga mi­slim da bi barem u privredu trebalo hitno angažirati stručnjake. Pa čak ni suvremena armija ne trpi da njome rukovode samouki partizanski generali. Zbog toga, hitno treba odabrati medu nji­ma one perspektivnije i poslati ih u vojne akademije i tek potom im ponovo dati dužnost komandanta. Naravno, sada dok traje neposredna opasnost od Rusa, to nećemo moći provesti u život jer nam je na licu mjesta potreban svaki čovjek. Nego ćemo to učiniti kasnije."

"Ipak ja imam najviše povjerenja baš u te naše partizane i čla­nove partije", reče Ranković. Oni ti nikada neće napraviti kon­trarevoluciju da bi povratili kapitalizam. A od tih građanskih stručnjaka moglo bi se svašta očekivati. Zbog toga njih treba postavljati ne na direktorska i druga rukovodeća mjesta, nego na ona niža, radna i izvršna mjesta. Pored toga, oni uvijek moraju ostati pod prismotrom naših ljudi. A to što se tiče naklonosti pre­ma Rusima kod tih naših partizanskih i partijskih kadrova, kako ja stvari vidim, to sve više splašnjava. Đilas i Derijer vode jako pametnu propagandu u pravcu otrežnjavanja svih takvih ljudi. Ubrzo će svi oni zamrziti i staljinizam i Ruse", stalno je Ranković pokušavao navoditi vodu na svoju vodenicu.