Uskrsne slike

II.

Na Cvjetnicu majka me budi rano i kao uvijek govori nekako molećivo zapovjedno:

- Ustaj, već je kasno!

Izvlačim se ispod trulja i na klupici blizu vrata vidim zdjelu punu vode pokrivene bijelim i ljubičastim laticama. Od zerdelije, pomišljam i bacam pogled kroz prozor prema rascvalom stablu. Bijele se grane kao daje po njima popadao snijeg. Voda je hladna i brzo povlačim prste iz nje, a onda hrabro grabim šakama i žmireći se umivam. Osjećam kako mi se latice lijepe za obraz. Utrljavam ih u lice i odbijam oprati vrat i uši, ali je majka uporna. Briše me peškirom, i već sam na vratima.

Vani je sunce. U našem dvorištu i vrtu trava iznikla, a krošnje se osule svaka u svojoj boji. Zerdelije, šljive i jabuke, kruške, breskve i mušmule, dudovi i dunje kao ružičasti, bijeli i ljubičasti čamci na zelenom moru. Svuda okolo međe pune badima, čiji grozdasti cvjetovi mirišu najjače. - Vrati se brzo! - viče majka za mnom. Znam, moramo na misu.

Čekamo velečasnog Jozu. On ima ranu misu u Gradu, ovdje će imati pučku, a popodne u dva u M. još jednu. Komunisti su pozatvarali svećenike i velečasni Jozo mora pješke sve obilaziti. Nakon mise kao vjetar juri iz sakristije i hodnikom uz crkvu iskrada se između naroda. Svi ga šutke pozdravljaju i sklanjaju mu se s puta jer znaju da za jedan sat mora biti u M., a do tamo ima šest i malo više kilometara. Naherio francuzicu, zavukao hlače u tamnosmeđe vunene čarape, što se penju sve do koljena, gdje ih je privezao svijetlom uzicom da ne spadaju. Gumenim opancima gazi raskvašenu zemlju i kao vihor nestaje iza međa.

Na Veliki četvrtak u školi nemirno čekam veliki odmor. Nas nekoliko žuri u crkvu. Stigao odnekud neki svećenik. No misa je pri kraju, stižemo na pričest, i onda opet žurno u školu, koju su časne sestre sagradile kao dio crkve (s desne strane je samostan, s lijeve škola), a komunisti je oteli i zazidali vrata iz škole u crkvu. Zakasnili smo. Upadamo u razred. Učiteljica Jovanka stoji za stolom i kako tko ulazi tako ga tjera u kut do ploče: - Išli ste na pričešće! Što će ljudi reći! Kako vas odgajam! - viče ljuto, a mene vrijeđa ta njezina riječ »pričešće« jer u nas ona znači nešto drugo, a ne pričest.

Na Veliki četvrtak počinje i trodnevnica žežinjanja. Posti se tri dana ne jedući gotovo ništa. Preko dana je ipak kao neka obveza popiti čašu vode, ili pojesti zalogaj kruha, zato da naš post ne bude isti kao u Muslimana.

Majka i ja beremo koprive. »Ja ću ih s bijelim lukom«, kaže, »jer je i Isus jeo gorke trave«. Meni neće dati luka, mislim, i ne pazim te me jedan list ožeže. Iskoči mi plik kao bubamara, ali šutim. U meni niče ponos što i ja mogu pretrpjeti nešto za Isusa.

IV.

Na Veliki petak majka i ja idemo u M. na obrede. Velečasni Jozo u tankim plavim čarapicama stoji na hladnom kamenom podu i polako odvezujući ljubičasto platno otkriva križsve nešto popijevajući. Hladno mu je i neprestano poigrava nožnim prstima. Majka kaže da ovaj tjedan nisu imali ni pure za večeru. Rekla joj Jozina sestra kad joj je majka dala ono kukuruza što smo donijeli.

Sa strahom prilazim križu. Znam da Bog opasno kažnjava grešnike. Guram se i guraju me, držim se majke i pokušavam ne gledati prema križu. Čudim se ženama koje prstima miluju Kristove rane po rukama, nogama i prsima i onda se krste ljubeći ruku koja je milovala.

Jedna susjeda pobožno se baca na koljena dva-tri koraka od velečasnog i onda puzi do križa klanjajući se potom duboko i pomalo razmetljivo kriveći glavu. Laknulo mi je jer joj se nije ništa dogodilo, a ja nisam gori od nje, mislim. Hrabro prilazim križu i na brzinu ljubim tijelo. Hladno je i drveno. Pun grižnje savjesti zbog toga osjećaja spuštam pogled i gotovo bježim natrag. Zapravo ja ne volim Veliki petak. Na povratku kući sa seoskog puta skrećemo uz prugu. Iza nas neko šuškanje i gle, to naš ćukica i mačak po običaju izišli pred nas gotovo pola kilometra. Uzimam mačka u ruke i već mi je za vratom. Zadovoljno prede milujući me repom po nosu i ispod njega. Ćukica oblijeće oko nas veselo skakućući. Čas se zaleti naprijed, pa se prekobrcne, čas je opet iza nas. A onda me gleda nekako žalosno. Kao da bi i on htio da ga uzmem u ruke.

V.

»Tvoj Sin je uskrsnio na današnji dan, daj mi ga. Gospo, na samrtni čas«, kaže stara pjesma-molitva koju se izgovaralo na Uskrs nakon buđenja i križanja. Uskrs mi je bio neshvatljiv i dalek. Značio je zaborav na golo tijelo Raspetoga, na otvoreni grob pred kojim sam gotovo uvijek drhtao i od kojeg sam bježao. Nikad mu se nisam radovao kao blagdanu. Jedino sam volio jesti pričešće: jaja, kobasice, kruh i mladi luk što ih je majka na Veliku subotu nosila u crkvu na blagoslov. Budim se naglo. Osjećam i neku mirnoću i neku potmulu energiju, koja kao da će svakog časa eksplodirati. Skačem s postelje i trčim prema prozoru. Vani sunce se rasulo kao rascvjetala šljiva. Izjurim sluteći u sebi neočekivanu snagu, skačem po dvorištu, ritam se kao ždrijebe, glumim avion, jurim do bunara gdje majka vadi vodu. Đeram škripi. Djedov glas prosipa se kao rosa po travi. Zove nas na pričešće. Ispljuskam se na bunaru i već sam u maloj kući. Tu čiča sprema jaja za tucanje kako bi zadivio cure. On nije kao oni naivci koji pokušavaju proturiti vješto ofarbana drvena jaja, niti pak kao oni koji se uzdaju u provjeru čvrstoće jaja zubima, već jajetu lomi šotu i pažljivo izvlači sadržaj. Zatim na onaj oštriji nedirnuti vrh iznutra ulijeva rastopljenog voska i potom pažljivo vraća natrag sve što je izvadio. Tako sada ima jaja s doista tvrdim vrhom, kojemu nijedno normalno ne može odoljeti, osim ako bi naletio na sličnoga majstora. Ali to je manje vjerojatno.

Sjedimo oko sinije. Djed stoji i kao svećenik moli i blagosliva nas. Potom pažljivo lomi kruh (ne smije se rezati nožem) i dodaje svakome njegov dio. Ovo je sveta hrana i jedemo u pobožnoj šutnji. Ništa se ne smije baciti. I najmanju sitnicu djed skuplja i jede.

Sunce je već prilično zagrijalo kad majka i ja idemo u Č. na misu. Izlazimo iz sela i prolazimo pored šume koja oduvijek u meni izaziva strah. Sjećam se oca i poželim se našaliti s majkom. Pitam je da li je tata živ, iako točno znam da nije. Majka veli s uzdahom - Bog zna. Možda je negdje daleko i živ. Mislim u sebi kako je naivna. Jer daje moj otac živ, da živi bilo gdje na zemlji, ona bi sigurno rađala djecu. A kako ne rađa, znači da nije, razmišljam pobjedonosno i čudim se majki kako nije dokučila tu jednostavnu činjenicu. Pred crkvom je sve razigrano, I konji sitno pocupkuju u mjestu. Ja se nekome ili nečemu smiješim. Tako me uhvatilo. Gledam školu, a dlanovima mi prolazi ugodna toplina zbog onih batina od učiteljice jer je majka rekla da ih prinesem Isusu kao žrtvicu. Prilazi nam jedan čovjek. Nešto govori, a ja se bojim da će zahtijevati da me poljubi, i to mi je muka jer je neobrijan i njegova će me bradabosti, ali na sreću on to ne traži. Priča nešto o mom tati:

- Pero je meni valjo, plao mlogo je valjo. Ja sam tu, pa ako što trebaš samo reci.

Prebacujem se s noge na nogu, a vidim da bi i majka radije u crkvu.

- E pa eto, faljen Bog. Biće bolje. Proće vala i njiovo. Ničije nije vječno. Samo je Božje...

I opet spominje kako mu je moj tata »plao mlogo valjo« i odlazi. Sjetim se da treba naći nekoga s volovima da poore zemlju pa velim:

-  A bil' Mato pooro našu zemlju?

-  Ih! On! - veli majka i ja znam da Mato voli puno pričati.