Rastanak
Stjepan K. stigao je u L. popodnevnim vlakom.
Večernja zvona dopratila su svijet, svatko je izašao kako se i zatekao, samo su ženska čeljad bila u crnini.
Stjepan se pojavio gologlav i već shrvan bolom i umorom, rukovao se kako to udovac čini, ponosan što odolijeva da ne brižne u plač, premda ga je sve poticalo na to, ali on je znao da muževljeve suze nisu dobar znak.
- Učestvujem u bolu.
- Ostatku nazdravlje.
- Falaj Bogu.
- Moje saučešće.
- Štobogda.
- Iskrena sućut.
To se slijevaše u mrmljanje na peronu. Kao roj sve samih potištenih glasova.
Sunce bijaše presječeno na zapadnom gorskom lancu, još je jedna njegova polovica plamtjela na samom vrhu brda kao prvomajska vatra, klizila je polako, plemenito metalna, sišla prodirući dalje u podzemni svijet. Moramo shvatiti da je sve što postoji obasjano, dolje i gore, pa prema tome i ovdašnji Rosin vječni san.
Njezin lijes iznesen je iz furgona i na rukama nošen, mora prenoćiti na astalu u blagovaonici; već je ispražnjena, a stvari natrpane u velikoj kamari - kao što znamo i u njoj je bilo poprilično zbivanja i dobar dio života ondje je protekao.
Pogledajmo sad, vratimo se malo unatrag, svako je biće donijelo na svijet nešto gotovo apostolski življeno, ako je isključeno iz zajednice to je stoga što je predstavljalo nerazmrsivu zagonetku. A biće se mora, i na više stranica no ih je ovdje, odgonetati polako, u čudu, vidjet ćete da je stvoreno stoga što vrijedi. O svemu se može govoriti još iskrenije, jer pripovijedanje jest neka vrst ispovijesti, a to nas oplemenjuje i čini nas boljima, čak i kaid govorimo o onomu što je sklono propasti.
Drvene klupe postavljene su s obje strane lijesa, jer kako bi se inače bdjelo i gdje bi se, uz mezu i rakiju, raspravljalo o smrti i ojađenom položaju onih što ostaju, kako bi se inače obavljale pripreme za ukop.
Bilo je doduše i nad Rosinim lijesom onog ženskog, cjepidlačenja i prigovora kako je pokojnica opremljena, još su joj uredili kosu i podrezali nokte, ruke postavili na prsa, unakrst i koso, desnu preko lijeve, a dvije tanke voštane svijeće prekrižili preko ruku, iznijeli su novi pokrov s kukuljicom za glavu, klečeći su obavljali neke od priprava za tamo, jer ni pokrov ne smije biti zašiven ni učvršćen toliko da stisne pokojnika, kako bi se onda i kuda uskrslo, a obećano nam je i od Boga zajamčeno.
Podučeni smo ovdje da je i smrt dio dobrote, kako se samo dugo upoznaje i sporo zbližava sa živim bićima, dohodi onda kad je dovoljno poštenih stvari učinjeno; izjednačuje te sa svim onim za čim si tako čeznuo. Pogledaj kako se sve miče i požuruje da se iskupi. Samo se tanjevina izruguje smrti i njezinu djelu, a velike je ljude i epohe u svoju građevinu unijela, pa ipak im ona velikodušno uzvraća i pušta tankolozoviće da požive dugo, napate se beli, i za svaku rugu pokaju. Dakle, svi koji su sjedili i stajali naizmjence, prišli do pokojnice i cjelivali je, ostali su na fotografijama Luke Meštrevića.
M. prilazi i misli na ukop. Konačno odvajanje od majke. Spojeni smo ipak nekom ljubavlju. Rastanak nije zanavijek, ali je ozbiljan.
Groblje je opisano ranije i u mnogim poglavljima doticano. Sad valja, dok je ovako lijepo i sunčano, izaći u vinogorje, odozgo pogledavati i uvijek prije zalaska štrcati nizbrdicom do grobljanske ograde. Kako se samo ta strmina naglo slije s ravnim zemljištem, s koliko je pameti i bistrine stvaran svijet. Kako smo sretni što se možemo udaljiti i od vinorodnog kraja i zaspati u hladovini guste krošnje hrasta. Dok posve blizu, iza međe, reve naše magare.
Gore smo, visoko. M. lomi rukama pogaču, a Stjepan rasprostire tain na zemlju. Načinjemo grudu sira, rasplećemo cijelac iz tice-pletenice, škripavac pod zubima, preteklo je svega od sahrane, mesa će se imati za čitavu sedmicu, goveče je priklano čim je stigla depeša i dobro je poteglo na vagi.
Zalijevamo zalogaje vinom, a sve zaslađujemo suhim smokvama, kolačima i patišpanjem.
Mirno, uz bogatstvo vanjskog svijeta, gledamo dolje na Rosin grob.
Magare se već iznjakalo, smiruje se, reklo je svoje, zapravo je spremno za strpljivost i slušanje. Ono je spasitelj u povijesti muke, zaduženo za tegljenje svih naših prekomjernih zaduženja i zanovijetanja. Ako se jednom imenuje hercegovački Obnovitelj, magare se ne bi smjelo zaobići.
Mora se isto govoriti i o smokvi, vinovoj lozi i drugim obdarenostima našeg stvorenog čuda, južnog krajolika što ulijeće kao munjevit pejzaž u potpuno vladanje prostorom, stoga su mnogi opisi tako istaknuti, ne kao prikazi prirode već savršenog tvoračkog djela onoga koji je u letu zastao s viskom u ruci i u jednom dahu ostvario podvig graditeljstva. L. je u tom krugu što ga je visak opisao, budući da je sve u gibanju ostvareno. Ako smo štogod do sad postigli, onda je to učinjeno s divljenjem.
Stjepan K. bilježi datum kućevne propasti. Dom je ispražnjen. Dok je još pokojnica ležala na stolu u blagovaonici, činilo se da nije sve do kraja privedeno. Na stranu nada, isto i težnja za "trostrukim zaručničkim prstenom vječnosti" (opus tripartitum), ali što nam sada valja činiti za opstanak?
JEDANAESTI ČLANAK SIMBOLA VJERE. Mnogo je poslova pred nama. Valja nam isprašiti ćilime, pretresti slamarice, tkati velence na stativama, pošiti janjilo, ozidati međe, iznijeti gnojivo na dolinu, okačiti stabla, nakalemiti voćke, ostrugati bačve, okalajisali kotlove, dovući japiju, prekriti krmedare, pobosti pritke da se uspužu mahune, goniti krave da se vode, koze da teku, škopiti krmače, izoštriti raonike, klepati sjekire, kupiti belegiju u Trebinju, omlatiti orahe, čuvati da stoka ne pohara tuđe doline, izbit će svađa, vabiti pčele iz košnica, rrr, rrrrr, utrljati česan dok se soli pršut, uzdati se da će predvečer puhnuti malo vjetra tek da se razvije pšenica na guvnu, koristiti žuto ulje za zimsko prskanje vinograda u vrijeme mirovanja vegetacije, čuvati marasku od smeđe pljesni, uništavati "zeleni prilipak" na smokvama dok su još zimski dani lijepi, također i ljetnu treću generaciju medica, uzgajati samooplodne sorte bajama, nadolijevati stara vina mjesečno jednom dotle da i vranj bude sav mokar, naposljetku obići voćnjake koji se protežu u lancu južno od L., a na zapadnoj strani, tamo gdje su stepenasti podzidi, promatrati mladice i izdanke, pa izboje na deblima i otklanjati sve što nije za popunu krošnje, istovremeno podučavati se na mediteranskim simbolima, mnoga od značenja prisvojiti, nešto je tu i slika brojne djece i obnavljanja, porodičnog ponajprije, a i duševnog, te povrh svega nadati se u jedanaesti članak simbola vjere koji kaže: čekam uskrsnuće mrtvih. To će se obistiniti kada bude kraj vidljivom svijetu. Eto što nam valja činiti za opstanak.
JAMSTVO
Jamčim za vjerodostojnost knjige i šaljem vijest prijateljima da je završena. Raspoznajni znak je pozdrav mojom rukom. Tako ja pišem.
Vrelo: Mirko KOVAČ
"Vrata od utrobe", str.339-343