Josip KREGAR
Al Capone završio je iza rešetaka zbog porezne utaje. Nije mu se moglo dokazati daje organizirao ubojstva, daje krijumčario alkohol, organizirao prostituciju i učinio toliko povreda zakona da bi samo nabrajanje ispunilo ovu rubriku. Štitila gaje potkupljiva policija, od njega strahovalo zaplašeno sudstvo, branile novine koje je kupovao. Zapravo čuveni Eliot Ness više je smetao poslu no stoje uspijevao pronaći dokaze za njegovo zatvararge. U trenutku dobre inspiracije netko se dosjetio i, u samoobrambenoj reakciji američke države, optužio Caponea za porezni prekršaj. Velikog zlikovca smjestila je država u zatvor zbog malene pogreške knjigovodstva. Zadivljujuća lakoća i elegancija uvijek su mi davale nadu da će netko smisliti sličan trik i iza rešetaka smjestiti domaće velike lopove. Opljačkali su i upropastili narod, uništili gospodarstvo, potrošili nekad stvorenu državnu imovinu, a kada ni to nije bilo dovoljno, zadužili su do kraja života sadašnje generacije. Dali su si sjajna i velika prava, pa kada i izgube mjesto i vlast, ne slijedi im tužna sudbina ureda za zapošljavanje već ugodne funkcionarske beneficije i mirovine. Za olakšanje i maštu malog čovjeka, primjer kojim sam započeo daje ohrabrenje i nadu da će se i ovdje neko sjetiti takve sitnice i u zatvor spremiti zbog sitnih makinacija ... e, da ne nabrajam koga sve, jer bi i samo nabrajanje ispunilo ovu rubriku.
Postoji zrnce sumnje prema stvarnoj i moralnoj opravdanosti takvoga stava. Zar nije licemjerje znati da je netko kriminalac i onda ga svjesno progoniti zbog nevažnih ili barem manje važnih nedjela. Ako se čvrsto držimo toga da je netko nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja, onda zapravo „nevinog" (?) čovjeka svjesno proganjamo. Svjesno smo odabrali žrtvu.
Dobro, ovakva iskrivljena moralistička logika ne znači puno. U stvarnosti taktika biranja slabe točke znači da je sustav obrane protiv kriminala neefikasan, da djeluje samo protiv sitnih prekršitelja, ali ne i u situaciji u kojoj je cijeli sustav lopovski i pljačkaški, u situaciji u kojoj su i policajci i političari na istoj strani i u istoj igri s lopovima. Kada se to dogodi, ne treba progoniti samo gangstere već podjednako i njihove zaštitnike, pomagače i one koji svjesno prikrivaju prekršaj ili zločin. Dosjetiti se samo sitnom triku znači da će cijeli sustav ostati nedirnut, i da će se iz prikrajka samo veseliti potkupljivi politički zaštitnici. Zato lopove treba optuživati za ono što su doista napravili, kazniti i njih i njihove zaštitnike, tragati za dokazima krivnje i uvažavati razlike u stupnju krivnje i društvene štete, a ne popustiti slabostima policijske logike lakšeg puta. Kazna mora biti za nedjelo, a ne simulacija u kojoj se gube pravi razlozi i dokazi, u kojoj su svi podjednako krivi i u kojoj svi ponešto glume: progonitelji da ih doista zanima sitna krivnja, zaštitnici i odvjetnici da se njihovim klijentima sudi nepravedno, da smo svi krivi, a država glumi efikasnost prava i institucija. Kao da se Capone brani time da potražnja za alkoholom postoji i da su svi pijanci zapravo pravi krivci za krijumčarenje alkohola. Treba mijenjati sustav. Policajci su svijet dovoljno tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni. Stvarno, ima li to sličnosti s našom situacijom danas?
Bez datuma.
Vrelo: "Protiv vjetra", str. 99-101