Pismo sinu

Nisam pristajao na besmisao lenjinističkog militariz­ma, i u vojničkoj biblioteci, pored tomova Clausewitza, Cujkova i drugih filozofa rata, ja sam potajno ostavljao male knjižice Remarquea, Bertolta Brechta, Heinricha Bolla. Vlak je bio točan, kao putovanje u poljsku pustinju Stryj. Krležin domobran Jambrek kojem su ukrali cipele i novce, kome nisu dali dopust i »onako ranjenog i blatnog bacili su ga u prokletstvo, u krv, u smrt«.

Nikad nisam shvaćao smisao i uzvišenost ljubavi pre­ma domovini, jer teško je voljeti apstrakcije. Dok su nam stalno punili uši opasnošću od unutrašnjih i vanjskih ne­prijatelja svih boja, ja sam pisao duga ljubavna pisma H., koja je tad u stomaku nosila moju malu kćer. Sjećam se, tad mi je u nekoliko navrata pisao otac. Krupnim, drhta­vim rukopisom, s manjkom interpunkcije, ali ne i topline. Pisao je kako u svakom času moram biti ozbiljan i odgo­voran, jer »vojska je jebena stvar, ona ne pita već na­ređuje«. Znao sam da je vojničko iskustvo moga oca bilo drukčije, neke informbiroovske godine i on kao osamnaestogodišnjak, iz kraja koji je bio »reakcionaran«, u Subotici, na granici gdje su se susretala dva vuka. Znao sam njegove priče iz vojničkih dana, priče o ljudima koji su »omrknuli a ne osvanuli«. Nerado se sjećao vojske i ne­rado je govorio o njoj, a njegova bi rijetka razmatranja o militarizmu redovito završavala narodnim sentencijama tipa: sila Boga ne moli, kud vojska prolazi, tud trava ne niče i si. Jednom mi je u depresivnoj, alkoholnoj šutljivosti rekao: »Najjadniji je onaj čovjek koji u vojsci izgubi sina.« Milovan ozračjem jednog sretnog djetinjstva, ja tad nisam pridavao veliki značaj tim njegovim riječima.

Ponedjeljak je, 6. svibnja 1991. Zgranut slikama koje posredstvom malog ekrana stižu sa sunčane splitske rive, razmišljam o tim očevim pismima. Raspaljen ludilom koje se sustavno fabricira iz moćnih beogradskih i zagrebačkih političkih kabineta, čovjek s brkovima, čovjek u plavoj radničkoj uniformi nasrnuo je na vojnika. Njih dvojica ili trojica nasrnuli su na mladića čije se lice tek naziralo kroz kacigu od pleksiglasa. Kroz umjetno staklo nazirao se tek mladićev strah, dok su mu se oko vrata svijale podivljale ruke. Mladić se nije smio braniti, jer je takva bila naredba. Oni koji su imali fiks-ideju da od tog mladića brane domovinu i on, koji je izvršavao svoje »pravo i obavezu« (tako je, barem, pisalo upravilu službe) da brani istu, našli su se u zagrljaju smrti. Sjetio sam se, velim, očevih pisama kad sam vidio da se tijelo ovog mladog obveznika svija u smrtnom grču, tijelo u čijem se grubom vojničkom kaputu nalazio tek novčanik sa samo stotinu dinara i slikom da­leke drage u plastičnom prozorčiću. I kalendar s mnogo prekriženih datuma i malo neprekriženih, kalendar u ko­jem je jedan skori datum bio zaokružen crvenom bojom. I oznaka »SITNO« ispisana velikim štampanim slovima po­red zaokruženog datuma na džepnom kalendariću. Zbu­njeno lice dječaka i njegov usahli vrat u gvozdenim kliještima fanatičnog zagrljaja. Onaj koji je davio gledao je u vojniku njegova usaljenog beogradskog komandanta, ne imajući milosti za dane dječakove robije u mediteranskom gradu, prepunom šarenih bluza i djevojačkih marama što lepršaju na vjetru. Gledajući kako se u ovoj zemlji ljudi polako pretapaju u pakao apstraktnih pojmova (nacije, vjere, vojske), ja sam se zbog toga prizora pobojao da ćemo svi otići dodavola. Čovjek je otac svakom bespomoćnom djetetu, veli židovska poslovica. Shvatio sam smisao onoga što moj otac nikad nije mogao doreći, osjetio sam što znači u vojsku poslati sina. I u tišini noćne sobe ja sam dovršio pismo sinu vojniku, ono koje je započeo moj otac, ono što krije svu ljubav začeća i paperjastog treperenja i istodob­no svu stravu života na ovim jebenim prostorima. Tom mladom vojniku ja nisam pisao ode kao anonimni špa­njolski pjesnik, niti sam nalazio utjehu u činjenici da će on poginuti za domovinu. Napisao sam: