Navrati ponekad

 

Piše: Josip VAJDNER

 

Vjerojatno je svima na svijetu već odavno jasno kako na Balkanu postoji mnogo nereda. Nešto od toga dolazi iz samog mentaliteta narodâ koji tu žive a ponešto iz povijesnog usuda: kao da je nekim prokletstvom začarano ovo podneblje. Taman kada se ljudi priviknu na kakav-takav red dolazi rat koji to sve anulira i kao carinik nametne nove „dažbine“. Onda sve isponova. Budući da su u ove procese uključeni ljudi, onda svaka generacija ostavi svoj trag, najčešće gledajući da sama nešto ušićari. Upravo se o takvom nečemu, sredinom siječnja ove godine, počelo govoriti u medijima kada je Hrvatska vlada uputila u Sabor Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana.

Nominalna je intencija uvesti red u biračko tijelo i onemogućiti da pojedinci ostvaruju socijalna prava u dvije države. Što je pozadina toga i koje će biti posljedici Predlagač je stavio u drugi plan ili prešutio. U Bosni i Hercegovini se među Hrvatima nakon ovoga, dade iščitati bojazan kako će ovaj prijedlog, ako se usvoji, biti katalizator iseljavanja i konačnog pretvaranja u manjinu najmalobrojnijeg naroda koji živi u ovoj zemlji. No odmaknuvši se od ove problematike – jer se mnoge stvari jedino izdaljega mogu adekvatno sagledati – uviđaju se i nova pitanja koja će kad-tad doći na red.


Krenuvši redom neminovno je susresti se s činjenicom da je balkanskom mentalitetu svojstvenije parcijalno i površno baviti se životnim problemima nego ih pokušati sagledati u cjelini, odrediti strategiju i djelovati shodno njihovoj važnosti. Sve ovo gotovo svakodnevno dobiva svoju potvrdu u konkretnom životu u kojem smo svjedoci da osuđeni kriminalci, ubojice i silovatelji slobodno šetaju ulicom, a istovremeno vam policija „uredno“ napiše kaznu kada pogrješno parkirate. To ne znači da nije bitno gdje i kako parkirate ali je pokazatelj da se kreče oronuli zidovi, dok krov na sve strane prokišnjava. Slično se može kazati i za prijedlog zakona kojeg je uputila Hrvatska vlada. Dok lopovluk i korupcija vladaju javnom i političkom sferom najedanput je prevažno baviti se dvojnim prebivalištem. Što istodobno ne znači kako je to apsolutno nevažno.


Ipak, situacija je takva da traži razrješenje. Oni koji bolje poznaju i prate društveno-političke prilike ovog kraja svijeta (nekada se čini kako je ovo uistinu kraj svijeta) sjetit će se da je sličan prijedlog iznesen i vrlo brzo povučen iz saborske procedure 2005. Stoga je opravdano pitanje vremena i konteksta pojavljivanja ovog novog. Može li se u tome iščitati odmazda vladajuće stranke za neuspjeh njihovog kandidata na prethodnim predsjedničkim izborima, kada nije dobio podršku Hrvata iz BiH, ostaje u području spakulacije. Ono što je sigurno jest da problem postoji i da ga je neophodno riješiti u širem kontekstu. Ovaj širi kontekst se tiče i državnog uređenja BiH koji se tiče i Republike Hrvatske kao supotpisnica Daytonskog sporazuma gdje je nastala današnja BiH. Ceterum censeo: sačekati tj. pomoći da BiH profunkcionira kao prav(n)a država, a onda rješavati pitanja iz kategorija kao što je dvojno prebivalište. Svako drugo – a osobito jednostrano – rješenje dalo bi se podvesti pod nazivnik Ciceronove izreke: „Summum ius, summa iniuria“ – Najveće pravo (zna biti) najveća nepravda.


No, ono što u cijeloj ovoj priči latentno stoji jest činjenica da su mnogi Hrvati u BiH već odavno postali mentalne izbjeglice koje čekaju da ih Republika Hrvatska primi. Tomu je dokaz i to šte se događa iseljavanje i iz onih krajeva BiH gdje su Hrvati u većini. A o onima koji su svoj dom napustili tijekom rata ne treba ni govoriti (osim one pozitivne kritične mase čije srce i danas kuca za svoj rodni kraj). Oni su izgradili novi dom u novom biotopu i ne misle se vraćati. Zaslužni ili krivi za to – pored lokalnih ili entitetskih bh. vlasti – jesu i političari i, u određenoj mjeri, crkvene strukture u Republici Hrvatskoj kojima nije bio u interesu stvarni povratak Hrvata u BiH. Zato kada se danas pita svećenike po npr. Posavini vraćaju li se vjernici, oni redovito dogovaraju: „Ne vraćaju ali navraćaju!“ Na kraju, kad se sve zboroji i oduzme, i to je dobro... Ustvari, trebalo bi doviknuti predlagačima izmjena Zakona o prebivalištu u RH, da shvate ozbiljnost situacije u kojoj žive oni kojih će se ticati njihov prijedlog: „Navrati ponekad!“


Veljača 2010.