"Ilegalna" obrana Bosanske Posavine
Zdravko TOMAC
1. PITANJA BEZ ODGOVORA.
Pad Vukovara i pad Bosanskog Broda vjerojatno nikada neće biti u potpunosti objašnjeni. Ima bezbroj verzija, optužbi i protuoptužbi, jer mnogi tvrde da ni u jednom ni u drugom slučaju nije trebalo doživjeti poraz, ali u pravilu uvijek su krivi oni drugi - za državno vodstvo branitelji a za branitelje državno vodstvo.
Pod pritiskom javnosti i mnogih pitanja koja se postavljaju a na koja se ne daje odgovor, pitanja koja su postavljena i na drugom Saboru HDZ, predsjednik Tuđman bio je prisiljen formirati Državnu komisiju sa zadatkom da istraži i svestrano rasvijetli uzroke pada Bosanskog Broda i o tome obavijesti javnost. Međutim, i u radu ove komisije potvrdila se ona šaljiva izreka "Daje Bog povjerio komisiji stvaranje svijeta, svijet nikada ne bi bio stvoren".
Komisija nije završila radom a vjerojatno će se na to morati još dugo čekati ako do toga ikad dođe; vjerojatno će se još duže morati čekati da se obavijesti javnost, jer je jasno da bi Komisija tjeranjem "zeca" mogla istjerati "lisicu", a "lisica" je previše lukava da bi se dala istjerati na brisani prostor.
Zbog svega toga i dalje će se postavljati mnoga pitanja koja će ostati bez odgovora.
Navodim neka koja se najčešće postavljaju.
Je li trebalo legalno a ne ilegalno braniti Bosansku Posavinu od srpske agresije? Je li u Bosansku Posavinu trebalo slati samo dobrovoljce? Jesu li se smjeli neorganizirano slati Bosanci jer je to u mnogo slučajeva značilo da ih se šalje u smrt, budući da zbog neorganiziranosti nisu imali šanse da uspiju odnosno da prežive?
Da li bi u Bosanskoj Posavini bilo više od 2000 žrtava, koliko ih je poginulo u njezinoj obrani, da se ona nije branila i da su je četnici zauzeli prije nego stoje stanovništvo evakuirano? Da li bi se i u tom slučaju ponovio Vukovarski masakr i genocid s mnogo većim žrtvama?
Je li 108. brodska brigada kriva što se, suprotno tada vladajućoj politici Vrhovništva, ne samo bez odluke Vrhovništva nego i suprotno odluci Vrhovništva, na svoju ruku borila u Bosanskoj Posavini? Je li zbog toga slavna 108. brigada rasformirana i da li se zbog toga mnogi prema njoj ponašaju kao daje šugava ovca?
Koliko su utemeljene optužbe koje dolaze iz redova časnika i vojnika koji su se borili u Bosanskoj Posavini da nisu imali podršku, čak obrnuto, da su mnogi iz Herceg Bosne i Hrvatske činili sve kako bi onemogućili njihovu pobjedu. Da li se rat u Bosanskoj Posavini vodio na pogrešan način, kao da je mnogima bilo u interesu da se izgubi?
Zašto smo dva puta oslobađali Posavinu i dva puta se povlačili bez vojnog poraza? Zašto se šuti o najvećoj vojnoj pobjedi koja je u ovom ratu izvojevana upravo u Bosanskoj Posavini? Je li to zato što se naša vojska (kao dobrovoljačka vojska) morala dva puta povlačiti i napustiti ono stoje teškom mukom osvojila?
Zbog toga što nisu dani odgovori na ta i brojna druga pitanja mnogi su uvjereni da je Bosanska Posavina bila predmet trgovine odnosno da je žrtvovana kako bi se od agresora dobili ustupci na drugim područjima, prije svega u Hercegovini i južnoj Hrvatskoj.
Odgovore na ta i mnoga druga pitanja vjerovatno ne bi trebalo tražiti prije nego završi rat; ove teme treba otvarati samo ako se ukaže opasnost da se učinjene greške ponove. Upravo zato što sam uvjeren da se ponovno stjecajem okolnosti o sudbini rata i mira, pobjedi i porazu ideje Velike Srbije, odlučuje u Bosanskoj Posavini, odnosno da će borba za Posavinu ponovno odlučivati o globalnim rješenjima, odlučio sam pokušati potražiti odgovore na postavljena pitanja. Dakle ne zato da bi se tražili krivci za propuštenu šansu prije dvije godine, nego zato da se iste greške ne bi ponovile. Mnogi borci (dobrovoljci) koji su se borili u Bosanskoj Posavini inzistiraju na odgovorima i na istini bez obzira koliko ona gorka bila, jer tvrde da je utvrđivanje istine uvjet da složno i jedinstveno ostvare ono što se nije ostvarilo prije dvije godine ako se ukaže nova šansa, a ona je danas veća nego tada.
Kažu naši dragovoljci u Bosanskoj Posavini da inzistiraju na istini kako bi se skinula sramota sa onih koji su se borili, odnosno traže da se argumentirano odgovori na pitanje: Jesu li za pad Bosanske Posavine krivi oni koji su se borili ili oni koji su učinili sve kako bi otežali njihovu borbu, koji su prijetili da će njih koji se bore kazniti, čak i hapsiti i proglasiti dezerterima ako se ne povuku iz Bosanske Posavine!
Sve su to razlozi zbog kojih sam odlučio da i osobno pišem o događajima u Bosanskoj Posavini, odnosno da pokušam pridonijeti traženju istine iznošenjem vlastitog pogleda na ono što se događalo u Bosanskoj Posavini, odnosno da pokušam predvidjeti moguće buduće procese i njihove ishode.
2. VOJNICI SUMOM, VRHOVNIŠTVO DRUMOM
6. svibnja 1992. zbila su se dva bitna događaja oprečnih ciljeva, dva događaja koja su utjecala na mnoge stvari od sudbinske važnosti za hrvatski i za bošnjački narod, odnosno koja su bitno utjecala na tijek događaja u protekle dvije godine.
6. svibnja u Grazu je objavljen Sporazum Boban-Karadžić u kojem se javnost obavještava o prestanku rata između Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, a istog dana u Slavonskom Brodu se donosi odluka o oslobađanju Bosanske Posavine. Ta je odluka bila suprotna sporazumu iz Graza (Vidi tekst Sporazuma u ovoj knjizi).
I dok je javno obznanjivana strategija hrvatske vlasti u Bosni i Hercegovini, iza koje su stajali i predsjednik Tuđman i hrvatsko Vrhovništvo a koja je značila zaustavljanje rata sa Srbima u Bosni i Hercegovini i traženje kompromisa koji je uključivao davanje ne samo koridora kroz sjevernu Bosnu nego i znatnog dijela sjeverne Bosne, što se potvrdilo u daljnjem tijeku pregovora kada su Hrvati prihvaćali i one prijedloge koji su čak dvije trećine Bosanske Posavine davali Srbima, u Slavonskom su Brodu donošene suprotne odluke.
Na sastanku vojnog vodstva 108. brodske brigade, nakon dugih i mučnih rasprava donesena je odluka da se krene u oslobađanje Bosanske Posavine. Pričaju sudionici tog sastanka da odluku nije bilo lako donijeli, da su četiri puta ustajali da završe sastanak bez odluke, da bi na kraju ipak odlučili da se krene u oslobađanje Bosanske Posavine. Četiri kompletne satnije 108. brodske brigade otišle su u Bosanski Brod kao dragovoljci i započeli proces oslobađanja Bosanske Posavine. Vrlo brzo proširili su oslobođeni teritorij na Odžak i 16 km u dubinu. To je bila jedna od najvećih pobjeda u kojoj su uništena 32 neprijateljska tenka. Sudionici sastanka na kojem je odluka donesena i sudionici borbe priznaju da su to učinili bez odluke Vrhovništva, čak suprotno volji Vrhovništva.
Dakle, dok je Vrhovništvo odlučilo zaustaviti rat sa Srbima u Bosni i ići na sporazumijevanje sa Srbima - uključujući i davanje velikih ustupaka u Bosanskoj Posavini - Posavci zajedno s Brođanima odlučili su se na oslobađanje Bosanske Posavine.
Tako su se borci u Posavini i vodstvo 108. brigade našli na istoj liniji s onom političkom strujom u državnom vodstvu Hrvatske koja se zalagala za istu politiku a koja je ostala u manjini. Kako sam i sam spadao u tu manjinsku struju činio sam sve što je bilo moguće da se izborim za politiku obrane Bosanske Posavine svim sredstvima a protiv dogovora s Karadžićem i Milo-ševićem kojim se znatan dio Bosanske Posavine prepušta Srbima, dogovora koji je značio pristanak na koridor, a koridor znači - htjeli mi to priznati ili ne - pobjedu ideje Velike Srbije i stvaranje Velike Srbije prije ili kasnije. O tome kako se vodila borba između te dvije koncepcije nisam u prvom dijelu knjige podrobnije pisao jer sam smatrao da bi to u to vrijeme štetilo Hrvatskoj. Danas sam se na to odlučio zato što mislim da u novim uvjetima i okolnostima o tome treba pisati kako se greške ne bi ponovile, jer će se o našoj sudbini vjerojatno ponovno odlučivati u Bosanskoj Posavini. Posebno nisam želio ništa pisati o dramatičnoj sjednici Vrhovnog državnog vijeća na čijem je svršetku Tuđman konstatirao postojanje velikih strateških razlika u državnom vrhu Hrvatske. Doduše, nešto je o toj sjednici ipak procurilo u javnosti osobito u članku Jelene Lovrić "Linija života", koja je vjerojatno od nekog sudionika sjednice dobila dosta točne podatke.
Danas, nakon svega što se dogodilo i kad se ponovno ukazuje prilika da se propušteno popravi, mislim da je korisno objaviti (prema mojim bilješkama) šta se događalo na sjednici Vrhovnog državnog vijeća vezano za pitanje treba li braniti Bosansku Posavninu, treba li ići u savez s Muslimanima ili u sporazumijevanje s Karadžićem.
3. JAVNO JEDNO - TAJNO DRUGO
Politika ima svoja pravila. Jedno od pravila je da se u politici mnoge stvari ne smiju reći izravno. Neki čak kažu da ima nekoliko stvari koje se moraju reći i nekoliko koje se ne smiju reći, a u svemu ostalom može se improvizirati. Zato treba znati čitati političke govore a osobito diplomatski jezik, u kojem svaka nijansa znači vrlo mnogo. Na primjer, kaže li se "srdačni odnosi" ili "vrlo srdačni odnosi", "obje strane su izložile svoje stavove" ili "stavovi su uglavnom slični ili identični", itd. U doba SSSR-a u Sjedinjenim Američkim Državama su postojali čitavi instituti koji su na temelju redoslijeda prvomajskih parola pokušavali odgonetnuti promjene u sovjetskoj politici. Na primjer, u nas mnogi ocjenjuju položaj pojedinih političara zavisno od toga koliko su blizu ili daleko od Tuđmanova mjesta na sjednicama ranije Vrhovnog državnog vijeća a danas Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Čak i u stabilnim, međunarodno priznatim državama, postoji velik raskorak između onoga što se govori i radi javno i onoga što se radi tajno. U slučaju Hrvatske, koja je u prvo vrijeme bila međunarodno nepriznata a koja je i danas teritorijalno necjelovita i pod velikom prismotrom jer joj se sve greške uvećavaju kao da se gledaju kroz mikroskop, mnoge stvari su se morale raditi tajno.čak mnogo više nego što je to normalno. Na primjer, u početku rata Hrvatska nije smjela imati svoju vojsku pa ju je morala organizirati u okviru policije.
Hrvatska je posebno bila izložena raznim pritiscima povezanim s ratom u Bosni i Hercegovini, te je svoje stavove i interese često morala izražavati pravim ezopovskim jezikom. Svaku svoju podršku zaštiti interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini morala je skrivati. Nikada nije smjela javno priznati ono što radi, čak i kad su svi znali što se radi.
Zbog svega toga razumljivo je da su mnoge izjave i ocjene u hrvatskoj politici, posebno od državnih struktura, morale biti izricane ezopovskim jezikom; odnosno, bilo je nužno voditi dvostruku politiku: jednu javno, a drugu tajno.
Međutim, glavni problem u hrvatskoj politici bile su različite koncepcije koje se nisu mogle javno sukobiti a nije bilo snage da se raščiste nego su se sukobljavale tajno, iza plota. To se odnosi i na politiku prema Bosni i Hercegovini, osobito prema Bosanskoj Posavini. Brođani su ustvari bili nedisciplinirani, ali se nitko to nije usudio javno reći; jer, Brođani su bili u pravu jer su bili često uvjereni da se politikom sporazumijevanja s Karadžićem i Miloševićem i prepuštanja koridora i dijela Bosanske Posavine ne mogu zaštititi hrvatski interesi ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj. Oni koji su mislili da je to u hrvatskom interesu i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj imali su zapovjedne položaje i moć da svoju politiku provedu. Kako su znali da većina građana nije na njihovoj strani nisu smjeli javno napasti ili kazniti one koji su mimo volje Vrhovništva Herceg Bosne i njegova dogovora sa Srbima krenuli u obranu Bosanske Posavine. Zato im nije preostalo drugo nego da pokušaju tajnim kanalima spriječiti širenje rata u Bosanskoj Posavini i izvesti operaciju napuštanja Bosanske Posavine bez javnih zapovijedi i odluka. Dakle, problem je u tome što je vodstvo Herceg Bosne uz podršku vrhovništva Hrvatske poduzimalo tajne mjere kako bi onemogućili obranu Bosanske Posavine odnosno kako bi one koji se tamo bore - posebno dragovoljce iz Hrvatske vojske - natjerali da tu borbu napuste. Na okruglom stolu povodom treće obljetnice proslave
108. brigade, čije su se četiri satnije borile u Bosanskoj Posavini kao dragovoljci, sudionici te borbe svjedočili su da su morali napustiti ono što su teškom mukom osvojili jer je to od njih zahtijevano, jer je rečeno da onaj tko odbije zapovijed može biti suđen kao dezerter, čak da one koji to odbiju treba hapsiti. Teško je danas reći jesu li takve naredbe, koje su dolazile iz Zagreba, bile posljedica sporazumijevanja s Miloševićem i Karadžićem vezano za zajednički interes oko podjele Bosne ili se radilo o diktatu međunarodne zajednice. Vjerojatno je bilo i jednog i drugog.
Takav ambivalentan odnos može objasniti kaos i napuštanje Bosanske Posavine bez vojnog poraza. Brođani iz čijih redova je bilo najviše dragovoljca ponekad su slušali a ponekad nisu slušali direktive iz Zagreba, nego su nastavljali borbu na svoju ruku, a državno vodstvo Hrvatske nije imalo snage da im nametne svoju politiku nego ju je pokušalo realizirati tajno, iza leđa boraca. Posljedice toga bile su ne samo vojni neuspjeh nego i gubitak Posavine i velike ljudske žrtve kako u borbama u Bosanskoj Posavini tako i u Slavonskom Brodu.
Tek će povijest sve staviti na svoje mjesto i utvrditi tko je bio u pravu, odnosno je li itko bio u pravu ili se radi o neodgovornosti s obje strane. Postavlja se između ostalog i pitanje jesu li više krivi oni koji su se borili u Bosanskoj Posavini suprotno zapovijedima iz državnog vrha ili su više krivi oni koji su umjesto da im pomognu činili sve da Bosansku Posavinu što prije izgubimo odnosno da je prepustimo agresoru i da svoje vojnike povučemo. Umjesto odgovora na to pitanje, za sada se, kao argumenti koji mogu pomoći da svatko dade svoj odgovor, mogu navesti sljedeće neosporne činjenice:
1. Odluku o oslobađanju Bosanske Posavine donijelo je vojno vodstvo 108. brodske brigade uz podršku mjesnih brodskih političara ne samo bez suglasnosti državnog vrha nego i protiv njegove volje. Kao glavni motiv za takvu odluku oni koji su je donijeli navode uvjerenje da su time spasili mnoge ljudske živote i da bi žrtve bile puno veće da nisu išli u Bosansku Posavinu zaštititi ljude, odnosno da bi se dogodio novi Vukovar i novi masakri civila. Dakle, oni koji su takve odluke donijeli tvrde da su one bile nužne i racionalne i da im je savjest čista te da bi, da nisu učinili to što su učinili, žrtve bile mnogo veće.
2. Vojno vodstvo iz Zagreba inzistiralo je, prijeteći dezerterstvom i uhićenjima, da se pripadnici Hrvatske vojske povuku iz Bosanske Posavine. Na taj je način povučeno 2.600 ljudi i neprijatelju bez borbe prepušteno ono stoje teškom mukom osvojeno.
3. Brođani su se suprotstavili zapovijedi da se u Bosansku Posavinu šalju Bosanci neorganizirano, jer je to prema njihovoj ocjeni značilo da ih se šalje u smrt.
4. Pad Bosanskog Broda odnosno gubitak većeg dijela Bosanske Posavine nije rezultat vojnog poraza nego posljedica zapovijedi o povlačenju i nedovoljne podrške, koja je ponekad bila i opstrukcija onima koji su se tamo borili.
5. Nitko se nije usudio javno braniti politiku da se mora napustiti Bosanska Posavina; zato je zapovijed o povlačenju iz Bosanskog Broda izdana tajno. No zato se neki nisu na vrijeme povukli, te smo zbog loga imali još veće žrtve.
6. Državna komisija nije završila rad, jer je očito da ne može okriviti samo jednu stranu.
Kao prilog traženju odgovora na sva postavljena pitanja vezana za Bosansku Posavinu i pad Bosanskog Broda kao i utvrđivanju krivaca za velike žrtve s jedne i druge strane, koje su bile posljedica neorganiziranog i stihijskog rata, mogu pomoći i sljedeće činjenice.
1. 108. brodska brigada spada u najslavnije naše brigade koja ima najviše žrtava i koja je možda najviše pridonijela obrani hrvatskih prostora od agresora. Prestala je postojati kao brigada. Na njezinoj proslavi, za razliku od proslava drugih brigada, nije bilo nikoga iz vrha državne politike.
2. I odnos prema Slavonskom Brodu i njegovom političkom vodstvu koje je stajalo iza svoje 108. brigade pokazuje da se u državnom vrhu i 108. brigada i cijeli Slavonski Brod tretiraju kao "šugave ovce."
Prošle su dvije godine od tih burnih događaja i s pravom se postavlja pitanje kakva je danas procjena opravdanosti tada suprotstavljenih opcija. Mislim da ne treba obrazlagati da su učinjene velike strateške pogreške i da je pad Bosanske Posavine ustvari značio pobjedu koncepcije Velike Srbije te daje doveo u pitanje i mogućnost reintegracije okupiranih područja Hrvatske u sastav hrvatske države.
Međutim, važnije od toga jest utvrditi može li se pogrešna politika popraviti, postoji li mogućnost da se ono što je propušteno 1992. učini danas, u ovoj 1994. godinil
Postavlja se i pitanje smije li se u bilo kojoj verziji legalizirati srpski koridor kroz Bosansku Posavinu ako ga predloži Kontaktna skupina u svom planu "uzmi ili ostavi."
Sve su to pitanja na koja nije moguće odgovoriti bez barem sažetog uvida u cjelinu problematike Bosanske Posavine.
Vrelo: "Tko je ubio Bosnu? - iza zatvorenih vrata", str.67-73