Pismo iz Švicarske

Putujući Švicarskom u vrijeme bivše Jugoslavije, i to baš u doba tzv. antibirokratske revolucije u Srbiji, zatekoh se u Ciriškom stanu svoga švicarskoga znanca, u čijem sam obiteljskom krugu gledao vijesti njihove TV, i to baš izvješće nekoga stranoga novinara sa slavljenja šestote obljetnice srpskoga poraza na Gazimestanu. Vidjevši ikonomaniju mitingaša, na bradatim glavama šubare i šajkače usred ljetne žege, boce rakije koje se dodaju od usta do usta vikača, dizanje tri prsta uvis, crna zastava s lubanjama i prekriženim kostima, ikonostase srpskih vladara i svetaca, čuvši urlike mase: "Hoćemo oružje!", i uzvike ubiti ovoga, ubiti onoga, a uza sve to i prijetnje njihovog vode da će voditi bitke, moj me znanac Švicarac sav preneražen upita:

"Kojem vremenu, kojoj kulturi i čijoj civilizaciji pripada taj narod? "Poznavajući povijest srpskog naroda, jer smo je u obje Jugoslavije učili opširnije nego vlastitu hrvatsku, pokušao sam mu objasniti takvo ponašanje.


Od toga našeg susreta prošlo je nekoliko godina i evo što mi je nedavno moj znanac Švicarac napisao:

"Vidjevši na televiziji, čuvši preko radija, pročitavši brojne članke u našim novinama kojima donekle vjerujem, jer kako je god Švicarska neutralna zemlja, mislim da su i njezini mediji priopćavanja neutralni, sjetih se vaših riječi, a saznavši preko naših medija koliko se zla dogodilo u Hrvatskoj, a sada i u BiH, posegnuh i ja za knjigama srpske povijesti ne bih li doznao nešto više o toj političkoj, kulturnoj, duhovnoj i društvenoj svijesti naroda koji sada u izmirenoj i gotovo pastoralnoj Europi umjesto političkih razgovora i pregovora posegnu za takvom brutalnom agresijom, kao da im je cilj biti na vrhu koljačkoga, rušilačkoga i bestijalnoga bezumlja kakvog Europa ne upamti u svojoj povijesti. Je li to na srpski način srpsko ulaženje u Europu, ili srpski prilog europskoj civilizaciji?

Takvo me ponašanje ponukalo da proučavam povijest tog naroda, a čujem da to čine još neki ne bi li odgonetnuli ovo što sada taj narod priušćuje europskoj zbilji. Ipak sam, kao i vi, došao do zaključka da se ta srpska državna usmjerenost i nije mogla drukčije završiti nego u zlu i zločinu. Zašto?

Zato što je već od samog svog osnutka srpska država vršila kolonizaciju svoga življa prema susjednim zemljama kako bi širila državu i utjđtaj svoga pravoslavlja (pravovjerja) koje je sveti Sava učinio srpskom državnom religijom, svojim posebnim srpskim kršćanstvom, udaljenim od svog izvora Krista i Evanđelja. Podržavao je velikosrpstvom sve u pojedincu i narodu, pa je ta Srpska pravoslavna Crkva inicirala sva kasnija ekspanzionistička usmjerenja srpske države radi širenja srpskog pravo­slavlja. Stoga su mu sva osvajačka sredstva (laži, ubojstva, masakriranja, rušenja tuđih svetišta, paljenja. .) nevina, ako im je cilj stvaranje velike Srbije.

Ta je imperijalistička politika u XIV. stoljeću doživjela za cara Dušana, zahvaljujući raspadu bizantijskoga carstva, svoju najvišu teritorijalnu rasprostranjenost, koja je, iako je trajala svega desetak godina, ušla u svijest srpskoga čovjeka tako duboko zato što je neprestana nostalgija za takvim carstvom opsjedala kako Srpsku pravoslanu crkvu zbog svoje ekspanzije, tako i zbog širenja Srbije sve butuće srpske vladare, učenjake, povjesničare, političare, narodne tribune, pisce, a u najnovije vrijeme i akademike Srpske akademije nauka i umetnosti. To je opsjednuće velikom Srbijom najveća pokretačka sila srpskih masa koja ih tjera da ubijanjem i ponižavanjem nesrpskoga pučanstva spašavaju svoju ropsku dušu koja je čamila punih pet stoljeća pod osmanlijskom okupacijom, a koje ih je ropstvo toliko frustriralo da im je nabilo golemi destruktivni naboj u njihovu ropsku dušu, koji se evo sada želi do kraja iživjeti na Hrvatima i Muslimanima. Ujedno im je to petstoljetno ropstvo oduzelo mogućnost da njihova društvena politička, kulturna duhovna svijest evoluira, već je doživjela fosilizaciju srednjovjekovljem, pa nas ne čudi što je i način njihova ratovanja srednjovjekovni - okružuju gradove i naselja, tuku ih iz daljine topovima, iscrpljuju ih glađu i žeđu, ubijaju i sakate sunarodnjake opkoljenih kako bi ih bestijalnošću ustrašili i prisilili na bijeg ili predaju. Uz to su ti srpski 'ratnici' potomci onih 'strvinara' (Clemenceau) iza I. svjetskog rata i one 'najprljavije vojske u II. svjetskom ratu' (Churchill). Ustvari, ta je politika sve upregla kako bi osvojila tuđe zemlje i 'očistila prostore od nesrpskoga življa uz najmanje moguće srpske žrtve', kako je nedavno u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti izjavio sadašnji predsjednik najsuženije Jugoslavije Dobrica Ćosić, koji je, ujedno, jako zadovoljan već učinjenim. A uza sve to srpska propaganda svim srpskim žrtvfama želi nametnuti krivnju što se brane od srpskih 'osloboditelja', koju krivnju neki drugovi u inozemstvu žele pridodati i žrtvi..

Proučavajući srpsku povijest, uvidjeh da su Srbi iskorištavali za širenje svoje Srbije svako raspadanje pojedinih carstava. To su već, kako rekoh, učinili u 14. stoljeću propadanjem bizantijskoga carstva, zatim propadanjem turskog, uzrokujući zbog svog posizanja za tuđim zemljama nekoliko balkanskih ratova i I. svjetski, pa austro­ugarskoga, starojugoslavenskoga, pa evo i sada propašću novojugoslavenskoga, izazvavši najbestijalniji rat u povijesti Europe. Je li ta želja za posjedovanjem tuđega samo pokušaj da se poput Osmanlija hrane osvojenim i pokorenim kao što su to radili u obje Jugoslavije, jer su petstoljetnim življenjem pod osmanlijskim zakonom uveliko usvojili mentalitet svojih okupatora?

A kad sam još pročitao jedan nevjerojatan dokument što ga je o povijesti srpskih dinastija napisao srpski radikalni prvak Aca Stanojević, postade mi posve jasno s kakvom vam je mračnom državom graničiti na istoku. S takvim krvoločnim rodoslovnim stablom međusobnih obračuna srpskih vladara ne može se podičiti ni jedna država na svijetu, u što ćete se i sami uvjeriti kada pročitate taj skraćeni uvid u tu krvavu kronologiju:

' . .25. III. 1196. Nemanja abdicira u korist Stevana i umire u Hilandaru, pa Stevana Prvovenčanoga obara mladi brat Vladislav, a njega obara Uroš, a Uroša obara njegov sin Dragutin, protiv koga diže ustanak njegov mladi brat Milutin i obara ga 1289. Protiv Milutina diže se njegov sin Stevan, ali otac savladava urotu i oslepljuje sina. Nakon novih ubojstava Stevan Slepi ubija Konstantina i udara na Vladislava kaznu progonstva. 8. IX. 1331. obara Dušan svoga oca.

Svrgnuvši ga s prestolja, ubija ga u tamnici da bi se 1346. proglasio carem u Skoplju ' i sve tako do ' 13 VII. 1817 kada po nalogu kneza Miloša Obrenovića bi pogubljen Karađorđe; kao dokaz Miloševe vernosti, Karađorđeva je glava poslana sultanu. 1835. Miletina buna protiv Miloševe samovlade, 1839. abdikacija Miloševa u korist Milana, koji umire posle nekoliko dana. Preuzima vlast Mihajlo mlađi. 1842. Vučić obara Mihajla. 02. septembra iste godine, Vučića obara Aleksandar Karađorđević; 1845- zbačen Aleksandar i uspostavljen Miloš, koji umire dve godine kasnije; 1860. uspostavljen Mihajlo, koji pada 9.V. 1868. kao žrtva zavere, ubijen u vreme šetnje Košutnjakom. 1872. abdicira Milan, 1889. borba oca i sina Aleksandra i Milana, 1899. atentat i 1903. pogibija, zaverenici Crne ruke kroz prozor dvorca bacili mrtvog Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu.'


Zbog tog zadnjeg ubojstva, sve su europske kraljevske države prekinule diplomatske odnose sa Srbijom, a još kad su 1928. ubijeni hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini, cijeli je svijet doznao za ubilački mentalitet te male balkanske zemlje. I zamislite, gotovo sve te srpske srednjovjekovne vladare koji su jedan drugoga ubijali, sakatili, osljepljivali i slali u progonstva, Srpska je pravoslavna crkva proglasila svecima koje sada na ikonostasima nose po mitinzima srpske mase.

Proučivši srpsku povijest, shvatih da je hrvatski narod, svojom najnovijom odlukom da bude svoj i na svome i da se odvoji od te bizantsko-svetosavsko-osmanlijske svijesti i mitomanskoga mentaliteta, učinio svoj presudni korak da se vrati u svoj zapadnoeuropski civilizacijski krug kojemu je pripadao sve do prije 70 godina. Kako će vas ta 'srpska sveštena istorija' još dugo ugoržavati svojim terorističkim specijalitetima, vi ćete morati stvoriti prema tom vašem istočnom susjedu čvrstu i dobro branjenu granicu, jer ćete u protivnom biti neprestano ugrožavani srpskim ekspanzionističkim naletima. Stoga je najvažnija ovodobna zadaća EZ, UN i USA, te ostalih demokratskih snaga svijeta da urazume silom tai iracionalni srpski hegemonistički mentalitet, jer će on, uz pomoć goleme količine oružja kojega su na svoju strahotu kupovali svi narodi bivše Jugoslavije, a koje je sada ugrabila Srbija, biti neprestana opasnost za susjedne narode, ne samo na Balkanu već i u Europi! Krajnje je vrijeme da se ti srpski osvajački, rušilački i pljačkaški pohodi s istoka zavazda zaustave!"

 

Toma PODRUG, „Stalana opasnost s Istoka“

Uzeto iz časopisa Hrvatske matice iseljenika

„NOVA MATICA“ br. 7. str. 26-27, Zagreb, 1992.


Siječanj 2011.