Pismo iz Švicarske

Od toga našeg susreta prošlo je nekoliko godina i evo što mi je nedavno moj znanac Švicarac napisao:

"Vidjevši na televiziji, čuvši preko radija, pročitavši brojne članke u našim novinama kojima donekle vjerujem, jer kako je god Švicarska neutralna zemlja, mislim da su i njezini mediji priopćavanja neutralni, sjetih se vaših riječi, a saznavši preko naših medija koliko se zla dogodilo u Hrvatskoj, a sada i u BiH, posegnuh i ja za knjigama srpske povijesti ne bih li doznao nešto više o toj političkoj, kulturnoj, duhovnoj i društvenoj svijesti naroda koji sada u izmirenoj i gotovo pastoralnoj Europi umjesto političkih razgovora i pregovora posegnu za takvom brutalnom agresijom, kao da im je cilj biti na vrhu koljačkoga, rušilačkoga i bestijalnoga bezumlja kakvog Europa ne upamti u svojoj povijesti. Je li to na srpski način srpsko ulaženje u Europu, ili srpski prilog europskoj civilizaciji?

Takvo me ponašanje ponukalo da proučavam povijest tog naroda, a čujem da to čine još neki ne bi li odgonetnuli ovo što sada taj narod priušćuje europskoj zbilji. Ipak sam, kao i vi, došao do zaključka da se ta srpska državna usmjerenost i nije mogla drukčije završiti nego u zlu i zločinu. Zašto?

Zato što je već od samog svog osnutka srpska država vršila kolonizaciju svoga življa prema susjednim zemljama kako bi širila državu i utjđtaj svoga pravoslavlja (pravovjerja) koje je sveti Sava učinio srpskom državnom religijom, svojim posebnim srpskim kršćanstvom, udaljenim od svog izvora Krista i Evanđelja. Podržavao je velikosrpstvom sve u pojedincu i narodu, pa je ta Srpska pravoslavna Crkva inicirala sva kasnija ekspanzionistička usmjerenja srpske države radi širenja srpskog pravo­slavlja. Stoga su mu sva osvajačka sredstva (laži, ubojstva, masakriranja, rušenja tuđih svetišta, paljenja. .) nevina, ako im je cilj stvaranje velike Srbije.

Ta je imperijalistička politika u XIV. stoljeću doživjela za cara Dušana, zahvaljujući raspadu bizantijskoga carstva, svoju najvišu teritorijalnu rasprostranjenost, koja je, iako je trajala svega desetak godina, ušla u svijest srpskoga čovjeka tako duboko zato što je neprestana nostalgija za takvim carstvom opsjedala kako Srpsku pravoslanu crkvu zbog svoje ekspanzije, tako i zbog širenja Srbije sve butuće srpske vladare, učenjake, povjesničare, političare, narodne tribune, pisce, a u najnovije vrijeme i akademike Srpske akademije nauka i umetnosti. To je opsjednuće velikom Srbijom najveća pokretačka sila srpskih masa koja ih tjera da ubijanjem i ponižavanjem nesrpskoga pučanstva spašavaju svoju ropsku dušu koja je čamila punih pet stoljeća pod osmanlijskom okupacijom, a koje ih je ropstvo toliko frustriralo da im je nabilo golemi destruktivni naboj u njihovu ropsku dušu, koji se evo sada želi do kraja iživjeti na Hrvatima i Muslimanima. Ujedno im je to petstoljetno ropstvo oduzelo mogućnost da njihova društvena politička, kulturna duhovna svijest evoluira, već je doživjela fosilizaciju srednjovjekovljem, pa nas ne čudi što je i način njihova ratovanja srednjovjekovni - okružuju gradove i naselja, tuku ih iz daljine topovima, iscrpljuju ih glađu i žeđu, ubijaju i sakate sunarodnjake opkoljenih kako bi ih bestijalnošću ustrašili i prisilili na bijeg ili predaju. Uz to su ti srpski 'ratnici' potomci onih 'strvinara' (Clemenceau) iza I. svjetskog rata i one 'najprljavije vojske u II. svjetskom ratu' (Churchill). Ustvari, ta je politika sve upregla kako bi osvojila tuđe zemlje i 'očistila prostore od nesrpskoga življa uz najmanje moguće srpske žrtve', kako je nedavno u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti izjavio sadašnji predsjednik najsuženije Jugoslavije Dobrica Ćosić, koji je, ujedno, jako zadovoljan već učinjenim. A uza sve to srpska propaganda svim srpskim žrtvfama želi nametnuti krivnju što se brane od srpskih 'osloboditelja', koju krivnju neki drugovi u inozemstvu žele pridodati i žrtvi..