Konji su divljim galopom vukli saonice iza kojih je ostajao krvav trag


Hladno predbožićno jutro nadopunio je snijeg koji je napadao do koljena. Pojedine pahulje su prelamale sunčevu svjetlost dajući tako raznovrstan spektar boja na prekrasnoj bjelini prirode. U dubini šume poviš Lipe začuše se zvuči udaraca sjekire. Ljudi su sjekli drva da se ogriju. Pokraj njih su stajala dva stasita riđana upregnuta u saone. Prvo drvo pade i oni brzo isijekoše grane, podigoše da ga stave na saonice, ali tada začuše glas:

- Ne na saone!

Razgledaše, ali nikog ne vidješe. Pokušaše staviti kladu na saone, ali iza jednog stogodišnjeg hrasta pojavi se čovjek u dugom vojnom kožnom mantilu sa parabelom u rukama:

-    Ja reko: ne na saone.

-    Nego gdje?

-    Pustite na snijeg. To nije vaše.

Pustiše kladu da padne i oboriše glave. Došljak dođe među njih pa reče:

- A došli po drva? Oćetel ji odvuć partizanima da ugriju zgradu komiteta?

Ništa ne rekoše.

- Podigni ti glavu - reče došljak.

Nijedan ne podignu.

- Podigni glavu da vidim ko si.

Drvosječa podiže glavu, a došljak uzviknu:

-    Ej, Murate jarane! Pa đe si, bolan?

-    Evo me - na silu prošaputa Murat.

-    Otkad se ne vidismo! Znaš li ti ko sam ja?

-    Znam.

-    Ko sam?

-    Ti si Juro Sebešić iz Ade.

-    E, svaka ti čast, Murate. Ti se izgleda spametovo otkad su partizani došli u Odžak. Prije si bio budala dibidus.

-    Nisam bio budala.

-    Pa doduše i nisi. Jer da si bio budala, tib osto u Vlaškoj Maloj do pada. Al pošto si pametan, ti pobjego partizanima. Kaži: kad pobježe? - zaštekta Sebešić.

-    Kad je pao bunker - reče Murat.

-    Ma šta reče? Izdržo dotle? A kaži ti meni: jesil odma u partizane?

-    Oni su mene zarobili, dali mi pušku i rekli...

-    Nisu ti dali pušku, nego nož. Gledo sam svojim očima kak kolješ ranjene ustaše u Nujića bašči.

-    Nisam ja - promuca Murat.

-    Jel nisi? Vi ništa niste. Nego, kaži mi: ko ti je toji kraj tebe?
-To mi je sin.

-    Dojdi vamo - zovnu ga.

-    Nemoj - prostenja Murat. Zvuk repetiranja parabele raspara prostor.

-    Vamo.

-    Momak dođe. On ga zagrli i reče:

-    Vidiš, momak mlad, tvoj babo je jako fajn čojek. U Vlaškoj Maloj na samom padu pobježe od nas u partizane. Sa njima probiše našu obranu i upadoše u Nujića bašču di je bila naša bolnica. Ja sam svojim očima gledo kak tvoj babo prilazi krevetima naši ranjenika i kako ji kolje. Jedan se ranjenik pridigo da bježi, al ga tvoj babo udari u glavu komadom drveta i izbi mu oko. Na kraju samo reče: »Kad te udarim još jednom, izbiću ti i drugo!« Šta kažeš, Murate? Mislio si da niko nije vidio!

-    Nisam, dina mi.

-    Al došo kraj. Saće ti »dina mi« doć glave!

-    Sebešić pusti maloga, uhvati za jaknu Murata i žestoko ga gurnu prema hrastu iza njega. Poteže nož i zabi ga u Muratova prsa. Od siline udarca nož je prošao kroz tijelo i zabio se u hrast. Hropćući i dahćući Murat je krvario u samrtničkom hropcu. Muratov sin i njegov jaran pođoše prema umirućemu, ali Sebešić odvali dugi rafal iz parabele. Izdajnička priča bi završena.

Kažnjavajući njih, kažnjavao je sve one koji su pred sami pad Vlaške Male od branitelja prebjegli partizanima. Potom je od njih stvorena muslimanska »handžar četa« koja je obično na bojišta dolazila po padu otpora obrane. Oni bi poubijali žive i poklali ranjene. Sebešić se nije mogao oteti tom dojmu te zato uradi to što uradi. Ipak ruža i suncokret ne mogu zajedno. Odmah potom natovari njihova tijela na saonice i jednom živokom žestoko raspali konje po leđima. Konji potrčaše galopom, a Sebešić samo reče:

- Reko sam da ovo drvo nije vaše. Drvo ostaje ovde.

Konji su divljim galopom vukli saonice iza kojih je ostajao krvav trag. Do Ćorića brda bilo je malo uzbrdo, a malo ravno. Od tuda se teren spušta u centar Potočana pa konji tjerani teretom saona dobiše najveći zalet. Praporci su zvonili sa konjske zaprege, snijeg je letio na sve strane. Iz konja se dizala para od vrućine. I u svoj toj gunguli zaprega izbi pred kuću-zatvor, gdje je stražario partizanski stražar. Kada ugleda konje u trku, stražar odloži pušku, stade nasred ceste i viknu:

-Ooooooooj! Ooooooj! Stanite! Stanite!

Konji stadoše što od umora što od stražara koji ih je zaustavljao na putu. Stražar priđe konjima, pomilova ih po sapina i ispopravlja gotovo popadalu ormu. Tek tada pogleda na saonice i viknu:

- Stotinu ti bogova! Kapetane Novakoviću! Kapetane!
Vrata na kući-zatvoru se otvoriše. Pojavi se Novaković.

-    Šta je, druže stražaru?

-    Pobijeni ljudi, druže kapetane!

-    Gdje?

- Na saonicama.

-    Kako na saonicama?

-    Tako. Neko pobio, stavio na saonice, konje potjero u kas i evo...

-    Kapetan priđe saonicama i pogleda.

-    Šta ćemo sad?

-    Pa šta ćemo?

-  Ovo moramo poslati kao dokaz. Kaži ti meni, druže stražaru, znaš li kočijašiti konjima?

-    Znam, mi smo prije rata imali konje.

-    Sjedaj na saone, goni ovo u Odžak. Nemoj da ti mrtva tijela pospadaju! A ja ću postaviti novog stražara.

-    Razumijem, druže kapetane.                                                        

Zaprega ponovno krenu prvo lagano, potom sve brže. Kapetan postavi novog stražara misleći kako će sad iz Odžaka doći nova depeša. Možda i ja po ovoj snježini moradnem da gonim bandu. Pa šta nam rade ovi iz šume?

 

Vrelo: Zoran Dujak, "Plandišće", str. 63-65


Siječanj 2016.