Etika ubojstva i kolateralna šteta

Nakon što su neboderi blizanci u New Vorku pretvoreni u prah, vođe Amerike nekih drugih zapadnih država požurili su s umirujućim tvrdnjama da teror nije stvarno lice islama i da islam nije ništa drugo nego religija mira. Takve izjave oredstavljaju dobar primjer političkog razuma, jer su sročene s osjećajem sluha za Suvstva umjerenih muslimanskih masa, ali to još uvijek ne znači da su historijski i prepoznatljivo cjelovite.

Islamski pravnici i znanstvenici su naime o etici oružanog sukoba raspravljali još u vrijeme Poslanika Muhameda. Brojni tumači Muhamedovog nauka su puno vremena i napora posvetili traženju moralnih pravila, potrebnih za učestvovanje u ratu. Bavili su se posve praktičnim pitanjima, kao što je recimo primjerenost ili neprimjerenost upotrebe katapulta za zauzimanje utvrđenog grada. Mučila ih je potencijalna smrt nedužnih civila. Kod strojnog lansiranja ogromnog kamenja preko gradskih zidina postojala je očigledna opasnost da u napadnutom gradu budu ubijeni i nenaoružani stanovnici, posebno žene, djeca i stariji, pa možda i muslimanski zarobljenici ili trgovci.

Pa iako nas od katapulta i ovnova razbijača dijele ogromne razlike u vremenu i tehnološkom napretku, ovaj etički izazov, u doba aviona na reaktivni pogon i svjetske informacijske mreže, nije ništa manje značajan. Ništa čudno. Radi se o temeljnom pitanju pravednog rata, koje je postavljalo i srednjevjekovno kršćanstvo. Da li organizirano vojno nasilje prouzrokuje više štete nego dobra, i u kakvim okolnostima, ako uopće, neprijateljski civili mogu postati legitimne mete?

Kada je Osama Bin Laden iz svog uporišta u Afganistanu 1996. godine pokrenuo kotače "svjetskog rata", skoro da mu niko nije posvetio pozornost. 1998. godine nije bilo mnogo bolje kada je skupa sa istomišljenicima objavio deklaraciju o borbi protiv Židova i križara. Borbu protiv Amerikanaca i njihovih saveznika, civila i vojnika bilo koje države opravdavao je selektivnim pozivanjem na islamsku tradiciju. Slijedili su samoubilački napadi islamista.

Politička ubojstva i odgovarajuća etika su u islamu iznikli kao sastavnio dio boja za Muhamedovo naslijeđe. Od prve četvorice kalifa trojica su bili ubijeni. Jednog je ubio kršćanski sluga, a drugu dvojicu pobožni muslimanski pobunjenici koji su vlastita djela shvatali kao izvršenje Božje volje. Islamska tradicija uistinu jasno i glasno nalaže vjernicima poslušnost islamskom vladaru. Ali ako vladar ukaže ili uradi ono što je u suprotnosti s Božjim zakonom, vjernik više nije dužan poslušati ga. Obratno: mora mu se suprotstaviti. S tog vidika uklanjanje izopačenog vladara ili tiranicid (tiranicid: ubojstvo tiranina, prema nekim tumačenjima legalno sredstvo borbe, op.prev.) postaje poželjno, a ne moralno neprihvatljivo djelovanje.

Politička ubojstva u islamu su sustavno izvršavali pripadnici šiitske sekte, poznate pod nazivom asasini (prema franc. assassin, ubojica, op. prev.). Između XI i XIII stoljeća bili su aktivni u Siriji, na južnim obalama Kaspijskog jezera i u gorama sjeverne Perzije. Iz smiono sagrađenih planinskih utvrda suprotstavljali su se turskim kalifama koji su tada gospodarili područjem. To znači da se uopće ne radi o gerilskim borbama protiv zapadnih križarskih jedinica, kao što mnogi pogrešno tumače, nego o pokušaju oslobođenja od jarma tirana, koji su samovoljno skrenuli sa Poslanikovog puta.

Da bi se uspjeli nerazotkriveni umiliti dvoru, pridobiti povjerenje i možda prići u neposrednu blizinu izabrane mete, odnosno vladara, asasini su trenirali ne samo borilačke vještine, nego su izučavali filozofiju, strane jezike i poeziju. Njihovi muslimanski neprijatelji su ih podsmješljivo nazivali "hašašini", uživatelji hašiša, aludirajući na vještački raj kojim su asasinski voditelji motivirali borce za slijepu odanost i disciplinu. Sami sebe su radije nazivali "fedajini" ili oni koji nastoje žrtvovati život za pravičnu stvar.

U slovenačkoj intelektualnoj i književnoj povijesti jedva da nađemo neko ozbiljnije zanimanje za islamski svijet, mada su baš asasini dobili prestižno mjesto. U Alamutu, romanu iz starog Orijenta što ga je 1938. godine objavio tršćanski pisac Vladimir Bartol, glavnu ulogu naime ima asasinski vođa i mudrac, nazvan i "Starac s planine". Knjigu je slovenačka književna kritika bila primila mlako, a danas je to slovenački roman koji je doživio svjetsku slavu, kojeg kupuju i čitaju na više od dvanaest jezika u više od trideset izdanja.

lako je napisan u tipiziranom stilu zbog kojeg sve mladenke imaju crvene usnice i bademaste oči, a svi su regruti u planinskom uporištu jedri i mišićavi, Alamut ipak predstavlja iznenađujuće očiglednu alegoriju otpora diktatoru.

Suvremena politička čitanja "Alamuta" tako ne mogu, a da često ne naglase kako bi Osamu Bin Ladena, kad ne bi postojao, mogao izmisliti neki novi Bartol. Uporednice između romanesknog junaka na čelu asasina i saudijskih militarista na čelu Al Kaide su naravno privlačne, mada strašno varljive.