Hokus-pokus država
Danko PLEVNIK
Do sada je bilo mnogo govora o geostrateškim i geopolitičkim unutarnjopolitičkim, vanjskopolitičkim i međunarodnopolitičkim implikacijama daytonskoga sporazuma, pri čemu se izbjegavala njegova povijesna uvjetovanost. Je li ovaj sporazum izvan svih hrvatsko-bošnjačkih povijesnih tedencija ili, pak, kruna njihova višestoljetnoga zajedničkog nastojanja za jednim takvim rješenjem? Bosna je po ocjeni brojnih njezinih tumača isuviše koplicirana i mutna da bi se mogla objasniti drugačije negoli sukobom različitih civilizacija i carstva.
Međutim, takve su procjene u biti pogrešne i neiskrene, jer odbijaju i u Bosni i Hercegovini priznati postojanje etničkih pitanja i njihova teritorijainoga zaokruženja u cilju stvaranja nove države. Ono što nekada u Austro-Ugarskoj nisu balkanskim narodima htjeli dopustiti Austrijanci i Mađari, kao narodi prvoga reda, to isto nisu od 1918. htjeli priznati Srbi, Hrvati i Slovenci, naime, da osim njih postoje i drugi narodi i njihovi teritoriji. Od· 1878. nkon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, te posebno nakon njezine aneksije 1908. Bosna i Hercegovina ponovno s Hrvatskom čini jednu geopolitičku organsku cjelinu. Ali što je to značilo na etničkome planu?
Za okupatore su svi od Istre do Bosne bili Šćavi iliti Slaveni, a tek unutar toga su se pravile razlike po vjerskoj osnovi: rimokatolici, pravoslavni, muslimani. Bilo je doduše tokom čitava prošloga stoljeća i hrvatskih pretenzija na čitav teritorij Bosne i Hercegovine pod egidom Gajeva ilirstva ili Strossmayerova južnoslavenstva, ali njihov umjetni etnički, često nedopušteni sinkretizam nije bio dorastao ni onome prirodnom podsvjesnom slavenskom sinkretizmu dopuštanom od strane austro-ugarskog okupatora. Kasnije su i Karađorđević i Tito pokušavali iskovati etničke Jugoslavene radi očuvanja teritorijainoga jedinstva Jugoslavije. Ali kao što ni suvremeni paneuropijani, kao članovi Paneuropske unije, ne mogu biti etnički Paneuropljani, tako ni politički Jugoslaveni nisu mogli dugo ostati etničkim Jugoslavenima ako im ni sakrivanjem iz jugoslavenstva nije uspjelo izboriti više prava za svoju autentičnu nacionalnost. Bosanski muslimani izjašnjavali su se nerijetko Jugoslavenima samo da bi sačuvali cjelokupni teritorij BiH.
Nastanak Jugoslavije iz 1918. karakterizira etnička diverzifikacija slavenske mase na tri državotvorna naroda koji polažu pravo na jedan teritorij. Ako je za Starčevića koji je govorio i pisao ekavicu ta slavenska masa od Alpa do Crnoga mora označavala raznovrsne Hrvate, za Mačeka su to već bila tri politička naroda: Srbi, Hrvati i Slovenci. To tako nisu doživljavali ostali iz SHS-ovskoga lonca za taljenje drugih naroda i narodnosti, pa od 1918. do danas traje snažna borba za daljnju etničku diverzifikaciju i reterotorijalizaciju. Jasno je da je priznavanje novih etničkih entiteta moglo imati za posljedicu smanjivanje vlastita zamišljenoga teritorijalnog proširivanja Srba i Hrvata, pa su međuratni srpski i hrvatski političari doživljavali etničko pitanje u južnoslavenskim prostorima skučeno i antagonistički kao isključivo srpsko-hrvatsko pitanje, a tako se dobrim dijelom ono doživljavalo od strane Miloševića i Tuđmana, odnosno njihovih bosansko-hercegovačkih replika Radovana Karadžića i Mate Bobana.
Postojalo je nekoliko modela i škola za etničku teritorijalizaciju kao postamenta za buduću državnosti: od povijesne Hrvatske i povijesnoga teritorija, etničke Hrvatske i etničkoga teritorija, administrativne Hrvatske i administrativnoga teritorija do "purgativne" (očišćene) Hrvatske i "purgativnog" (očišćenog) teritorija. To vrijedi i za Srbiju i za Bosnu.
Tenzija između etničkoga i nacionalnoga nije bilo dok je država bila vlasništvo stranog elementa. Dok je Dalmacijom vladala Austro-Ugarska i talijanski nacionalni element, Hrvati su bili etnički Hrvati, a Srbi etnički Srbi, a po nacionalnosti Slaveni. Međutim, kada na vlast dolazi tronacionalna SHS-država, ovi se etnosi pretvaraju u nacionalnosti, pa slavenstvo otpada usprkos jakim ideološkim recidivima jugoslavenstva i orjunaštva.
Premda je i u srednjovjekovlju bilo ratova za granice, recimo nakon 1426. kada su Dubrovčani od bosanskoga vojvode Radoslava Pavlovića kupili Cavtat s pola Konavala, svojevrsna preteča Vučurovića trebinjski velikaš Radoje Ljubišić poveo je u Ljutoj rat radi povrata prodanoga od 1430. do 1432. i izgubivši ga, trebao Dubrovčanima kao ratnu štetu predati i samo Trebinje s okolicom. Čitavo razdoblje postojanja Jugoslavije obilježava politički rat za nacionalna prava i nacionalne granice kao osiguranje za moguću državnu emancipaciju. Glavna briga velikosrpske političke vlasti bila je upravo komadanje povijesnih nacionalnih teritorija i onemogućavanje državotvorne teritorijalne konsolidacije. To se činilo himbenim ustavnim ili političkim organiziranjem izbornih ili upravnih okruga. Tako je, napr. 1927./1928. teritorij nekadašnje Trojednice bio razuđen na Osječku, Zagrebačku, Primorsku-krajišku, Splitsku i Dubrovačku oblast. Stjepan Radić koristio je Zakon o oblasnoj i kotarskoj samoupravi kojim je bilo dopušteno povezivanje više oblasti radi zajedničkoga cilja, da bi putem Zagrebačke oblasti i Zagrebačke oblasne skupštine objedinio sve hrvatske interese i teritorije. Zbog togaje i odustao od povezivanja sa Srijemskom oblasnom skupštinom, jer su tamo većinu dobili velikosrpski radikali, a uspio u povezivanju s Mostarskom oblasnom skupštinom. Svaka nova unutarjugoslavenska reteritorijalizacija u svrhu uvođenja novoga administrativnog modela, završavalaje krojenjem novih međunacionalnih granica. Tako je žumberačko mjesto Radatovići od formiranja Dravske banovine 1939. potpalo pod Sloveniju, a poslije rata opet pod Hrvatsku.
Sav starojugoslavenski i novojugoslavenski politički život bio je u bitnome izvanredno lažan, jer se hiperpolitiziralo o svemu i svačemu, a težilo samo što većim ili realnijim nacionalnim granicama. To se pravdalo različitim izgovorima, pa i izgovorom za bolje funkcioniranje jedinstvene države. Maček je 1929. predlagao podjelu SHS na sedam federalnih jedinica: Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Crnu Goru, Vojvodinu, Srbiju i Makedoniju. Ali to nije moglo biti izvedivo uz teoriju o samo tri politička naroda! Zato je Aleksandar Karađorđević i mogao pred smrt kazati Ivanu Meštroviću da će podijeliti Jugoslaviju na srpski i hrvatski dio s time da bi Hrvatskoj pripala Savska, Primorska i Vrbaska banovina, uključivši Baranju, hrvatski dio Bačke sa Suboticom, ali bez Zemuna.
Tu su misao svaki na svoj način varirali Maček s knezom Pavlom i Dragišom Cvetkovićem, ispustivši iz hrvatsko-srpskoga pregovaračkog procesa Boku i Vojvodinu, Tito s Milovanom Đilasom i Mošom Pijadom, Pavelić s Milanom Stojadinovićem u poslijeratnoj emigraciji te na posljetku Tuđman s Miloševićem. Dr. Juraj Šutej je primjerice kao glavni predstavnik Hrvata katolika u BiH kao haesesovac podupirao tezu o podjeli BiH koncem 1930-ih, dok se početkom 1990-ih haesesovac Ivo Komšić zauzimao za njezino očuvanje, jer se u međuvremenu dogodila posve osnovana evolucija muslimanskoga subjekta u Bosni.
Drugi svjetski rat umnogome je osakatio velikosrpsku i velikohrvatsku ideju. On je na ovim terenima bio ponajprije rat anticipativnih političkih opcija uz kanalizirajuću oružanu potporu. Tito je lakše mogao pridobivati Makedonce i Crnogorce na osnovi njihova nacionalnoga reafirmiranja negoli uklapanja u hrvatsko-srpsku podjelu. Titova je Jugoslavija otpočela kao država 5 naroda, kasnije 6 nakon priznavanja muslimana, s jednim (6+2) teritorijem, s time daje iz hrvatsko-srpskoga prebrojavanja i zbrajanja ispala BiH. Srbiji je pripala Vojvodina, Kosovo, Sandžak, Srijem i Boka, a Hrvatskoj Istra, Baranja, Međimurje, Dubrovnik, Zadar i otoci. Ali igra bacanja klipova je ostala jer su sa srbijanske strane dolazili prijedlozi da Dalmacija dobije status autonomne oblasti, dodaše najprije unutar Hrvatske, da bi se kasnije lakše mogla pretvoriti u federacijski entitet, a ime srbijanski. Odvajanju Dalmacije težilo se i njezinu prepolovljavanjem u Neumu, te predlaganjem autonomije za Liku, Baniju i Kordun unutar Hrvatske.
Tito je konfederalnim Ustavom 1974. dovršio podjelu nacionalnih država unutar Jugoslavije ali nije uspio državotvorno afirmirati narode Bosne. Osamostaljivanje Hrvatske nije ovisilo o želji Hrvata ili Titovu hiru, već o ravnoteži geopolitičkih snaga, što se pokazalo jasnim nakon epohainoga pada komunizma i geopolitičke konjunkture islama, što su vješto iskoristili bosanski muslimani zadobivši i nacionalnost Bošnjaka.
Bošnjake spominje i P. P. Njegoš. ali u geografskom, a ne etničkome smislu, kao što spominje i Dalmatince. U eri prijelaza iz specifičnoga vjeroispovjednog etnosa u naciju Bošnjaci su bili zatečeni kao muslimani Hrvati i muslimani Srbi. Ali i jedni i drugi ubrzo postaju autonomisti, beskompromisno pledirajući za autonomiju BiH, a onda logično i Bošnjaci. Glavna ustaška i postustaška hrvatska politika temeljila je pripajanje Bosne tezom o živom i većinskom etničkom faktoru, pa su Hrvati katolici imali slijediti vodstvo Hrvata muslimana. No i nakon stvranja Banovine Hrvatske Maček je govorio o autonomnoj Bosni kao mogućnosti unutar konačnoga definiranja hrvatskoga teritorija. Hrvati muslimani su i u NDH bili za autonomnu Bosnu.
Nakon rata Društvo bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata muslimana u Engleskoj (Denholme) donosi 1950. razoluciju koja sadrži "embrio Daytona", naime prijedlog o federativnosti BiH unutar Hrvatske. Već tri godine kasnije Maček upozorava kako autonomna Bosna neće htjeti ni u Hrvatsku ni u Srbiju. Budući da su muslimani Hrvati migrirali u Bošnjake, počela je otpadati potpora katolika koji ne žele, ili im se ne omogućava, biti bosanskim, već samo hercegovačkim Hrvatima, nakon čega se takav stav teritorijalizira Herceg-Bosnom. U Bosni se događa ono što se događalo unutar Jugoslavije - težnja za nacionalnim pravima i teritorijalizacijom nacjonalne državnosti. Tuđman u Hercegovini oživljava primjer Mihe Klaića koji je bio zastupnik i u dalmatinskome i u hrvatskom Saboru te uvođenjem hercegovačkih Hrvata u Sabor želi pokazati kako je Hercegovina danas isto što je bila i Dalmacija jučer- hrvatska zemlja. Dalmacija, tj. Hrvatska tako dobiva svoje strateško zaleđe, a Bošnjaci epitet "novih Srba" jer atakiraju na hrvatske prostore.
Bosanski Srbi dobivaju svoj Serbistan - Republiku Srpsku, a Hrvati i Bošnjaci zajednicu o kojoj su toliko maštali dok nisu bili u prilici da i sami postanu državno potentni. Iako Tuđman uz pola Bosne nije dobio Hrvate muslimane, nego "remetilačke" Bošnjake, njemu je još uvijek draže da bude prvi u Vijeću za suradnju Republike Hrvatske i Republike i Federacije BiH nego zadnji u Vijeću Europe.
Tronarodna dvodržavna hokus-pokus jedinstvena Bosna nalazi se u situaciji u kojoj je i Hrvatska bila u prošlome stoljeću, naime da je tobože nesposobna za državni razvitak da bi se lakše priklonila srpsko-hrvatskoj emancipaciji ili "secesiji". Zato se uništavalo njezino stanovništvo, gospodarstvo i infrastruktura. Sve samo da bi se dokazalo kako je bošnjački narod nepodoban da živi državno. Tako se ponaša i svijet, stalno kalkulirajući koliko kakve Bosne smije biti.
(Slobodna Dalmacija. 2. ožujka 1996.)
Velo: „ Smisao Bosne“, str. 257-261