Ulazak u povijest i Croatia Rubea
Vijest o doseobi Hrvata u djelu »O upravljanju carstvom« bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta (10. st.)
>>Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme s onu stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati. Jedan od njihovih rodova, naime petero braće, i Kluk, i Lobel, i Kosenc, i Muhlo, i Hrvat, i dvije sestre, Tuga i Buga, odijeliše se od njih i dođoše sa svojim narodom u Dalmaciju i nađoše Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme među sobom ratovali, pobijediše Hrvati. Neke su od Avara poklali, a ostale prisilili da se pokore. Otada u toj pokrajini zavladaše Hrvati; i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari. [...]
Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se dio i zavladao Ilirikom i Panonijom. I oni su imali samostalnog arhonta koji je također sam slao arhontu Hrvatske darove u ime prijateljstva.<<
...............................................
Trpimir Macan iz knjige "Povijest hrvatskog naroda"
Str. 63.
Što kažu grčki pisci?
Osim toga što se iz pisanja cara Konstantina i Popa Dukljanina vidi da su Hrvati, došavši u novu postojbinu, donijeli sobom i neke nazive iz stare, pa svakako i naziv crveni i bijeli, kao god i Srbi (»Bijeli Srbi«), ostali su tragovi tih naziva i docnije očuvani, kada se ime Crveni i Bijeli Hrvati izgubilo. Nas ovdje zanimaju u prvom redu imena, koja potsjećaju na naziv crveni. Dr. Milan Šuflaj (»Srbi i Arbanasi« 112—113) vršio je ispitivanje u pravcu iznalaženja tih tragova, ali ni on nije iscrpio svu sačuvanu gradnju u imenima, koja potsjećaju na pojam crven.
Svoje nalaze pri istraživanju u tom pravcu, on ovako prosuđuje: »Dali je snena slika o Crvenoj Hrvatskoj imala utjecaja na postanak imena drevne župe Crmnica i susjednog kraja Kučeva, a posebno na postanak plemenskog imena Kuči (arhicrven), ili su pak imena spomenutih župa služila kao podražaj za izronjenje drevnih uspomena iz pradomovine, to nije lasno odlučiti. Nu, da između obo-jega postoji realna veza o tom nema dvojbe«. U svakom slučaju ime Kuci došlo je od riječi crven, također i Kučeva (u okolini Budve), a već ime Crmnica izrično imade značenje riječi Crvenica.
Obje ove crvene župe (Crmnica i Kučeva) spominje i Pop Dukljanin. Crmnica se, po njemu, nalazila s južne strane Skadarskog jezera, kao i danas, a Kučeva bliže Budvi. »Nu zapravo — kaže Šuflaj — bila su to dva imena, arbansko i slavensko, za jednu istu oveću pokrajinu između Budve i Skadarskog Blata«. Međutim, kad bi se ovom analogijom poslužili, morali bi naići i na dvostruka imena, arbansko i slavensko, i za druge oblasti, napr. Kuče, ali toga ne nalazimo. Stoga će biti vjerovatnije da su Crmnica i Kučeva dvije različite župe, samo je u Crmnici preovlađivao slavenski, a u Kučevu neslavenski elemenat, pa su tako došla dva imena sa istim značenjem, a za dvije različite teritorije. No, u ovom slučaju moglo bi se reći: kako to da je neslavenski živalj davao svojoj župi imena slavenskog porijekla? Na to pitanje moglo bi se odgovoriti isto onako kako bi se odgovorilo na pitanje: zašto Kuči nijesu dobili slavensko ime, nego arbanaško. Crmnica je sa Kučevom prije dolaska Slavena svakako činila jednu oblast, a kad su oni došli, dali su onom dijelu uz Skadarsko jezero ime Crmnica. Tim su oni dali novo ime čitavoj oblasti, samo što su stanovnici u okolini Budve to ime preveli na svoj jezik, dok su ga Slaveni u okolini Skadarskog jezera sačuvali na svom jeziku. Sa imenom Kuci mogao je biti sličan slučaj. Slavensko stanovništvo, koje je svakako bilo u manjini, dalo je ovom kraju svoje ime, ali kako je vremenom nadvladao arbanski jezik, ono je prevedeno i tako se sačuvalo u prevodu. Ime Kuci nalaze neki spomenici i u okolini Tuzi i Skadra, što znači da je ono bilo rasprostranjeno i izvan oblasti današnjeg istoimenog plemena.
Tragova naziva crven našao je Dr. Šuflaj i u jednoj povelji kralja Uroša III za manastir Vranjinski. Tamo se spominje C r l e n a Pećina, koja se imala nalaziti južno od Crmnice, u Krajini. »Između Danja i Orošja zvalo se je (1446) jedno selo Gurichuchi (Crveni kamen), romanski (1459) »Piera Rossa«, a blizu Elbasana i danas postoji pokrajina Č e r m e n i k a«. Sva ta imena, dakle, svojim značenjem potsjećaju na riječ crven. Kod pomnijeg ispitivanja tih bi se imena našlo u današnjoj Crnoj Gori više. Potsjećamo samo na do danas sačuvano prezime Crvenko (u Ljubotinju), koje je vrlo starog porijekla, a sačuvalo se je, i pored sve svoje neobičnosti, do sada.
Postojanje naziva Bijela Hrvatska do danas nije bilo u nauci osporavano, a da je taj naziv postojao potvrđuju mnogobrojni izvori. Kad bi postojala samo jedna jedina hrvatska zemlja i hrvatska država, i to ona koja se je zvala Croatia Alba (Bijela Hrvatska), bio bi njen naziv Bijela potpuno nepotreban i suvišan, jer samim imenom Hrvatska, ona bi bila dovoljno određena. Njen naziv Bijela morao je značiti pobližu oznaku za matičnu hrvatsku zemlju i državu. On je svakako bio za to tu, da ovu zemlju razlikuje od neke druge Hrvatske, koja nije bila Bijela, ali je bila Hrvatska kao i ona. Izvori ne spominju ni jednu drugu i drugačiju Hrvatsku osim Bijele, do Crvenu. Prema tome, ta druga Hrvatska koja nije bila Bijela, bila je Crvena Hrvatska u oblasti dukljanskoj, o kojoj govori Pop Dukljanin.
Da je prije popa Dukljanina negdje upotrebljen naziv Crvena Hrvatska, do sada nije ustanovljeno po sačuvanim spomenicima. Međutim u literaturi, koja je nastala poslije njega taj naziv je na više mjesta upotrebljavan. Upotrebljavali su ga i oni pisci, koji nijesu tako daleko odmakli od Dukljaninovog vremena, da ne bi mogli opaziti eventualne oprečnosti između narodnog predanja i tada još poznatih spomenika, s jedne, i Dukljaninovog Ljetopisa, s druge strane. Sam naziv nije ni tako nevažan, niti neprimjetan, da bi se preko njega moglo olako preći, ako bi se pojavio makar jedan tračak sumnje u njegovu ispravnost.
klikni na foto...
Orbis Verlag, "Das Reich und Europa im Mittelalter"
Str. 56.-59.
.............................
Šuflaj kaže da mletački kroničar Dandolo, nezavo od Popa Dukljanina, znade za naziv Crvena Hrvatska (oko 1350), te citira rečenicu u kojoj se spominje taj naziv (a plano itaque usque Hvstrijam Croatiam Albam vocavit et a dicto plano usque Dvrrachium Croatiam Rubeam). Kad bi zaista bilo moguće nesumnjivo utvrditi, da se Dandolo nije poslužio Dukljanovim djelom, kad je upotrebio ovaj naziv, bio bi to dokaz prvoklasne važnosti. Ali on u svakom slučaju ima veliko značenje, jer je Dandolo u najmanju ruku tada još vjerovao da se zaista gornja Dalmacija zvala Crvena Hrvatska, a da se nije tako zvala, on je mogao bez poteškoća ustanoviti bilo iz izvora, bilo od savremenika.
Orbini (1601) je upotrebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene, izvore, On spominje »Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea«. Razdiobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa ) čine i neki dubrovački pisci, kao n. pr. Luccari (f 1615) i Resti (t 1735) i Italijan Flavius Blondus oko 1450. To je dokaz, da je Dukljaninov izričaj Crvena Hrvatska bio uopće prihvaćen od kasnijih pisaca i analista kao istinit.
Srpski izvori nijesu, iz razumljivih razloga, spominjali Crvenu Hrvatsku, a naročito ne oni od Nemanjića pa kasnije. Nije moguće pretpostaviti da bi srednjevjekovnim srpskim piscima i biografima ostala nepoznata, barem neka verzija Dukljaninova Ljetopisa, pogotovo kad je među njima bilo i vrlo učenih ljudi, koji su se i u Zeti bavili raznim poslovima.
Što oni u svojim djelima nijesu nigdje spomenuli postojanje nekadanje Crvene Hrvatske u Duklji, to je razumljivo, ali što nijesu zanijekali da je postojala, ako su mislili da zaista nije postojala, već da je to Dukljaninova izmišljotina, to zaista nije lako ni objasniti ni razumjeti. Njima je bez sumnje bilo u interesu, kad već nijesu mogli ni u ono vrijeme pobijati tvrdnju o njenom postojanju, da tu tvrdnju prećute, i time doprinesu ubrzanju zaborava na nju. Pisce sa zapada nijesu mogli rukovoditi isti razlozi kao i srpske, pa su u svojim djelima spominjali naziv Crvena Hrvatska kao ispravan i onda, kada se nijesu bez prigovora poslužili ostalim Dukljaninovim podacima (Lucije).
Da li je Dukljanska oblast bila naseljena Hrvatima i da li se njihova država zvala Hrvatskom, o tome imademo dovoljno dokaza, koji potiču od savremenih pisaca, čijoj se objektivnosti ne samo ne može prigovoriti, nego se nije do danas ni prigovaralo. Tu dolaze u prvom redu grčki pisci, od kojih ćemo mi samo neke spomenuti, navodeći ukratko šta su oni rekli o narodu, koji je naseljavao Dukljansku oblast.
Kad se pažljivo čitaju spisi grčkih pisaca Skilicesa, Brieniosa i Choniatesa, postaje jasno da oni govore o jednom narodu u Duklji, koji je nosio hrvatsko ime, pa ne samo to nego govore i o njihovoj zemlji kao Hrvatskoj. Izvan svake je sumnje da bi ovi pisci mogli misliti na Bijelu Hrvatsku kad govore o Duklji, jer oni i pobliže određuju teritorij, na koji se odnosi njihovo pričanje.
Car Konstantin Porfirogenit (912 — 956) opisujući zemlje primorskih Slavena počinje ovako: »Ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini raspoređeni su ovako: Dioclea približuje se Dvrahijskim gradovima, to jest Helisu, Helkiniju i Antivaru i siže do Dekatera, a u gorama graniči sa Srbljijom. Od grada Dekatera, počinje arhontija Trebunjska i stere se do Rauzija, a u njenim gorama graniči sa Srbljijom. Od Rauzija počinje arhontija Zahumljana i stere se do rijeke Orontija, a s primorja graniči s pogancima«. Iz ovoga opisa vidimo da je nabrojenim zemljama primarno hrvatsko obilježje, ali da u njima imade i nehrvata, kako je to car na drugom mjestu spomenuo govoreći o Zahumlju i Trebinju, a ispuštajući Duklju. Kad kaže »ova spomenuta Hrvatska«, on misli nesumnjivo na hrvatsku državu, a ne samo na Hrvate, jer kad bi mislio na Hrvate mogao bi kazati ono što misli, kao što je malo dalje spomenuo »Sclavine«. Međutim pod riječju Sclavini mogao je misliti na onaj nehrvatski narod, koji je bio naseljen po hrvatskoj državi, a koji je živio u oblastima Trebinjskoj i Zahumskoj. Da je Porfirogenit htio ovdje da nabraja hrvatske i nehrvatske, a slavenske državne teritorije, on bi nesumnjivo spomenuo i Serbljiju, odnosno Rašku, koja nije bila hrvatska, ali on to nije učinio.
Opisujući pobliže onu Hrvatsku, koju Dukljanin zove Bijelom, Konstantin se s njim potpuno slaže. Kao i Dukljanin, on nju naziva Bijelom Hrvatskom i određuje joj iste granice služeći se samo drugim oznakama. No iz njegovog se pisanja ne vidi, da on Bijeloj Hrvatskoj pridaje teritorij Gornje Dalmacije, odnosno Dukljaninove Crvene Hrvatske, iz čega jasno slijedi da ovaj teritorij u njegovo vrijeme nije pripadao Hrvatskoj državi, koju on pod tim imenom opisuje.
U opisivanju Srbije Konstantin se također potpuno slaže sa Dukljaninom. I po njemu je Bosna sastavni dio one oblasti, koju Dukljanin naziva Zagorjem (Transmon-tana). Uostalom, i kancelar pape Eugena IV, Flavijus Blondus, piše u svom djelu (Decadis, II. knj. II. str. 177) oko god. 1450, da su i tada, u njegovo vrijeme bili u običaju nazivi Bijela i Crvena Hrvatska.
Po Konstantinovom pričanju Hrvati su, pošto su razbili Avare za vrijeme cara Iraklija, zavladali provincijom Dalmacijom, a jedan dio njih odvojio se je od ostalih, te je zavladao Ilirikom i Panonijom, gdje je osnovao svoju državu sa posebnim vladarom. Dakle, po njegovom pričanju, Hrvati su osnovali negdje u Iliriku i Panoniji državu sa posebnim vladarom, državu, koja je bila odvojena od starije zapadne hrvatske države. No, on ne kaže ništa pobliže o toj državi niti određuje njene granice ili glavna mjesta. Nesumnjivo je, da Ilirik, koji su tada naseljavali Hrvati, nije bio ni djelomično identičan sa Dalmacijom, koja se prostirala od Istre do Drača, već se morao nalaziti sjevero—istočno od nje. Konstantinov Ilirik, po Klaićevom mišljenju, ne bi bio drugo nego stara Dalmacija ili kasnija Raška s Kosovim poljem. Otud jasno izlazi, po Konstantinovom pričanju, da su Hrvati naseljavali ne samo Dalmaciju, u kojoj se nalazila dukljanska oblast, nego i Ilirik, koji je bio sjevero—istočno od nje. Time on potvrđuje Dukljaninovu tvrdnju o postojanju Crvene Hrvatske u Duklji, dajući joj čak i veći opseg, makar da njeno ime ne spominje.
Konstantin je bio u očitoj neprilici pri opisivanju oblasti Dukljaninove Crvene Hrvatske, jer ih nije izričito nabrajao kao hrvatske oblasti, ali također ne ni kao srpske, što bi svakako učinio da ih je smatrao srpskima. On znade samo za Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane, a to je znak da je bio u neprilici da li da ih nazove Hrvatima ili ne. Međutim bio je načisto s tim da ih ne može nazvati Srbima. Iz njegovih riječi »ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini...« jasno je, da je u ovim oblastima bilo dominantno hrvatsko ime, dok da se nehrvati nijesu nazivali Srbima, nego općenito nazivom, koji je tada prakticiran, Sclavini. Time, kako rekosmo, Konstantin potvrđuje Dukljaninove navode, koji govore da su Gornju Dalmaciju naseljavali Hrvati, koju su tamo, odvojivši se od ostalih (Bijelih) Hrvata osnovali svoju državu sa nezavisnim kraljem. Nijednim navodom on ne pobija ono što je Dukljanin rekao, ali ako ga izrično ne potvrđuje, on ga potvrđuje indirektno ostavljajući dovoljno mjesta za komotno opstojanje svih Dukljaninovih tvrdnji.
Drugi grčki pisci Skilices, Brienios, Cedrenus i Akominatos daju mnogo jasniju potvrdu Dukljaninovom pričanju od Porfinogenita. Dok Skilices potvrđuje Konstantinov navod da su Hrvati osvojili Ilirik, a Brienios svoje neprijatelje u ratu sa kraljem Mihajlom naziva Hrvatima i Dukljanima, dotle Cedrenus i Akominatos spominju Hrvate kao stanovnike Duklje i susjednih oblasti, a Akominatos još stavlja svoju Horvatiju u oblast Dalmatia atque Dioclea, dakle u oblast Dukljaninove Crvene Hrvatske.
Ivan Skilices je živio sto godina poslije cara Konstantina, a sto godina prije Popa Dukljanina. U svojoj kronici prikazao je događaje u Vizantinskom carstvu od 812 do poslije 1077 godine. Tada je po Dukljaninu Crvena Hrvatska već bila samostalna i odavno odijeljena od Bijele Hrvatske. Skilices na jednom mjestu kaže ovako: »Prve godine toga cara (Mihajla VII Duke), indikacije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, izađe da pokori Bugarsku«. Ovo se odnosi na Bodinov pohod protivu Vizantije, a za oslobođenje Bugara. Pošto su Bugari 1073 digli ustanak protivu Vizantije, zatražili su od dukljanskog kralja Mihajla, da im pošalje za kralja svog sina Bodina. Mihajlo se odazvao ovoj molbi i poslao Bodina sa 300 ratnika u pomoć Bugarima. Bodina su Bugari u Prištini proglasili svojim kraljem i ispočetka uspješno suzbijali vi-zantinsku vojsku. Mihajlo je bio poslao sa Bodinom kao savjetnika jednog svog velikaša, Petrila (Petrislava). Dok je Bodin pošao u pravcu Niša, dotle se Petrilo sa jednim dijelom vojske uputio na jug. No, budu oba potučeni, Bodin zarobljen i odveden u Carigrad, a Petrilo se jedva spase bjegstvom u svoju otadžbinu. Vizantinske vojvode su pošle u potjeru za Petrilom, udarili na njegovu oblast, koja se prema tome morala nalaziti negdje u istočnom dijelu Mihajlovog kraljevstva kad su prvo na nju naišli, a vjerovatno negdje baš u današnjoj Metohiji ili Kosovu. Sada Skilices kaže: »Uhvatiše (Vizantinci) pak također i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k caru«. Govoreći o Petrilu i njegovoj oblasti Klaić pokušava da i pobliže odredi značenje ove ličnosti i položaj njegove oblasti. »Nema sumnje, da je Petrilo bio znamenita ličnost u kraljevstvu dukljanskom, pošto sam Skilices za nj kaže, da je bio prvak uz Bodina. Nadalje razabiremo, da je morao biti kakav župan ili knez, pošto je imao svoju oblast, u kojoj je vladao, a ta je njegova oblast morala biti negdje blizu ratišta bugarskog, pošto su bizantinske vojvode umah nakon pobjede kod Kostura, čim je on pobjegao u Duklju kralju Mihajlu, provalili u njegovu zemlju i zarobili njegova nasljednika. Petrilova, dakle, oblast morala se je sterati negdje među Dukljom i Prištinom, na Kosovu polju, a to onda nije drugo, nego upravo oblast Raša (današnja Stara Srbija). Naše nagađanje potvrđuje Pop Dukljanin, koji izrijekom kaže, da je za kralja Mihajla vladao u Raši Petrislav, bizantijski Petrilo« (»Hrvati i Hrvatska«, 31).
Prema tome, Skilices ne samo što kaže da stanovnike Duklje neki nazivaju i Hrvatima, nego izrično govori o Petrilu kao velikašu »koji je u Hrvata vladao«, te da su Hrvati birali i njegovog nasljednika. Kad se uzmu u obzir ostale okolnosti, koje spominje Skilices, vidi se da je njegova oblast bila zaista u istočnom dijelu Mihajlove države, što znači da je bilo Hrvata i u to vrijeme baš u onim provincijama koje su sačinjavale Ilirik, o kojem je govorio Porfirogenit. Na taj način Skilices potvrđuje Dukljaninovo pričanje o Hrvatima, koji su naseljavali dukljanske oblasti, samo što ih on nalazi i izvan te oblasti, na istoku. Kad se ovo svjedočanstvo dovede u vezu s Porfirogenito-vim, onda postaje slika potpunija, a Dukljaninovo kazivanje dobija sve izričniju i jasniju potvrdu od strane pisaca koji su živjeli prije njega.
Kako je daleko sezalo na istok hrvatsko ime svjedoči nam još jedan pisac iz 1203 godine. To je bugarski katolički nadbiskup Bazilije, koji je zabilježio da je, čekajući na dozvolu da prođe kroz Drač, noćio »in villa Cravato-chori«. Šuflaj misli da je ovo »Selo Hrvata« indentično sa današnjim mjestom Hrvati u Donjoj Prespi.
Nicefor Brienios bio je istaknuta ličnost na vizantinskom dvoru, pa je kao takav poslat 1075 u Drač, da se nađe tamo u odbranu carstva od napada kralja Mihajla. Te godine je došlo zaista do rata između Vizantije i Du-kljanskog kraljevstva, pa u svom opisu tog rata Brienios kaže »da su se iznova Hrvati i Dukljani pobunili, pa su čitav Ilirik uznemiravali«. U tome opisu Brienios zove uvijek svoje neprijatelje »Dukljanima i Hrvatima«. Franjo Rački, a s njim i Klaić, misle da Brienios pod imenom Dukljani misli na stanovnike Zete, a pod imenom Hrvati na stanovnike drugih oblasti u Mihajlovoj državi, kao napr. na one Skilicesove Hrvate, kojima je vladao Petrilo. Međutim za ovo mišljenje nema u izvorima potvrde, a mnogo bi logičnije bilo da se pretpostavi da Brienios pod Dukljane misli ne samo starosjedioce, romanizovana ilirska plemena, koja su onda bila još živa i očuvana, nego i nehrvatska plemena, koja su se borila zajedno s Hrvatima protivu Vizantije. Jer nema razloga da se pretpostavi, da bi Hrvati naseljavajući ove krajeve prešli čak i u Ilirik, a preskočili rodnu i bogatu Zetu. Oni su svakako morali naseliti i Zetu, samo Sto su ostala tu i tamo starija plemena, koja nijesu bila hrvatskog porijekla i čiji su tragovi do danas očuvani. Za razliku od Skilicesa, Brienios ne spominje uz Dukljane, odnosno Hrvate i Srbe, a to se dade objasniti činjenicom, da je Skilices opisivao događaje, koji su se zbivali sjevero—istočno od Mihajlove države, gdje je bilo svakako izmiješanih raških Srba sa Hrvatima, dok je Brienios opisivao događaje na jugo—istoku ove države, gdje su u prvom redu dolazila, osim Hrvata, plemena starijeg stanovništva dukljanskog, koja su onda bila živa. No, jezgro kod obojice je isto: da su u Mihajlovoj državici bili Hrvati.
Nešto mlađi Skilicesov savremenik bio je Georgios Cedrenus, koji svojim pisanjem u glavnom potvrđuje, ali još određenije i od njega i od Brieniosa, a pogotovo i od Porfirogenita, da su dukljansku oblast naseljavali Hrvati. On kaže: »Svladavši Bugarsku, pokori se njemu i susjedni (Bugarima) narod Hrvata i dva njegova vladara, dva brata, kojima car udijeli časti i obilne plodove«. Dakle po njemu su u susjedstvu Bugara bili Hrvati, a nesumnjivo je da je to susjedstvo bilo Ilirik, o kojem govori Porfirogenit, dakle još sjevero—istočnije od Duklje. Bilo bi nemoguće pretpostaviti da bi Hrvati preskočili gornju Dalmaciju (Duklju), pa naseljavali Ilirik, a što Cedrenus ne govori i o Duklji, može se objasniti time što je smatrao naravnim da i tu oblast naseljavaju Hrvati, kad već sežu do Bugara, sa kojima su u susjedstvu. Potvrđujući navode ranije spomenutih grčkih pisaca on naročito potvrđuje Dukljanino-vo pričanje o Hrvatima i njihovoj državi u dukljanskoj oblasti, odnosno gornjoj Dalmaciji.
Savremenik Popa Dukljanina bio je Nicetas Choni-jates, koji je umro oko 1206. Pišući o Stevanu Nemanji on kaže da je »udario na susjedne zemlje, pa da je — zaboravivši na svoj raniji udes — prisvojio i Hrvatsku i oblast kotorsku«. Poznato je da Nemanja nije nikad osvojio one zemlje, koje se danas općenito smatraju hrvatskim, a kad Chontijates kaže da je osvojio Hrvatsku i oblast kotorsku, to svakako znači da je prvo osvojio Hrvatsku, a zatim čak i oblast kotorsku, to jest da se ta Hrvatska nalazila na Nemanjinom osvajačkom putu prije kotorske oblasti. Iz toga proizlazi da je on smatrao baš one oblasti, koje i Dukljanin Hrvatskom, a hoteći da pokaže koliko je Nemanja daleko pošao u osvajanju, označio je kao krajnju oblast kotorsku. Znajući koje je oblasti u primorju Nemanja osvojio i uveo u sastav svoje države, mi ne možemo da se dvoumimo pri određivanju šta pod Hrvatskom misli ovaj grčki pisac. On je nesumnjivo pod Hrvatskom razumijevao one iste oblasti, koje spominje i Pop Dukljanin kao i ostali grčki pisci.
Najzad grčki istoričar Ivan Zonaras, savremenik cara Aleksija I Komnena (1081—1118), kaže da se je godine 1019 »nakon pokorenja Bugarske pokorio i narod Hrvata i Srijem rimskom caru«(misli na vizantijskog cara). Ovim on kaže skoro isto kao i Choniates.
Mletački ljetopisac Ivan (912) naziva Mihajla Viševića »slavenskim knezom«, a njegovu zemlju hrvatskom oblašću kroz koju je prolazio Petar, sin mletačkog dužda na povratku iz Carigrada za Mletke. Mihajlo je tada bio knez u Humu. Odatle vidimo da su kneževi i vladari imali naslov slavinski, ali da je njihova zemlja bila Hrvatska, čime se potvrđuje Šuflajevo mišljenje, da je postojao jedan pojas, u kojem nije preovlađivalo službeno ni hrvatsko ni srpsko ime i da je u taj pojas spadao i Hum.
.............................................................
S. M. ŠTEDIMLIJA iz knjige "Crvena Hrvatska"
Str. 18.-28.
Što kaže Tomislav Dretar?
Sad je posve jasno, nakon otkrića kromozoma Ipsilon da
ProtoHrvati nisu bili Slaveni, rod rođeni današnjim Čečenima i
Kurdima a više Švabama nego Srbima, a i to je onaj dio koji se
Sandžakom naziva. Međutim, ja imam malo drukčiju teoriju od Te
Štedimlijine. Naime, ima karta iz ranog Srednjeg vijeka gdje se vide te
dvije državice na rubu Galicije. Majka pokojnog pape Ivana Pavla drugog
bila je Bijela Hrvatica i najveći dio onih Poljaka koji su preplavili
USA bili su popoljačeni Bijeli Hrvati koji su nakon poraza od Poljaka
što asimilirani, što se razišli po svijetu a jedan dio sišao niz
Panoniju do današnjeg Primorja. Dakako već slaveniziran, ali vodeći
sobom i srodnike Gote i Avare. Obrovaca i nema no u Lici i Zapadnoj
Bosni, današnjoj dakako. Za Crvene Hrvate ja pretpostavljam da su
došli s morske strane jer su naseljavalu sjeverozapadnu obalu Crnog
mora. Oni su bili jedini slavenski narod koji je bio pomorski. I kao
takvi združili su se s Avarima i s Arapima i napadali Konstantinopolj.
Pročitao sam nekoliko studija o Andaluziji u kojoj je bilo vremena kad
je od 11 emirata sedam bilo u slavenskim rukama a vojna sila u službi
kalifa je znala brojati i po 160 tisuća ljudi. Imakli su male plitke
lađe za 40 ljudi koji su za tili čas od mornara postajali strijelci,
kopljanici, mačevaoci, i dr. Obilazili su lakoćom velike ratne laže i
napadili ih s petnaestak strana čemu je bilo nemoguće oduprijeti se.
Osim njih još su Poljaci i Litvanci imali mornaricu, a Srbi su iz
Bijele Srbije dovođeni kopnenim putevima i prodavani u roblje, pa se
tako i zovu. Crveni Hrvati, po meni, kad su s Arapima osvojili Dubrovnik
naselili su sva područja, smiješali se s Ilirima prelivši se preko
Biokova ondje romanizirane ilire pomiješali i zajedno napravili Hrvate,
Srbe i Vlahe. Hrvatski i srpski Vlasi oni iz Rumunjske i s Homolja se
razlikuju, hrvatski su plavokosi i blijedoputi, a srpski tamnoputi i
crnokosi. O tome vidi kod akademika Mirka Vidovića, ima na internetu
više članaka. Ja sam vidio sliku ploče koju je na FB postavio Anto
Zirdum, moj kolega sa studija iz Viteza. Na toj ploći piše naslov
Batoni i ima sedam imena ispod. Jedno je Teuta, za koju se zna da je
bila kraljica neretljana. Vidović je etimologijski putom došao do toga
da Baton dolazi od Artaban ili Veliki Ban, titula kakvu je nosio
mezijski vojskovođa, brat Darijusov, i ti su nakon poraza od Aleksandra
došli , jedno njihovo krilo, Daorsi u Hercegovinu i donijeli dosta toga
iz svoje pradomovine a sa sobom izgleda doveli i Hrvate (Crvene). Tako
je izvedeno i ime Panonija iz značenja Donja Banovina. Iako su Srbi i
Hrvati različiti nartodi interesantno je da su uvijek putovali zajedno
i jedni do drugih i nikad u međusobnim ratovima. Ja pretpostavljam da
su mržnje došle na od balkanskog naslijeđa. Srbi su otišli dalje na
istok i pomiješali se s Tračanima a Hrvati s Ilirima. Tračani i Iliri
su naslijedili mržnju onih koji su naseljavali suprotne obale drine i
tako je ta mržnja prešla na Hrvate i Srbe. Zna se isto da su Slaveni u
velikom broju stigli i u Malu Aziju, pa su čak s obale napali
Konstantinopolj a vođa napada je bio Slaven Toma. Bilo ih j i u
današnjoj Siriji i Iraku gdje su služili kao prevodioci između
ruskih, tj. slavenskih i arapskih i hebrejskih trgovaca. Na putu za
Andaluziju Hrvati koristili Palermo kao odmorište i imali, kao
saveznici Arapa, jednu četvrt u Palermu. Otud je na put krenuo i jedan
iz Cavtata koji je otet u arapsko roblje zajedno sa sinom. Sin je
jasnije postao slavn čovjek koji je utemeljio Kairo i čuvenu džamiju
Ač-Azhar koja je sjedište administrativnih grupa za ravnanje Islamom.