Likovi mirovne sapunice

Doduše, kada ga je EZ imenovala za svojeg predstavnika u Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslavij i, nije se zalagao za promjenu republičkih granica. Niti je ludošću nazivao za­ldjučke Badinterove komisije, od pretvaranju republičkih gra­nica u državne, na kojima je počivao EZ-ov model rješavanja krize. Naprotiv, nekadašnji britanski ministar mornarice, po­tom vanjskih poslova, kasnije šef neuspjeloga projekta britan­ske Socijaldemokratske partije, govorio je sasvim drukčije ­prije izbora za europskog supredsjedatelja u Međunarodnoj konferenciji. Poslije otkrivanja srpskih logora, a uoči London­ske konferencije, David Owen postao je iznenada jedan od naj­žešćih kritičara me~unarodne pasivnosti i zagovornika bom­bardiranja bosanskih Srba u britanskim medijima. Govorio je uvjerljivo i odlučno ono što je europska politička javnost željela čuti. I posustala EZ uspjela se suglasiti da ga imenuje za svoga predstavnika. Ili, Britanija joj je još jednom uspjela nametnuti svojega kandidata, izvukavši iz zaborava tada besposlen og Owe­na i nametnuvši ga kao obećavajućeg i autentičnog mirovnog posrednika. EZ je progutala još jedan britanski prijedlog kao rješenje jer boljega nije imala.

Koji je lord Owen zapravo bio pravi? Onaj koji je u ljeto 1992. zagovarao bombardiranje Karadžićevih snaga? Ili onaj koji je poslije pred kamerama ugodno ćaskao s doktorom Ka­radžićem na terasi zvorničkog restauranta u vrijeme srpske ofenzive na istočnobosanske enklave te koji je poslije javno dijelio Miloševićeve teze o rješenju jugoslavenskog pitanja i s nji­me provodio zajedničke obiteljske vikende u Miloševićevu be­ogradskom domu? Koji nije skrivao svoje divljenje prema Mi­loševiću i opisivao ga u svojim sjećanjima na pregovaračke dane u tako pastelnim bojama da su mu redaktori savjetovali malo umjerenije tonove. Tek kao svjedok u procesu protiv Miloševi­ća, optuženoga za genocid pred Međunarodnim kaznenim su­dom, Owen se donekle distancirao i opravdavao kako - nije znao. Lord Owen nije znao!

David Owen i Slobodan Milošević bili su zapravo nevjero­jatno slični: inteligentni, britki, beskrupulozni, ambiciozni, umješni u pretvaranju istine u laž i obrnuto, sjajni taktičari koji (se) izgube pred ciljem. Da je Milošević rođen u Plymouthu umjesto u Požarevcu, možda bi i on jednoga dana bio međuna­rodni mirotvorac. Jedan i drugi bili su - lovci na priliku za uspjeh. I zapravo nije presudno koji je lord bio pravi: onaj koji je iz Londona tražio bombardiranje bosanskih Srba ili onaj koji se godinu dana kasnije u Ženevi ldadio s Karadžićem u viski oko postotaka podijeljene Bosne. Obojica su bila jednako vri­jedna u službi Njezina Kraljevskog Veličanstva. I prvi koji je privlačnim porukama osvojio željeno supredsjedanje i drugi koji je nakon toga praktično i suvereno provodio britansku po­litiku, koja je bila promišljena, konstantna i konzistentna. No ako se baš traži istinski lord Owen, možda to ipak bio onaj koji bi tumačeći svoje mirovne inicijative sa sueeriornim smi­ješkom podsjećao: »But; the devil is in detail.« Čak potičući na traženje vraga - one koji su dorasli igri.

Uz Owena, supredsjedatelj Mirovne konferencije ispred UN-a postao je dotadašnji izaslanik glavnoga tajnika UN-a Cyrus Vance, bivši američki državni tajnik, s bogatim isku­stvom u ratu, diplomaciji i mirovnim pregovorima. Formalni karijerni vrhunac doživio je u administraciji Jimmyja Cartera, koji ga je imenovao državnim tajnikom. No najveća iskušenja prošao je mnogo prije, još početkom šezdesetih kada je kao član mlade Kennedyjeve administracije poveo SAD u vijetnamski rat, branio i vodio rat kao zamjenik ministra obrane u admini­straciji Lyndona Johnsona, da bi nakon ostavke na dužnost po­stao gorljivi zagovornik kraja rata i, po Johnsonovu izboru, uz Averella Harrimana, jedan je od glavnih pregovarača na Pa­riškoj mirovnoj konferenciji. Kao državni tajnik odigrao je ldjučnu ulogu u postizanju egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma u Camp Davidu, radio je na postizanju ugovora SALT II o kontroli naoružanja sa Sovjetskim Savezom. Čak je i Owen, koji nije baš često izražavao divljenje prema drugima, iskazivao poštovanje prema Vanceu. Vance je bio posrednik s najjačom biografijom i istinski fenomen u četverogodišnjim ratno-mirovnom maratonu. Svi su ga poštovali, na neki način simpatizirali. Iako nikomu nije učinio nikakvu posebnu uslugu izvan zadanogamandata. Štoviše, svatko je, gledajući iz pozicije vlastitih interesa, imao razloga ljutiti se na Vancea: Tuđman zbog vrlo nepovolj noga Vanceova mirovnog plana, a Milošević jer je Vance poslije u pregovorima nastojao ublažiti ciparski efekt toga plana. Prema izvoru tada bliskom Tuđmanu (Povjer­ljivi intervjui - op. a.), upravo je Vance za jednoga razgovora s hrvatskim predsjednikom na Brijunima, u berbi mandarina na bivšoj Titovaj plantaži, obećao da sankcija Vijeća sigurnosti neće biti ako Hrvatska vojno preuzme kontrolu nad Masleni­com. Tom je vojnom akcijom, u siječnju 1993. godine, Hrvat­ska stvorila preduvjete za ponovno prometno povezivanje sje­vera i juga zemlje te počela »nagrizati« ružičaste zone pod UN­ovom kontrolom. Vance je bio u Vukovaru u vrijeme njegova pada. Dok su ga zapovjednici JNA vodili po vukovarskoj bolni­ci, ranjenici - koji su odvezeni iz nje i poslije pogubljeni na Ovčari - još su bili živi. Nitko, me~utim, nije optuživao Vancea da je propustio alarmirati međunarodnu javnost i povećati pritisak, koji bi možda spasio ubijene i nestale nakon pada gra­da. Izetbegoviću je odbijao apele za preventivnom UN misi­jom, ali iskazivao je prema njemu razumijevanje, gotovo suo­sjećanje. A prema svima neko temeljno poštovanje.

Bio je sušta suprotnost prvomu europskom mirovnom po­sredniku, lordu Carringtonu. Za razliku od ostalih posrednika, Vance nikada nije ostavljao dojam da ima neke zadnje nam jere. Bio je kao poštanski sandučić u koji bi svi ubacivali svoje ideje, a koje bi on poslije podveo pod UN-ova pravila i uobličavao u najboljoj tradiciji umijeća mogućega. Izgledao je dobrodušno i pristupačno pored prvoga europskog mirovnog partnera lorda Carringtona, koji se prema svim akterima iz bivše Jugoslavije odnosio s neskrivenim ciničnim prijezirom kao prema nižim bićima. Čak i Miloševića, čija je politika išla ruku pod ruku s britanskom i kojemu je kao mirovni posrednik napravio mno­go usluga, Carrington je pred stranim diplomatima navodno uvijek nazivao Slob, što je engleski ekvivalent slinavcu ili balo­nji (Warren Zimmerman, Izvori jedne katastrofe, Globus ­Znanje, str. 192). Uz ekstrovertiranog i sebeljubivog Owena, Vanceova diskrecija, nenamedjivost, jednostavnost i skromnost - tako oprečna njegovoj bogatoj karijeri - još je više dolazila do izražaja.

No, zato je njegov zamjenik bio vjerojatno najživopisniji za­padni lik u balkanskoj mirovnoj sapunici. Ambasador Herbert Okun izgledom je podsjećao na penzionera iz središnje Ameri­ke na turističkom putovanju po Europi: narančasto obojene kose, često s velikim kaubojskim šeširom na glavi. Kao da se slučajno zaustavio u Ženevi, ušao u Palaču naroda i odlučio neko vrijeme ostati u njezinim hodnicima. Okun je bio majstor kuloara s istinskim darom Šeherezade. Intimistički bi po hod­nicima tapšao diplomate ili novinare da im u povjerenju kaže neku tajnu. Tajnu su, u pravilu, čuli barem nekoliko dana rani­je. Mogao je pričati o bilo čemu, beskonačno dugo, i u svakoj je priči nalazio zametak nove. Znao je ruski jer je kao diplomat bio specijaliziran za Rusiju i Istočni blok. Ali bio je uvjeren da zna li ruski, govori sve jezike bivše Jugoslavije, što ni približno nije odgovaralo istini. N o, mogao je shvatiti ako ga sugovornici iz bivše Jugoslavije počaste nekom uvredom ili psovkom, što se znalo dogoditi kada bi pregovaračka razina s druge strane bila niža, a ekipa veća. I Okun je imao posebna imena za pregova­račke partnere kada ga ne čuju, barem za glavne likove. Tako je zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića nazivao Jungman, njegova političkog šefa Karadžića - Blackman, Mi­loševića - Dearman, a T uđmana - Strangeman. I već činjeni­ca da ih naziva izmišljenim imenima vrlo ga je veselila. N ovi na­ri koji su pratili kasnije maratonske mirovne pregovore, Okunu su pak nadjenuli konspirativno ime - Sweety. I to nakon što ga je supruga pokušala odvesti kući s jednog prijama i prekinuti jednu od njegovih Šeherezada-sapunica. Ona je uporno i ner­vozno dozivala: »But sweety, our car is waiting for us!« Anakon poslušnoga »I am coming sweety«, ambasador Oku n našao bi povod za novu priču. Bio je zapravo neuobičajeno zabavan i ne­formalan za dužnosti koje su resile njegovu profesionalnu bio­grafiju. Ambasador Okun je, naime, u diplomatskom miljeu vrlo cijenjen sovjetolog, s dugogodišnjim diplomatskim stažem u Moskvi i bivšem DDR-u, gdje je bio i ambasador. Bile su to dužnosti koje su podrazumijevale jaku sigurnosno-obavještaj­nu diplomatsku profilaciju. Ali, on se usput sjajno zabavljao u mirovnim posredovanjima na račun ostalih likova opterećenih povijesnim misijama.

Čudni dvojac Vance-Okun zapravo se odlično upotpunja­vao. Umirovljeni američki specijalist za Rusiju, iz hobija preru­šen u kauboja, i decentni gospodin - pravnik pred mirovinom s Wall Streeta, koje je uposlio uoči kraja mandata glavni tajnik UN-a Peres de Cuellar, bili su prava slika tadašnje američke politike prema krizi u Jugoslaviji. U trenutku kada su se SAD počele aktivno uključivati u mirovni proces, negdje sredinom 1993. godine, Vance i Okun nisu više bili mirovni posrednici. Poslije su se pojavljivali u nekim sporednim ulogama, poput inicijative za traženje nestalih »Plava vrpca« (Blue Ribbon). S vi­šegodišnjom vremenskom distancom tražili su istinu o tisuća­ma onih koji su nestali, u pravilu ubijeni, u Hrvatskoj i BiH u doba dok su njih dvojica bili mirovni posrednici. Nitko im zbog toga nije predbacivao licemjerje ili barem našao taj novi angažman malo kontroverznim.

Vancea je na supredsjedateljskome mjestu kao predstavnik UN-a naslijedio bivši norveški političar, međunarodni funkci­onar i diplomat golema iskustva - Thorvald Stoltenberg. Bio je srdačan i drag čovjek, i to su ujedno i glavne kvalitete koje je pokazao za višegodišnjega mirovnog posredovanja. Toliko je bespogovorno puštao da ga Owen vodi kako želi i kamo želi, da je ostavio dilemu je li imao i zrnce vlastite volje. Iskustvo naku­pljeno u dugoj diplomatskoj karijeri nije nikada došlo do izra­žaja u tome mirovnom posredovanju, ili nije bilo primjereno potrebama. Stoltenberg je pripadao onoj grupi međunarodnih diplomata okupljenih oko mirovnih pregovora o bivšoj J ugo­slaviji koji se, bez pogrdnog prizvuka, mogu nazvati ćevap-di­plomacijom. Proveli su nekada u karijeri mandat ili dva u Beo­gradu, znali su jezik, lijepo su se provodili među beogradskim prijateljima, upili priču o idiličnoj Jugoslaviji, držeći kako su republičke granice samo formalnost iz atlasa i u nevjerici gledali što se događa. Još su se sjećali koraka narodnih plesova i riječi omiljenih pjesama koje su naučili za lijepa mandata u Beogra­du, sjećali su se ljetovanja na »jugoslavenskoj obali«. Ali, nikada nisu naučili ništa izvan službene beogradske priče. I nisu znali ništa, ili vrlo malo, o ratu i ratnoj logici, o njegovim uzrocima i ciljevima, o tome kako se vodi i kako završava. Ponašali su se kao da je rat stvar etnologije i prouzrokovan bukom u komuni­kacijskom kanalu. Držeći velikim uspjehom što dovode različi­te ljude za isti stol, što ponekad razgovaraju međusobno, što ratni protivnici ne skaču jedni na druge s isukanim sabljama u Palači naroda. Uz ćevap-diplomaciju općega tipa, diplomaci­jom specijaliziranom za sigurnosna pitanja popunjavali su or­gane Mirovnih konferencija uglavnom Britanci. I to im je osi­guravalo prednost. A poslije, kada su vodstvo preuzele SAD, pi­tanjima uspostave mira bavili su se mahom diplomati specijali­zirani za sigurnosna pitanja, preciznije za NATO i europsku si­gurnost. Tko je od njih tko, nije čak ni trebalo provjeravati u biografijama. Bilo je to vidljivo nakon prvih nekoliko rečenica: jednima je bilo jasno sve, a drugima gotovo ništa.

Radovana Karadžića, najmračniji lik mirovne sapunice, Mi­lošević je držao u susjedstvu. Ekstrovertirani psihijatar, koji ni­kada nije pristao biti pacijent, najprije je odsjedao u »Richmon­du«, neuobičajeno kičastom za kalvinističku Ženevu, da bi se poslije preselio korak dalje, u uniformni »Hilton«, u kojemu mu je bliže bio poznati kasino. Neshvaćeni pjesnik, koji je još prije rata opjevao Sarajevo što gori, predano je kockao u ženev­skom »Hiltonu« - u vrijeme kada je vojska bosanskih Srba sva­kodnevno granatirala s okolnih brda kako bi ostvarila proro­čansku pjesmu, te kada je ubrzano etnički čistila od Muslimana i Hrvata planirani teritorij srpske države, otimajući im novac i nakit. Kako bi se Predsjednik mogao strasno posvetiti svome hobiju - kocki. Karadžiću je bilo veoma stalo to predsjed­ničkog statusa, a za dovoljnu količinu švicarskih franaka i to se moglo dobiti. Uhodan i je scenarij izgledao ovako: nekoliko mi­nuta prije njegova dolaska u restaurant stiže njegov Sveto, nje­gov »diplomatski« predstavnik u Ženevi i nećak njegove ta­dašnje bliske političke partnerice Biljane Plavšić, te najavljuje dolazak Predsjednika koji ne bi volio biti uznemiravan. Tada konobari diskretno zamole goste da se presele u drugi dio resta­uranta kako bi se predsjednik Karadžić, u pratnj i osobnih čuva­ra i predsjedničke svite, mogao ušetati u državničkom stil u i uživati punu pažnju posluge. Kada je i »Hilton« postao nedo­voljno reprezentativan za predsjednika Karadžića, preselio se u vilu uz jezero, zajedno sa suprugom, koja ga je povremeno pra­tila na ženevskim pregovaračkim seansama. U predsjedničkoj su vili primali novinare, davali intervjue, komplimentirali ugod­nosti života u Ženevi. U to su doba o Karadžiću svi relevantni svjetski mediji pisali kao o ratnom zločincu i zabranjen mu je ulazak u SAD. A obični su građani bilo koje od država s po­dručja bivše Jugoslavije dobivali ulazne vize za Švicarsku samo na nekoliko dana, i to poslije procedure kao da se u svakome skriva opasni terorist. Karadžić je poslije ipak napustio vilu i ponovno se preselio u »Hilton«.

U početku je izgledao kao luđak koji bez kompleksa govori engleski iako ga ne zna, a poslije kao luđak koji govori bitno bo­lji engleski. Ali, od izgovorenoga sadržaja podilaze trnci. Na pi­tanje kakve će posljedice život pod njegovim granatama ostaviti na djeci Sarajeva. Bez krzmanja je odgovorio: »Najbolja bi bila amnezija. Djeca to mogu.« Njegovi bivši znanci, kasniji ratni protivnici iz Sarajeva, zlobno su se sprdali s predsjednikovim pelenama jer je navodno piškio u gaće. Nije kontrolirao niti kreirao srpsku ratnu politiku u BiH, bio je tek dovoljno zalu­đen izvršitelj. I u samim pregovorima Karadžić nije imao osobi­tu težinu, bio je ponajprije suludi glasnogovornik, a ključne je odluke, barem u prvoj fazi rata, donosio Milošević. No najveću je političku težinu unutar vodstva bosanskih Srba uvijek imao samozatajniji Momčilo Krajišnik.

Jedino je Franjo Tuđman odolio smještaju uz jezero: uvijek u »Intercontinentalu«, standardno uniformnom, najbližem Pa­lači naroda, u kojemu su u pravilu odsjedali međunarodni funkcionari i uvijek američka izaslanstva, te u kojemu se katkad održavao i neslužbeni dio pregovora. To mu je bilo najbliže, kao da je uvijek želio sve završiti na brzinu. Nastojao je da pre­govori traju što kraće, otvoreno je pokazivao iziritiranost razgo­vorima koji su se svodili na duge priče bez rezultata. Imao je potpun nadzor nad hrvatskom delegacijom. Sam je vodio pre­govore, uvjeren da to umije najbolje, i nije baš bio sklon dijeliti informacije o pregovorima sa suradnicima, tako da su ih oni če­sto saznavali od drugih. Od svih sudionika mirovne sapunice bio je apsolutno najnetalentiraniji za odnose s medijima. Goto­vo da je fenomen negativnoga PR-a, to što Hrvatska - koja je u pravilu bila najkooperativnija strana u mirovnoj sapunici, spremna na ustupke i koja je odmah podržala sve mirovne planove, ma kakvi oni bili - nikada iz toga nije izvukla pozitivan poen. Umjesto da ptomovira svoju spremnost na suradnju, Tuđman bi prozivao krivce i uvijek s ljutitim izrazom na licu držao lekcije, kao da je on supredsjedatelj Mirovne konferenci­je. I više od toga, kao da je on gospodar mira. I kao da su svi ostali neznalice kojih je jedini problem - što ne shvaćaju. U javnom istupu iz njega je virio Titov general i bivši disident koji je praktički iz izolacije došao u Predsjednički ured, te koji nije imao prilike vidjeti i naučiti kako funkcionira Zapad. Odno­sno -- da politika nije samo stvar znanja i razumijevanja, već iznad svega prezentacije i pakiranja. Za razliku od Miloševića koji je Karadžića, politički mudro, držao na distanci, Tuđman je Matu Bobana, vođu delagacije bosanskih Hrvata, vodio stal­no sa sobom, u istom avionu, u isti hotel. Ne videći u tome ni­šta neobično ni štetno.

Boban je bio samo figura - kako u politici i pregovorima, tako i na terenu. U politici su ključne odluke bile Tuđmanove, a njihova provedba i stvarna moć na terenu pripadale su policij­sko-vojnim strukturama hercegovačkih Hrvata, nerijetko kri­minalne provenijencije. Teško je razumjeti zašto je Tuđman baš Bobana odabrao za političku figuru koja će predstavljati bo­sanskohercegovačke Hrvate, odnosno bosanskohercegovački HDZ. Jer, ako je bila riječ samo o poslušnosti, mogao je naći mnogo jednako poslušnih, a manje problematičnih tipova. Bo­ban je očito mrzio Muslimane, to je naprosto izbijalo iz njega. Bio je neupečatljiv i doimao se bolesno. I kad bi javno izgovorio neku frazu o miru, to bi zvučalo kao laž. Prva figura koja je sklo­njena s političke scene kada su SAD preuzele vodstvo u mirov­nom procesu, bio je Mate Boban.

Mali turistički hotel »Mon Repos« (tri zvjezdice), smješten uz jezero, blizu sjedišta Svjetske trgovinske organizacije, nije baš često ugošćivao predsjednike država. Doduše, Alija Izetbegović baš i nije bio predsjednik države, već predsjednik tročla­nog Predsjedništva, protiv kojega je ratovao drugi član Pred­sjedništva - Karadžić, dok je treći, hrvatski predstavnik Franjo Boras, bio u službenim prilikama uz predsjednika tročlanog or­gana, ali ne baš punim srcem. I BiH je u to doba bila više ratište i prostor etničkog čišćenja nego država. Groteskno, bila je više država u Ženevi ili New Yorku nego u samoj Bosni. Kad je Mi­rovna konferencija pod Owen-Vanceovim supredsjedanjem počinjala, Srbi su već bili vrlo blizu željenih 65 posto osvojeno­ga teritorija. Bosna se, naime, cijelo vrijeme mirovne sapunice mjerila postocima. Srpsko etničko čišćenje bilo je u punom jeku. Na putu od skromnoga »Mon Reposa« do luksuznoga »Richmonda«, preko (u to vrijeme) za nijansu manje reprezen­tativnog »Presidenta«, mijenjali su se i Izetbegović i njegova de­legacija. I slika o njima. I na početku i na kraju opisivati Izetbe­govića bez šire pratnje, dalo bi nepotpunu sliku.

Kako se povećavala financijska pomoć islamskih država koje su iskupljivale lošu savjest prema bosanskim muslimanima, ra­stao je i broj zvjezdica na hotelima u kojima su odsjedali Izetbe­gović i njegova pratnja. Ali, pratnji je rapidno padala multikul­turainost. Umjesto Karadžića i Krajišnika uvijek bi, doduše, imali nekoga zamjenskog sarajevskog Srbina, koji je sve očitije imao ulogu dekora, čak i bez truda da bude uvjerljiv. Silajdžić se uživio u ulogu neodoljiva zavod nika s bosanskom tugom u očima, ali dojam je s vremenom hlapio. Dvije godine gotovo da i nije osvježavao televizijsku priču iz 1992. pa se izlizala od upo­trebe. U međuvremenu i nije bio u Sarajevu pa je nestajala vje­rodostojnost. Kad je u ekipi bio Ejup Ganić, također čest gost CNN-a - poznat po tome što je mogao pričati neprekidno na tečnom engleskom o bilo čemu, koliko dugo treba, a da ne zna­te što je rekao - prostran i su hotelski lobiji bivali pretijesni za dvojicu rivala. Silajdžić i Ganić otvoreno se nisu podnosili, oso­bito otkako je Ganić, koji je cijelo vrijeme bio u Sarajevu, počeo dobivati više prostora na CNN-u. S vremenom je pukla i goto­vo sinovsko-očinska veza mlađega i dinamičnoga Siladžića, ko­jemu je Izetbegović postajao prepreka.

Ponekad bi se ekipi priključio Muhamed Filipović, koji se nije mogao složiti ni s kim, tumačeći kako pojma nemaju čim bi okrenuli leđa. Bili su jedinstveni u ljutnji kada bi ih se nazva­lo na stari Titov način Muslimani, inzistirajući na novom koji se tek stvarao - Bošnjaci. Bili su još jedinstveni oko toga da kao Bošnjaci svakog nemuslimana koji je još imao ideju o višenaci­onalnoj i multikulturalnoj Bosni drže na distanci, izvan povla­štenoga kruga. Tko je, zapravo, bio stvarni vođa Izetbegovićeve ekipe, bilo je pitanje za milijun dolara. Jedni su tipovali na Ed­hema Bičakčića, drugi na Rusmira Mahmurčehajića, a treći na Izetbegovićeva sina Bakira, ali oni uglavnom nisu dolazili na pregovore. U svakom slučaju, vodstvo je izgledalo nevidljivo. A Izetbegovićeva nesposobnost da donese odluku postajala je po­slovična. Inzistiranje na imidžu jednostavnoga narodnog pred­sjednika, kojemu su nane - izbjeglice u Ženevi, u hotel s pet zvjezdica, nosile toplu bosansku pitu »da se nađe babi«, gubilo je na uvjerljivosti i prelazilo u pozu. Ili, kako je to jezgrovito prokomentirao jedan anacionalni 5arajlija: »Jebo predsjednika za kojega nema hrane u hotelu u kojem se hrani i Michael Jac­kson.« Carmen, koja je od početka pratila mirovnu sapunicu u Ženevi i 1992. iskreno simpatizirala Izetbegovića i njegovu eki­pu dvije-tri godine kao izgubljene i istinske žrtve rata, poslije je njegove molbe svijetu - usporedne s odbijanjem mirovnih planova - često us poređivala s posljednjim arapskim vladarom Grenade iz 16. stoljeća Baobdil el Chicom. El Chico je, nakon poraza protiv trupa katoličkih kraljeva, gorko plakao gledajući po posljednji put Grenadu, koju je morao napustiti. Na što mu je majka spočitnula: »sada plačeš kao žena za onim što nisi znao braniti kao muškarac.« Priča se s vremenom potrošila, a likovi koji su se uživjeli u svoje uloge u mirovnoj sapunici izgubili su osjećaj za stvarnost, zaboravljajući često da režija sapunice nije u njihovim rukama.

...........................................

Izvor: Višnja Starešina, knjiga „Vježbe u laboratoriju Balkan“ Str. 117-131

nazad na početak