Aporije Daytona

Ivan LOVRENOVIĆ

Drugi moment, zbog kojega dejtonsko uređenje predstavlja pre­preku za izlazak Bosne i Hercegovine iz začaranoga kruga sta­gnacije, jest odnos između međunarodne i domaće vlasti. Riječ je o posebnom, do sad vjerojatno nepoznatom slučaju dualizma vlasti, koji nas suočava s pitanjem: u čijim je rukama Bosna i Hercegovina? Cijeli model je tako postavljen, da domaćoj politič­koj strukturi onemogućuje puni razvoj i osamostaljenje, dozrije­vanje do pune svijesti o odgovornosti za vlastitu zemlju, ostav­ljajući je u nekoj vrsti trajne nepunoljetnosti, dok međunarod­nomu faktoru, i pokraj sve njegove goleme realne moći, ograni­čava otvoreni i puni protektoratski kapacitet. Time ga ostavlja bez prave i transparentne odgovornosti, ali i bez jasnoga zadat­ka, a, paradoksalno, olakšava mu punu samovolju voluntaristič­koga i ad hoc djelovanja, onda kada je ono potrebno njemu. Cije­li taj međuodnos kao da je smišljen da bude odlična formula za njegovanje i održavanje - statusa qua! U nedostatku drugih, ja­sno i vjerodostojno artikuliranih obećanja, u javnosti se zato če­sto susreće osjećaj da je baš to - stanje neizvjesnosti i stagnacije - jedini "smišljeni" plan koji međunarodna zajednica ima u vezi s Bosnom i Hercegovinom.

Jedan od razloga što je Bosna i Hercegovina danas postala poli­tički gordijski čvor i interno, za domaće političke faktore, i eks­terno, za tzv. međunarodnu zajednicu, očituje se u sljedećem paradoksu: nikakav pozitivan iskorak iz takvoga stanja nije mouć izvan dogovora triju naroda, što je već na svim stranama i na svim razinama prihvaćeno kao etnopolitička formula bez alter­native, a, istovremeno, interesi i ciljevi tih naroda, onako kako bivaju predstavljeni preko njihovih političkih predstavnika, do potpune su divergentnosti neuskladivi i nepomirljivi. O bilo kojoj drugoj paradigmi razmrsivanja bosanskohercegovačkog čvora osim etnopolitičke, nitko ni od domaćih ni od stranih faktora ni ne razmišlja. U ovome se krije opaka demokratska zamka partitokracije i liderokracije u etnonacionalističkoj verziji. No, kako rekosmo, ta formula je općeprihvaćena, i baš svi akteri koji su umiješani u rješavanje bosanskohercegovačkoga čvora kao mantru svakodnevno ponavljaju solomunsku mudrost: prihvaćamo svako rješenje za Bosnu i Hercegovinu za koje se dogovore tri naroda. Poručuje to Amerika, poručuju Evropa i Rusija, Beo­grad i Zagreb također, to ponavlja i Turska, odnedavno silno an­gažirana u rješavanju problema tzv. Zapadnoga Balkana i Bosne i Hercegovine.

Svaki od triju bosanskohercegovačkih "konstitutivnih naroda za najveću svetinju i tekovinu u svojoj modernoj povjesnici drži političku borbu za vlastiti nacionalni identitet, za priznavanje nacijom. Svaki od tih naroda ima dugu povijest borbe za nacio­nalnu emancipaciju koju doživljava kao najvažniji element izbo­renoga nacionalnog identiteta; nijedan od njih ne bi danas doseg­nuti politički stupanj toga identiteta dao ni za što na svijetu; za svaki od njih Bosna i Hercegovina kao politička zajednica ima smisla samo ako će u njoj tako samodoživljavani nacionalni iden­titet moći konzumirati u apsolutnoj mjeri (što je, praktično, rav­no ideji mononacionalne države). Jedino u tomu su danas Boš­njaci, Srbi, Hrvati u Bosni i Hercegovini potpuno složni. Složni su i jednaki još u nečemu: neostvarljivost i neodrživost tako za­mišljene države njih ne motivira na razumno i koncilijantno tra­ženje barem minimalne suglasnosti oko onoga što jest moguće da bi se zajednička država sačuvala, učvrstila i razvijala na opću korist, nego ih, obratno, nekom neodoljivom silom goni da tu neostvarljivost čine sve jasnijom i opipljivijom, sve izvjesnijom. (Kada se ovdje koriste nacionalna imena: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, umjesto pojmova nacionalnih političkih elita, koje svoju legiti­maciju izvode iz prilično suspektnog stava da zastupaju ne samo svoje birače nego i narode, nije zgorega precizirati da se to radi samo iz razloga izražajne ekonomičnosti.)

         Vrelo: „Bosna i Hercegovina - Budućnost nezavršenog rata“, str. 151-154