Sedmi pečat
Josip MLAKIĆ
... siva sutonja žalost i lepet ždralova nad našim glavama. Ždralovi lete u Egipat, a mi ostajemo na blatnom dnu naših ulica, koračamo spuštene glave i gledamo škure, sive, žalosne kuće i kretanje sjenki po nepoznatim tuđim stanovima.
---
Kuće su nijeme i mudre: znaju da crni barjaci vise danas, a sutra trobojke, da nad gradom putuju zvijezde i oblaci i Ždralovi!
---
To je već Noć došla u grad, i magla, i jesen. Ždralovi putuju u Egipat!...
Miroslav Krleža, Lirska varijacija o jesenjem sutonu
(ulomci)
stigla je jesen. Prosula lišće, kiše i sjeme. Zaudara na trulež. Lišće se raspada, zriju i trunu kruške, jabuke. Kestenovi i orasi ispadaju iz ljuski. Odbacuju ih kao zmija košuljicu. Trunu posteljice u kojima su začeti. Pale se vatre i pripremaju kliješta za orahe. Stigli su i mrazevi. Ujeda i štipa jutarnji zrak. Pocrnjeli plodovi divljih jabuka, opaljeni mrazem, vise na stablima. Podsjećaju na ukrase na božičnom drvcu. A sjeme u zemlji bubri. Mraz šušti pod nogama, kao stranice knjiga. Naši koraci su prsti koji ih listaju. Jedino ždralova još nema. Doći će i oni. Kao što će smrt doći, i već sutradan biti stara priča. Doći će sigurno. Čekaju tišinu u visinama: ona je znak. Uvijek dođu, i prođu. Točno i na vrijeme, kao što zla godina dolazi. A ona je pred vratima. Uskoro, stotine tona ptičjeg mesa letjet će nad gradom. Moćna ptičja vojska osvaja nebo. Oni znaju svoj cilj. Lete u Egipat. Uvijek, i samo u Egipat. Njihov je sjever, njihov je jug, i Volga i Nil. Na Volgi sanjaju Nil, na Nilu Volgu. Neka njihova braća više ne lete. Izabrali su neki svoj Egipat, i ostali tu. A mi tumaramo po usahloj zemlji, ostaju iza nas tragovi po blatu, bez cilja tumaramo, lutamo, bježimo, kao mravi po porušenom mravinjaku. Tako to izgleda odozgo. Mi nemamo svoj Egipat. Ni Jeruzalem nemamo. Ni Rim. Jedino Kartagu preoranu Scipionovim plugovima. Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti, rekao je jedan u predvečerje rata. Tako, ili nekako slično. Zaprijetio, u stvari. I bilo je tako. Po našim trgovima gore lampioni, raste korov i dostojanstveno plove plastični labudovi. Jedino se suho lišće prostire pod naše noge kao nekad. Doleti odnekle, kao jato ptica, i popada po zemlji. Kao mrtve žabe po faraonovom Egiptu. Gazimo po zlatnim i šuškavim leševima, od kojih će sutra ostati sluzavi trag po pločniku, raskvašen kišama, koji će prekriti snjegovi. I nećemo znati da su bili. Bjelina nad njima, zemlja nad nama.
S crkvenog tornja čuje se zvuk mrtvačkog zvona. Smrt lebdi nad gradom, šumama, vodama. Nad gorama lebdi, slavi novu pobjedu. Mravi zastanu i osluškuju. Ding, ding, ding... Razmišljaju: tko je sljedeći? Mravi ne mogu drugačije. Zvono zvoni nekom drugom: čujem, znači nisam. I to je jedino važno. Zasad. I baciti šaku zemlje, prah baciti preko očiju Brata svoga. I to je važno: šaka zemlje kao znak zahvalnosti. Zatim otići. Tko je sljedeći! Neka se pripremi sljedeći!
Otvaraju se krizanteme. Bliže se Svisveti i Dan mrtvih. Smrt je čudovište iz horor filmova: skelet s dugom, bujnom kosom. Krizantema je cvijet u njenoj kosi.
Miruju zastave na jarbolima. Iščekuju vjetar. Sto su zastave bez vjetra? Šarene krpe koje snivaju slavu i pobjede. I krv i prosute utrobe. I njih. Tako to ide. Slava i smrt. Pobjeda i krv. Perje i katran. Volga i Nil. Nil i Volga.
Znam mjesto gdje stanuje Smrt. Toliko znam. U nama stanuje. Vodimo duge razgovore. I igramo šah. Kao u onom filmu. A Jaganjac otvara sedmi pečat. Lomi prstima vosak. Nastane muk. Samrtna tišina. Slonovi su stigli na cilj, i čekaju. Oni znaju. Mjesečina obasjava groblje slonova. Cakli se bjelokost. A Minotaur, zatvoren u svoj labirint, čeka Osloboditelja. Sanja krvavu rosu na njegovu maču. Već je ušao, čuje mu korake: traži put do njega. Anđeo koraca prema zlatnom žrtveniku. Žrtvenici su uvijek od zlata. I Novi Jeruzalem je od zlata. Sav blješti. Iz zlatnih temelja dižu se kule od dragulja. Čudesna alkemija uništenja: iz žrtava položenih na zlatne oltare niču zlatni gradovi. A anđeli, na krilima, nose Pravednike do njih. I Anđeli te Božji, na krilima, odnijeli u sveti grad Jeruzalem. Tako nekako.
Anđeo je blizu. Munje mu sijevaju iz očiju. Njegovi koraci su udari gromova. Trube u rukama Anđela, vjetar u krošnjama borova, huk vodopada, krika ždralova, šapat vrba po obalama rijeka...
Otvaraju se krizanteme. Bliže se Svisveti i Dan mrtvih. Anđeli isprobavaju trube. Prvi, dugi, treći... Sedmi. Od zvuka njihovih truba ruše se gradovi. Mukli odsjaj zlata pleše po njihovim krilima.
Partija šaha protiv Smrti. Pješaci kreću. Njihovi mačevi blješte na suncu. Odbljesci sijevaju nad pločom. Kao munje iz Anđelovih očiju. Pobijediti Smrt, kao u onom filmu? Nemoguće. Takva su pravila. Iako unaprijed znamo svaki njen potez. Zapravo, porazi nas vlastiti strah. Ili ga svladamo, i odvedemo partiju u pat poziciju. To je naš krajnji doseg. Više ne možemo. Kralj je zarobljen, vreba ga smrt na svakom od susjednih polja. Pješaka više nema. Njihovi duhovi lebde nad pločom. A mi smo kraljevi olovnih nogu, ukopani u mjestu, dok sa svih strana vreba smrt. Pobjeda? Poraz? I pobjeda i poraz. I ni jedno ni drugo. Mi smo na potezu. Izbor je sužen: čekati ili stati na polje koje tuku topovi, gaze konji, vrebaju lovci... Poziv na smaknuće.
Smrt čeka. Šahovska ploča je pospremljena: pješaci drijemaju u drvenim kutijama, čekaju nove bitke, dodiruju prstima ožiljke, prate im trag, ispisuju ih prstima po tko zna koji put: crtaju trag mača. Sanjaju pritom obećanu zemlju, utopiju, zapravo, u kojoj ne bole kosti pred kišu i ne otkucavaju satovi u zaraslim i zaboravljenim ranama. Kraljevi flertuju s damama i razmišljaju gdje su pogriješili. Rješenje je u pješacima. U njihovom žrtvovanju. To je ključ, klica iz koje se rađaju pobjede, i porazi. I novi ožiljci, u svakom slučaju.
Moja partija šaha. Cijeli život se pripremam za nju. Ona traje i traje. Povlačim svoj potez. Kralj je usamljen. Leševi su uklonjeni s bojnog polja. Ustanem iza stola. Uvijek znam njen sljedeći potez. Povlačim ga. To nisam ja. To netko drugi mojim prstima pomjera figure. I, napokon, svršetak: pat pozicija. Smrt čeka. Pobjednik stoji, stjeran na rub ploče. Prihvatiti poziv na smaknuće ili ne? Oko mene sijevaju zrake: kose, prave, one na L... To traje. I sve manje ima veze sa mnom. Gledam sa strane, gotovo nezainteresirano, i čekam. Jednom ću zakoračiti na neko od polja. Svejedno na koje. Ima li razlike u smrti od topovske vatre i one od naleta konjice?
Otvaraju se krizanteme. Bliže se Svisveti i Dan mrtvih. Uskoro će ždralovi na put u Egipat. Da, odlazim ubrzo! Amen!