Grass iz Gornjeg Vakufa

JOSIP MLAKIĆ

Prošlog su mi proljeća,  nekako u isto vrijeme, dopale u ruke dvije knjige, koje sam doživio i čitao nekako »komplementarno«, kao da jedna drugu u svakom trenutku nastavlja i dopunjuje. Riječ je o autobio­grafskom spisu Pri guljenju luka (Beim Hauten der Zwiebel) Güntera Grassa i kratkom romanu Psi i klaunovi Josipa Mlakića. Ja sam te dvije knjige držao uporedno otvorene na noćnom ormariću, čitajući čas jednu, čas drugu i u mojoj čitateljskoj uobrazilji miješale su se slike unovačenih i ratnom užasu predanih mladića iz Bugojna i Danziga, mladića iz dva tako udaljena, a ipak tako bliska vremena i grada, učvršćujući me u remarkovskom osjećanju ne samo da je rat najveće od svih ljudskih zala već i da su svi ratovi na neki način tek perverzno ponavljanje istog, već viđenog. Nikako nisam mogao shvatiti moralističke novinske tirade o Grassovu mladićkom služenju Hitlerovih zloglasnih postrojbi, jer je upravo sudjelovanje u njima rezultiralo velikom antimilitarističkom književnošću, ne­pokolebljivim autorovim antifašizmom, moralnim stavom i djelom koje će obilježiti kako njemačku tako i svjetsku umjetnost dvadesetog stoljeća.

Upravo zbog toga što je kao mladić vidio kako iznutra funkcioniraju strojevi uništenja, kako se ispiraju mladi mozgovi prije no što se od njih proizvede »domovinsko meso«, Grass je mogao i napisati Limeni bubanj, jedno od najjezivijih i najpregnantnijih umjetničkih svjedočenja

U jednom »autokomentaru«, objavljenom u povodu knjige, Mlakić će to objasniti ovako: »Selo iz mog romana Psi i klaunovi nije nikakva fikcija. Bio sam jedini Hrvat u 'bošnjačkome' razredu, nikada nisam imao osjećaj da sam u toj sredini po bilo čemu inferioran u odnosu na druge. Isto vrijedi i za obratne slučajeve, za Bošnjake koji su živjeli u većinski hrvatskim naseljima. Jedno od najtragičnijih naslijeđa posljednjeg rata je upravo to što su takve istinske oaze suživota brutalno uništene. I baš tu, u tim nekakvim manjinskim oazama, da ih tako nazovem, dogodili su se neki od najstrašnijih zločina tijekom rata. Ne samo da su uništene takve sredine, već je zauvijek, čini mi se, uništena i ideja o nečemu sličnom.«

Josip Mlakić rođen je 1964. godine u Bugojnu. Osnovnu i srednju školu završio je u Gornjem Vakufu, gradu koji je u ratu dobio svoje drugo ime — Uskoplje. Autor je prije rata diplomirao studij strojarstva u Sarajevu, odakle se vratio u rodni kraj gdje se zaposlio u jednoj tvornici. Izbijanjem rata, unovačen je u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, gdje je jedno vrijeme sudjelovao i u borbama. Danas živi u Uskoplju — Gornjem Vakufu i radi kao inženjer u tamošnjoj tvornici armatura. Njegov debitantski roman Kad magle stanu (2000.) u Hrvatskoj je doživljen kao svojevrstan šok, jer se blazirana hrvatska književnost prije toga i nije, osim propagandno i površno, bavila ratom u kome su kao buktinje gorjeli hrvatski gradovi, u kome se raspala jedna velika država i njezin svijet.

Hrvatski su mediji Mlakićev roman svrstali u sam vrh hrvatske moderne proze i pojedini kritičari su ovu priču nazvali najboljim hrvatskim ratnim romanom. Doduše, bilo je i mudraca koji su roman etiketirali kao djelo jednog »inženjera«, u kome je radnja jako zanimljiva, ali da ima puno nedostataka u strukturi rečenice, u stilu. Mlakić je jednostavno pisao drukčije, puno drukčije od književnosti  koja je nastajala na prepisivanju američkih i europskih »in« tema o alkoholu, seksu, drogi i generacijskome beznađu. Njegovo beznađe, pak, bilo je autentični bosanski hrvatski proizvod. Sarajevo, zaneseno svojim pseudometropolizmom i svojim mitotvoračkim piscima, »novim romantičarima«, tu knjigu gotovo nije ni registriralo. Tek ovih dana, kad je film čiji je scenario Mlakić radio prema svom roma­nu, osvojio hrpu priznanja, o piscu je šire izviješćeno u ovdašnjim medijima.

Roman Kad magle stanu prvo je poglavlje autorove trilogije o hrvatsko-bošnjačkom sukobu, ispovijest iznutra, iz rakursa onog koji je čamio u rovu, jednog od mnogih koji su ratovali protiv svojih najbližih, a ne znajući za što uopće ratuju. Grass u svojoj knjizi veli da njemački vojnici nisu pojma imali o strategiji i taktici, da nisu imali blage predodžbe ni o zemljama u koje su ekspedirani, pogotovu ništa nisu znali o politici. Ginulo se, tobože, za genijalnog vodu, mislilo se samo na puko individualno preživljenje. Isto je i s Mlakićem — priča o vojnicima je priča o poživotinjenju, kako bi rekao Simić, što zemljom raste i k nebu se penje. »Ratni ciljevi« tu se tek ironiziraju — čovjek pretvoren u zvijer rata nije osjetljiv na metafiziku, osim zadovoljenja poriva za nasiljem koje mu služi za ostvarenje kainovskih i primordijalnih nagona, njega ništa drugo pod milim bogom ne zanima. Teško da je itko, osim Faruka Šehića, tako opi­sao rat u Bosni, rat kao potpuno unižavanje ljudskog bića i uništavanje same njegove humane supstance.

U drugom dijelu trilogije, romanu Živi i mrtvi, Mlakić opisuje grupu odmetnutih i ostavljenih hrvatskih vojnika, koja se potuca po bosanskim planinskim vrletima, u strahu od srpske vojske, ali i dojučerašnjih saveznika, Bošnjaka. U tu sumornu i depresivnu suvremenu priču Mlakić uvodi i »paralelnu radnju«, koja se događala prije pola stoljeća u Drugom svjetskom ratu, kad su u domobranskoj postrojbi zajedno ginuli i katolici i muslimani. Oni su, također, bili okruženi dvostrukim »zidom od mraka«, krvoločnim ustaštvom i osvetoljubivim partizanima, koji su nadirali s druge strane. Te dvije priče su se na koncu ispreplele, čineći jednu jedinstvenu strukturu beznađa. Na pitanje zbog čega rat s Bošnjacima, ostrvljeni ratnik odgovara: »Da ovdje ima pingvina, mi bismo zaratili i s njima«. Grass u svome djelu navodi kako su se njemački vojnici posprdno izražavali o »Ivanima«, tj. Rusima, kao prljavim primitivcima, a Mlakić upečatljivo iznosi tu priču o »hrvatskoj kulturnoj superior­nosti« nad Bošnjacima kao azijatima i »balijama«.

Priča, započeta andrićevskom apoftegmom da smo mi svi mrtvaci, završava se na seoskom groblju, u kome su izmiješani nišani i križevi u neko kopolijansko krvavo svanuće, u kome svjetlo, »boje isprane krvi«, kao »kakav smrtni pokrov prekriva sve, i žive i mrtve«. Mlakić je, poput Andrića, pjesnik nihilizma i beznađa, iz njegovih rečenica, kao iz kakvih jobovskih stihova, izvire tama koja prekriva naš svijet, on opisuje naš život ovdje tek kao dolinu suza. Njegovi likovi su ljudi bez ljubavi i nade. I završni dio trilogije, roman Psi i klaunovi, o kome smo već nešto rekli, strukturiran je kao niz đačkih zapisa o temi Putovanje u bolji svijet. Jednostavnim rečenicama, nastalim na tragu stripova i akcijskih romana, dječak opisuje taj put kao košmar u autobusu punom dobroćudnih ljudi, koji se polako pretvaraju u ubojice i luđake. Kao u kakvu šijanovskom filmu, ovdje se redaju scene domaćeg apsurda; dojučerašnji prijatelji nabacuju maske pasa i klaunova, hvatajući se za vratove kao u šekspirovskoj mišolovci, ni ne znajući da će i jedni i drugi uskoro biti pobijeni.

Günter Grass u svojoj autobiografskoj knjizi na jednom mjestu veli kako mu se, tek nakon sloma ideologije kojoj je kao mladić pripadao, zauvijek ogadio i sami pojam nacije. Josip Mlakić u svojim djelima uglavnom ne govori o naciji i politici, mada su sva ona implicitna osuda upravo nacije i politike, koja se u ime bosanskohercegovačkih Hrvata vodila u jednoj od boga i svijeta ostavljenoj zemlji u najjužnijem budžaku Europe. Ta politika, zašto ne reći, pretvorila je bosanskohercegovačke Hrvate, koji su dali divovski doprinos književnosti i kulturi ove zemlje, u nevažnu i već sad politički irelevantnu manjinu, čija se historija osporava, čiji se jezik s najviših instanci ismijava naziva fašističkim, čiji se politički predstavnici javno hvale da jezik naroda kome pripadaju ne znaju i ne žele govoriti, čiji se istaknuti pisci i umovi iz dana u dan u visokonakladnim medijima proglašavaju renegatima i ustašama; u jednu riječ — strancima i nepoželjnima u svojoj vlastitoj domovini.