Ratna avantura
Petar KRISTE
Rat u BiH, jednako kao i u Hrvatskoj, započeo je, ponovimo to, agresijom objedinjenih velikosrpskih snaga pod dirigentskom palicom Slobodana Miloševića u okviru jedinstvenog plana kojemu je krajnji cilj bio stvaranje Velike Srbije pomicanjem njezinih granica daleko na zapad. Čak je i scenarij bio istovjetan onom u Hrvatskoj: sve započinje podizanjem na ustanak (pobunom) domicilnoga srpskog stanovništva, zatim se, uza svesrdnu pomoć JNA, koja će se ubrzo u tom dijelu transformirati u Vojsku Republike Srpske, kreće u razbijanje struktura legalne vlasti i teritorijalna osvajanja.
Hrvatska pod Tuđmanovim vodstvom nije, dakle, ni ovaj rat pokrenula niti ga je mogla spriječiti. Međutim, vodeći se prvenstveno hrvatskim državnim interesom i interesima hrvatskog naroda, nadasve onog dijela koji je živio u BiH, Hrvatska je mogla i bila je dužna suprotstaviti se tim zločinačkim namjerama u tijesnoj suradnji s tamošnjim Bošnjacima. Tuđman se, nažalost, ulovio na Miloševićev mamac međusobne podjele te nesretne zemlje i poveo Hrvatsku u sasvim suprotnom smjeru. Svrstavši se na stranu Miloševića, on ju je objektivno učinio sudionikom u tom prljavom poslu i natovario joj na leđa težak teret suagresije.
Da se tu ne radi ni o kakvoj zlonamjernoj konstrukciji i objedi, bit će posve jasno vidljivo podsjetimo li se kronološkim redom složenih samo nekih važnih tamošnjih događanja tijekom 1992.: 8. siječnja te godine, dakle, neposredno nakon potpisivanja Sarajevskoga sporazuma, u Zagrebu se sastaju F. Tuđman i J. Manolić sa suradnicima i članovi Predsjedništva BiH N. Koljević i F. Boraš, da bi bez predstavnika Bošnjaka krojili sudbinu BiH. Sutradan, 9. siječnja iste godine, proglašena je Srpska Republika BiH (poslije preimenovana u Republiku Srpsku). Niti puni mjesec dana poslije toga (2. veljače) u Širokom Brijegu je s mjesta predsjednika HDZ-a BiH smijenjen Stjepan Kljuić, veliki zagovornik tijesne suradnje s Bošnjacima, i na to mjesto postavljen poslušnik Zagreba i ljuti protivnik te suradnje, Mate Boban. Dva dana prije referenduma o osamostaljenju BiH, tajno se sastaju u Grazu (Austrija) predstavnici hrvatskih vlasti (Josip Manolić i Zvonko Lerotić) i paravlasti Republike Srpske (Radovan Karadžić i Nikola Koljević), radi dogovora o suradnji i usuglašavanja stajališta o glasovanju na predstojećem referendumu. 29. veljače i 1. ožujka 1992. održava se referendum o neovisnosti BiH, a odmah nakon zatvaranja birališta, u noći 1/2. ožujka, SDS postavlja barikade u Sarajevu, a nakon što je temeljem rezultata referenduma Vlada Republike BiH proglasila neovisnost zemlje, započinje otvorena agresija. U Grudama se 8. travnja osniva Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao "jedini institucionalni oblik obrane" Hrvata u BiH. Kao odgovor na srpske vojne akcije diljem zemlje, 4. svibnja BiH proglašava SRJ agresorom, a Izetbegović traži međunarodnu intervenciju. Samo dva dana kasnije, 6. svibnja, u Grazu se sastaju "predstavnici hrvatske i srpske zajednice u BiH", Boban i Karadžić, i zaključuju Sporazum. Prema njihovu "Priopćenju za javnost" s tog susreta -premda su utvrdili da s obzirom na zemljovid o međusobnom razgraničenju u nekoliko slučajeva nisu suglasni - postignuta je suglasnost da prestaju razlozi za međusobne oružane sukobe. U točki 6. Priopćenja doslovno stoji:
Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Objavljuje se sveopće i trajno primirje pod kontrolom Europske zajednice, koje stupa na snagu dana 6. svibnja 1992. u 24,00 sata.
Polovinom svibnja te iste 1992., Dario Kordić u ime HVO-a u srednjoj Bosni izaziva otvoreni sukob s Bošnjacima proglašenjem odluke kojom se raspuštaju predstavništva lokalnih vlasti izabiranih na paritetnoj osnovi, i time Bošnjacima uskraćuje pravo na daljnje sudjelovanje u obnašanju vlasti. Dana 28. lipnja Tuđman, paralelnim zapovjednim linijama, mimo Glavnog stožera HV-a, naređuje povlačenje HV-a i HVO-a iz dijelova Bosanske Posavine, što omogućuje srpskim snagama iz smjera Bijeljine i iz smjera Banje Luke da se spoje i uspostave koridor kao vitalnu komunikaciju Srbije i dijelova BiH i Hrvatske pod srpskom paravlašću. Naposljetku, 25. listopada, HVO izvodi u Prozoru prepad na ARBiH i iz grada protjeruje Bošnjake, od kojih je znatan broj ubijen. Tim činom započinju otvoreni oružani sukobi s Bošnjacima, u kojima će hrvatska strana nerijetko djelovati u kooperaciji sa srpskim snagama, a trajat će kontinuirano sve do zaključenja Washingtonskog sporazuma.
Tuđmanu u prilog može se reći da svoje namjere prema BiH, kao i svoju sukladnost s Miloševićevim planovima, nije, zapravo, nikad ni skrivao. Treba se samo prisjetiti njegova javnog istupa prije nove godine 1992., kad je tijekom razgovora s glavnim urednicima hrvatskih medija na jedno novinarsko pitanje odgovorio:
Činjenica je da danas dva milijuna Srba živi zapadno od Drine. Veća je opasnost zadržavanje odnosa mržnje i nesnošljivosti koji eskaliraju atentatima, ratom, četništvom, ustaštvom nego ukloniti razloge tom neprestanom nadmetanju i klanju. To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. Kako ćete sutra Hrvatima u BiH postaviti granicu prema Hrvatskoj kraj Imotskog ili carinu kraj Dubrovnika i ostaviti ih izvan Hrvatske? U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tom bi mogao ostati dio "zemljice Bosne" gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.10
10) Usp. Slobodna Dalmacija, 31. prosinca 1991./1. siječnja 1992., str. 3.
Od tada je ta svoja stajališta učestalo ponavljao, a u skladu s njima je i djelovao, što se kristalno jasno vidi iz transkripata objavljenih u knjizi Stenogrami o podjeli Bosne (Kultura & Rasvjeta - Civitas, Split - Sarajevo, 2005.), a i iz Bobetkove knjige Sve moje bitke (Vlastita naknada, Zagreb, 1996.)
U odnosima Hrvatske s BiH za cijelo vrijeme tog teškog razdoblja nije, dakako, sve išlo pravocrtno. Pod utjecajem više vanjskih nego unutrašnjih okolnosti bilo je mnogo krivudanja pa i odstupanja od globalno zacrtane linije. Na samom početku, dok još sve karte nisu bile otvorene i dok nije bila proradila mašinerija za širenje mržnje i poticanje sukoba, u gotovo svim su krajevima BiH Hrvati i Muslimani dobro surađivali, na skupovima su zajednički nastupali s povezanim nacionalnim zastavama i bili spremni na zajednički otpor srpskom agresoru. U prvim postrojbama HVO-a sudjelovao je velik broj Muslimana koji su im dobrovoljno pristupili, u nekim krajevima oni su činili gotovo polovinu sastava tih postrojbi. Međutim, osim u dijelovima Posavine, svi su oni poslije odstranjeni iz tih postrojbi, pri čemu su u mnogim slučajevima uhićeni i otpremani u logore. Istina je i da su Hrvati BiH na referendumu glasovali za neovisnost Bosne i Hercegovine, ali je jednako tako točno da je prethodno u Zagrebu bilo dogovoreno (a u Grazu potvrđeno) da će Hrvati zajedno sa Srbima glasovati protiv neovisnosti. Ta je odluka promijenjena u posljednji trenutak, tek kad je Tuđman prihvatio uvjeravanja nekih svojih suradnika da u slučaju propadanja referenduma cijela BiH ostaje u sastavu krnje Jugoslavije, pa da onda padaju u vodu i svi dogovori o njezinoj podjeli.
Nije također sporno da je Hrvatska primila i na svom tlu udomila više stotina tisuća Muslimana prognanih s njihovih ognjišta, kao ni to da je opskrba oružjem i drugim nužnim potrepštinama za Armiju BiH, i muslimansku civilnu zajednicu išla preko Hrvatske. Ali i te istine imaju i svoju drugu stranu. Poznato je, naime, da se na Hrvatsku iz svijeta o kojemu je i ona ovisila, stalno provodio snažan pritisak da pomogne i omogući drugima da pomažu Muslimanima, jedinom od tri konstitutivna naroda BiH koji je branio integritet te također međunarodno priznate države. Taj je svijet čak izravno time uvjetovao pomoć koja se pružala Hrvatskoj. Da bi dopustila pomoć Muslimanima preko svog teritorija, Hrvatska je i materijalno stimulirana. Poznato je, primjerice, da je od svake pošiljke oružja za ARBiH preko Hrvatske njoj legalno ostajalo 30%. Napose, bile su "carine" i "takse" koje su se na divlje naplaćivale na sve pošiljke po hrvatskim kontrolnim točkama na putu do odredišta, da otvorene pljačke robe u tranzitu i ne spominjemo. Ni sve izbjeglice iz BiH u Hrvatskoj nisu imale jednak tretman. Na teren su usmeno išle instrukcije po kojima se Hrvatima izbjeglim iz BiH trebao osigurati komforan smještaj i visoki standard, dok je Muslimanima trebalo pružiti samo najnužnije. Institucije za brigu o prognanicima i izbjeglicama imale su čak ljude posebno zadužene da izbjeglim Muslimanima dodatno zagorčavaju život, kako bi se što prije odlučili na preseljenje u treće zemlje.
Dakle, koliko su god istinite tvrdnje da je Hrvatska surađivala i pomagala Bošnjacima, toliko je istina i to da je sve to bilo iznuđeno, povremeno i neiskreno. Suradnja sa Srbima pak bila je konstantna, tek ponekad, u posebnim slučajevima, usporavana, nikad ozbiljno stavljana pod znak pitanja. Gotovo da se presudno ništa nije promijenilo čak ni poslije Washingtona, osim možda tijekom same Oluje i operacija koje su nakon nje uslijedile, kad je Tuđman procijenio da bi zauzimanjem Banje Luke mogle nastati okolnosti u kojima bi se jednog dana hrvatska granica mogla pomaknuti do Vrbasa. Pravu prirodu svog odnosa sa Srbijom i bosanskim Srbima, posebice teritorijalne ustupke koje im je činio, želio je sakriti od javnosti, iako mu to nije baš polazilo za rukom. Najgore od svega je, međutim, što su u svrhu maskiranja takvih poteza, primjerice prepuštanja Bosanske Posavine, žrtvovani i mnogi životi hrvatskih i bošnjačkih vojnika i civila.
Krajnje je vrijeme da se, najviše zbog vlastite budućnosti, i na hrvatskoj strani o svemu tome javno progovori i prizna cijela istina. Muljanja u stilu kako u Bosni nije bilo hrvatske agresije jer nema takve odluke Sabora; kako se iz Bosne branila Hrvatska ili kako hrvatske postrojbe jesu bile u BiH, ali na temelju sporazuma Tuđmana i Izetbegovića, nimalo nam ne mogu pomoći nego samo štetiti. Pa ni Skupština Srbije, niti bilo koje drugo mjerodavno državno tijelo te republike, nije formalno donijela odluku o napadu ni na Hrvatsku ni na BiH, a notorno je da je agresija počinjena. Točno je i da se iz BiH pucalo po hrvatskim gradovima i naseljima, ali to nisu radili Muslimani s kojima smo tamo ratovali. Znamo također za sporazume Tuđmana i Izetbegovića, ali tko ozbiljan može prihvatiti floskulu da bi Izetbegović sklapao sporazume kojima daje Hrvatima legalitet za ratovanje protiv Bošnjaka. Samo istinom i javnim priznavanjem grijeha možemo doživjeti katarzu i tako otvoriti put dugotrajnom i mukotrpnom popravljanju šteta počinjenih ratom s Bošnjacima.
U bosanskohercegovačku avanturu su i Tuđman i Milošević ušli s velikim iluzijama. Njihovi su ih tamošnji pouzdanici uvjerili kako će Muslimane za tjedan dana natjerati u Neretvu. Pokazalo se, na sreću, da je netom stvorena Armija Bosne i Hercegovine brzo izrasla u respektabilnu vojnu silu, koja im je zadala neočekivano mnogo muka. Da rat vanjskom intervencijom nije naglo završen, hrvatske bi snage bile do nogu potučene. Srbi su se pokazali tvrđim orahom, ali ipak ni oni nisu mogli ostvariti sve svoje ciljeve - zauzimanje cijele Bosne i Hercegovine. Upravo to je bila velika hrvatska sreća. Jer, da su se Karadžićeve i Bobanove prognoze ostvarile, da su Muslimani doista bili pregaženi, sljedeći na redu bili bi Hrvati, a onda i Hrvatska. Miloševićevi bi se velikosrpski agresivni planovi u tom slučaju bili u cjelini ostvarili - Srbija bi se protegla do one za nas kobne crte na zapadu. Ovako je bio prisiljen još jednom korigirati velikosrpske apetite i zadovoljiti se polovinom Bosne i Hercegovine. Da su pak Hrvati prihvatili iskrenu suradnju s Bošnjacima umjesto sa Srbima, i međunarodna bi zajednica bila i prije i učinkovitije reagirala, pa se i cjelovitost BiH mogla sačuvati. Time bi bile izbjegnute i današnje teške komplikacije uzrokovane tada uspostavljenim unutrašnjim uređenjem te nam susjedne države, koje s razlogom uznemiruju Hrvatsku i druge susjede i ugrožavaju stabilnost cijele regije.
Sve u svemu, ipak smo opet imali puno sreće - sreće, ponovimo to još jednom, da nas drugi izvlače uvijek kad se uvaljamo u blato vlastite promašene politike.
Vrelo: „Kontraverze i perspektive hrvatske politike“, str.44-48
Politički spisi 1970.-2010.
.......
Petar Kriste je političar i intelektualac, koji u društvenom životu Hrvatske sudjeluje od početka 1960-tih do danas. Istaknuti je sudionik Hrvatskog proljeća, prvi ministar obrane suverene i demokratske Republike Hrvatske i član triju vlada, saborski zastupnik i ugledni analitičar i publicist. Odlučno se bori za demokratsku, pravnu, prosperitetnu, „drugu“ Hrvatsku, trpeći politički i radni progon i isključenje. Autor je knjiga Iznevjereni grad (2000.) i Sjene nad slobodom (2002.)