Šta ima bolan u Posavini

- Imali koja druga dobra cesta od Broda prema Sarajevu, a da ne ide preko Dervente?

Pita nedavno jedan Sarajlija, netom pristigao sa Zapada.

  - Strah me , bolan, proći onom pustinjom... Nigdje ptice!

Uzalud mu objašnjavati da su to vrata Bosne – najbolja i najkraća veza prijestolnice s Europom. Bilo kako bilo, deset godina nakon što je u Bosnu došao kakav-takav mir, ponajbolji njezin dio stoji neobrađen, gluh i pust. Pogrešno bi bilo reći da oni koji su ga oslobodili ne znaju što bi sa njim i kako. Dapače, oni to itekeko dobro znaju; povratak izbjeglica i prognanih ovdje se načelno ne sprečava, a u stvarnosti se tolerira.

Odluči li tko unatoč svemu doći pa se uputi u Derventu, na putu prema uredu za raseljena lica  otkrit će da su natpisi ulica iskićeni imenima zaslužnih pojedinaca poput Gavrila Principa i generala Draže, a glavni park Staklenik , staro muslimansko groblje u donedavno većinski muslimanskom naselju, sada ja Trg pravoslavlja, s pravoslavnom crkvom i spomenikom osloboditeljima u sredini...

Povratak u Derventu prvo ide po pravdu u općinski ured za povratnike. Ondje ga s cijelog jednog zida pozdravlja razglednica u vidu slikarije s ćiriličnim natpisom Петровац, iz čega se vidi da krojač pravde veoma voli svoj zavičaj. U tom uredu hrabri posjednik traži povrat svoje imovine koju je u ljeto 1992. godine napustio, a općina ju je, eto, sve do sad strpljivo čuvala pa mu je sada velikodušno vraća. Upita li naš povratnik tada može li dobiti kakvu pomoć za obnovu kuće, reći će mu da se prvo mora prijaviti policiji – iako se nikad nije ni odjavio, ali eto! – i ondje izvadi novu ličnu kartu. U policiji će mu pak reći da za to mora prvo donijeti potvrdu o odjavi prebivališta u Hrvatskoj, a kad on odgovori da to ne može tek tako učiniti jer se ondje liječi, prima mirovinu i slično, šalterski će mu birokrat skrivajući pogled smrsiti da to nije njegov problem. Usput na rodne listove i slične dokumente za domaće potrebe umjesto propisanih državnih pečata uredno će mu udariti one stare, s ptičurinama.

Međutim povratnik je vrlo uporno čeljade – život ga naučio – pa će unatoč svemu nekako iskemijati da mu se izdaju potrebna ćageta i nova cipsova osobna karta. Sada može dokazati da postoji i kao takav može konkurirati na općinskom natječaju za dodjelu pomoći za obnovu kuća, iako bi mu bilo bolje da oko toga ne gubi vrijeme i živce: općina u kojoj nedostaje više od pet tisuća hrvatskih kuća pomaže godišnju obnovu njih 4 – 5. Nije teško izračunati kad će svi doći na red.

Povratnik, međutim, računa i spomoću iz Hrvatske. Naime, zagrebački gradonačelnik ( On je za nas! ) svake godine  pobožno hodočasti za Markovdan na Plehan i za Rokovo na Cer, obećavajući pritom kako će obnoviti povratnicima kuće, ceste, crkve...Doduše neke velike plodove njegovih obećanja još nismo vidjeli, osim što čvrsto drži vlast.

  - Nemere ni on sve, treba čoeka razumit!...

Uostalom, jedan njegov pomoćnik lijepo se pravda:

  - Kaj hoćete više u toj Posavini?  Mi svakog mjeseca obnavljamo po neku priču tam u Bosni… A obećavati moramo. He, to vam je tak.

Kad je dakle nekako – nitko više zapravo ne zna kako – pokrio i uselio u svoje stambene kvadratiće, marljivi povratnik će strpljivo, možda i koju godinu, čekati da mu se dovede struja. Obnova seoske makadamske caste posebna je priča: derventska opštinska vlast nedavno je provela novu kategorizaciju općinskih cesta, prema  kojoj su sve caste kojima ne prometuju autobusi – drugim riječima: caste u hrvatskim selima – izjednačene sa šumskim putovima, pa za njih ne izdvajaju ni suvu šljivu.

Zato ako Bog da sreće i zdravlja pa se nekom potencijalnom donatoru koji prolazi selom dogodi da pukne guma na terencu ili negdje zaglibi u blatu, možda se netko zaustavi i vidi nevolju našeg povratnika koji u 21. stoljeću na pragu Europe živi u pustinji s početka priče, bez struje i ceste, ali svima za inat – živi.

Humanitarne i ostale organizacije i dalje papagajski ponavljaju naučene floskule tipa: Hrvati se ne na žele vratiti u Posavinu, ili: Vraćaju se samo starci, a njemu povratniku koji se u u Posavinu vratio i ondje živi, nitko ne pristupa, nitko ga ne podržava. Uostalom, zar su starci manje vrijedni ljudi od ostalih?

Iluzorno je očekivati da u pustinji izrastu čitava sela, ali kako oživjeti pustinju ako onima koji u njoj već žive, onima najhrabrijima, ne pružimo ruku ili ako im se ne pridružimo?

Fra Mirko Filipović

pv