Pisma

N / Pavao iz Tarza

PN / Pišem Ti sveti Pavle pismo na početku 2009. godine. Veliki razmak je godina od Tvoga rođenja i ove godine koju proživljavamo. Dvije tisuće godina nas rastavlja u vremenu. Možda ćeš se pitati, što mi je palo na pamet da Ti pišem? Jednostavno izazvale su me poslanice pročitane u Crkvi za Božić.

Kardinal napisa nama pismo: Božić po svetom Pavlu. Nedugo poslije toga čujem da je ova 2009. godina proglašena godina pod naslovom LIK SVETOG PAVLA I BIBLIJA. To me potaklo pisati Ti nekoliko riječi iz naše stvarnosti.

Prvo što me izazvalo jest naziv kojim te nazivaju Taržanin, Pavao iz Tarza. Taj grad mi je nepoznat. Idem ga potražiti! Nađoh ga u biblijskim kartama. Tražim Tvoj identitet. Vrlo je zanimljiv. Ti za sebe kažeš da si rimski građanin, a Židov si po pripadnosti narodu i vjeri, i još grčke kulture. Sve Te to obilježilo. Ti svoj grad nazivaš znamenitim. On se nosio po obrazovanju s Aleksandrijom i Atenom. Taj je grad oblikovao Tvoju kulturu i Tvoju duhovnu osobnost. U Tarzu su vladali grčki duh i jezik, rimski zakon i židovska strogost, helenistički način života, sportske igre, istočnjačko čarobnjaštvo te misterij čežnje za osloboditeljem.

Iako si išao na škole dalje ali si cijeli život ponio obilježje svoga mjesta, zavičaja i svoga grada. Zato si prepoznatljiv po tome: Pavao iz Tarza.    

Nad Tvojim identitetom razmišljam iz sadašnje perspektive. Mnogi se rodiše u ovoj zemlji iz koje Ti sada pišem. Obilježeni su njenom kulturom i vjerom. Mnogi su rasli u sjeni križa za koji su toliki umirali ali uspravni i ispravni ostali. Sada, rat je tolike rastjerao. Ostalo je čudno: da iako će nositi u svojim dokumentima trajno mjesto rođenja, ime svojih roditelja, kao i mjesto školovanja i vjerskog odgoja, danas se stide svoga zavičaja i svoga mjesta rođenja. Zato Ti sveti Pavle ovo pišem. Želim s Tobom podijeliti to veliko pitanje? Zašto se to dogodilo da se mnogi boje reći odakle su? Zašto mnogi zaboraviše svoje stare roditelje u zavičaju te stalno ponavljaju kako nemaju vremena i mogućnosti posjetiti ih i uzvratiti zahvalnost? I nas koji put zasmeta podrugljiv izraz – a to su ti Bosanci. Ti si tako bio ponosan na svoj rodni grad i svoj zavičaj. Hoće li ova godina proglašena kod nas Tvojom biti barem koji korak da i mi ne samo upoznamo Tebe, nego sebe i svoje korijenje? Svoj identitet zavolimo. Da promatrajući Tebe i mi zaživimo iz sebe.

Ne znam što ćeš mi savjetovati u ovoj mojoj muci slušajući otuđenost od nas samih? Možda me je pomalo i strah Tvoje jasnoće i određenosti, ali se ipak radujem Tebi takvim kakav jesi. Pomozi da i mi sebe prepoznamo onakvima kakvim jesmo i iz toga živimo i budemo prepoznatljivim  drugima.

Hvala Ti sveti Pavle iz Tarza, da si mi izazvao misli o ljubavi prema svome kraju i zavičaju. Želim poput Tebe biti ponosan gdje sam nikao i obikao, te kao čovjek stasao. Izmoli ljubav prema svome kako bih znao i tuđe voljeti i poštivati. Želim biti ponosan na to što jesam, a ne ohol, onako kako si Ti svjedočio. Lijep i srdačan pozdrav do drugog javljanja.

                                                                  Tvoj Putnik

N/ I Bog je htio imati Majku

PN/ U ovom mjesecu kolovozu, brojna Tvoja svetišta, draga Gospe, bit će ispunjena hodočasnicima, pokornicima, moliteljima i štovateljima. Zato i ja dolazim s ovim pismom Tebi, te na taj način obraćam ti se kao Tvoje dijete.

Učili su me od malena da si Majka svima nama. Da Te je Tvoj Sin s križa nama dao za Majku. Kada nije ništa mogao imati i dati, najveći nam je dar darovao, Tebe Marijo za Majku. Čudno je to ljudsko srce. Stalno ima potrebu za toplim i sigurnim osloncem. Kako god se držao jakim i koji put bahatim, čovjek traži jedno: nježno i toplo srce da mu se izjada i da mu iznese sve ono što ga tišti i pritišće. Prirodno je djetetu da se prvo majci obrati kada ga nešto boli ili kada se osjeća nesigurnim. I čudno je kako upravo u tim trenutcima boli i kada odrastemo, te se smatra kako smo veliki, ipak imamo potrebu za majčinom utjehom. Nije slučajno da ljudi u teškim trenutcima smrti, izgovaraju upravo tu riječ: «MAJKO».

Tu zapravo leži i tajna da su upravo u ovom mjesecu za Tvoj dan Uznesenja na Nebo, najposjećenije Mise, najviše molitve, najviše pokore. Ljudi su mekana srca, kao da Tvoja blizina Marijo nas povezuje ali i Bogu približava.

Zanimljivo je Marijo, da je i Bog htio imati Majku. Zato je Tebe odabrao. Pripravljao Te svojom milošću, da bi jednog dan udomio se u Tvome tijelu uzevši od Tvoga tijela za sebe tijelo, kojim će nas Otkupiti žrtvom na križu i upravo pod tim križem je dao Tebe Marijo nama za Majku.

Ostaje tajna Božje ljubavi. Htio je imati Majku. I upravo svoju Majku daruje i nama za Majku. Nije slučajno da se to događa pod križem kada žrtvuje svoje tijelo koje je od Tebe Marijo uzeo da bi postao Utjelovljeni Bog, a Tebe time učinio Bogomajkom.

Stojim pred tom tajnom, te joj se divim dok Ti se molim. Dok promatram tolike kako jednostavno Ti se obraćaju, promatram tolike koji klečeći obilaze Tvoj lik, Tvoj oltar, Tvoju crkvu i žele dodirnuti Tvoj lik u  nadi da tebe stvarnu dodiruju. Što je u tom dodiru važno za štovatelja Tvoga? Je li to ta tajna kako je Bog po Tebi nama postao blizak, te našim dodirom Tvoga lika želimo se Bogu približiti. Bog koji je htio imati Majku, je po Tebi Marijo nama se približio, postao jedan od nas, u svemu čovjeku sličan osim u grijehu. Čovjek je svjestan da je stvoren na sliku Božju i želi tu sliku vratiti. Dodirom Tvoga lika, kao da želi vratiti Božju sliku u sebi, kako bi zračio onim svjetlom koja obasjava hod prema vječnosti. Čovjek želi vječno biti prožet ljubavlju, vječno ljubiti. Svud oko sebe osjeća ograničenost, a najgore je što ju osjeća i u sebi i nosi je u svojoj svagdašnjici. Približavajući se Tebi Marijo, pokušavamo vječnost dodirnuli, dodirujući Tvoj lik.

Mariofil