Djeca komunizma

TUĐMANOVA POMIRBA JE PROPALA: „PARTIZANSKA" DJECA SU PREVARILA „USTAŠKU" DJECU

Danas, petnaest godina nakon Tuđmana, valja pogledati ceh Tuđmanove formule koja je dovela do hrvatske države, formule koja se zvala pomirba „ustaša i partizana". Formula je bila dobitna za ratne bitke jer je donijela ostvarenje projekta, države, ali se ispostavilo da su „partizani" izigrali „ustaše" i u potpunosti preuzeli svu vlast i sve institucionalne poluge društva. Danas Hrvatskom vladaju djeca komunizma, te sinovi eminentnih komunističkih prvaka i šefova Udbe. Ne da su nestale „ustaše" ako je pokojeg rudimentarnog tipa te provenijencije i bilo, nego su „partizani" sve pomeli, jer u polugama upravljačke strukture nema ni demokršćana, ni HSS-a, HDZ je odavno proskribiran kao mjera zla pa s operativnih poslova lete i liječnici i profesori na fakultetima samo ako se zna da su HDZ-ovci. Partizani su dakle prevarili cijelu Hrvatsku, ponovno su preuzeli kompletnu vlast i doista: da je 1945. oni bi stijeljali, da je 1971. oni bi hap­sili, no ovo je 2014., pa samo dijele otkaze! Pakt dakle koji je stvorio državu je izigran, jedna strana je prevarena, a pokazuje se da djeca komunizma znaju funkcionirati samo u gabaritima svojih očeva. Mi danas imamo samo lijeve medije, primarno lijeve tajkune, nevladine udruge koje u pravilu zagovaraju najradikalnije Ijevičarske snove,gotovo sve relevantne kulturne i društvene in­stitucije u rukama jednog jedinog ideološkog svjetonazora. Onog koji do Tuđmanove ratne formule nije htio ni čuti za hrvatsku državu! On sada vodi istu tu državu! Pogledamo li pažljivije, možemo vidjeti da današnju kompletnu društvenu, medijsku, tajkunsku, pravosudnu scenu ako hoćete, u svojim rukama drži druga generacija onih istih partizana i udbaša s kojima je Tuđman radio pomirbu.

SVE POLUGE VLASTI l DALJE DRŽE BIVŠI KOMUNISTI

Fascinantno je da je u Hrvatskoj po svim osnovama, ukupno u Komunističkoj partiji bilo četiristo tisuća ljudi, a da nakon dvade­set pet godina parlamentarne demokracije i dalje svu vlast drže ljudi samo i jedino iz te grupacije! Nema pravaša, nema HSS-a, nema demokršćana, svu efektivnu, operativnu vlast ne drži jedna grupacija i ne samo s naslova parlamentarne pobjede, govorim o medijskim, financijskim, obavještajnim, svim relacijama koje čine stvarnu vlast jedne zemlje! Pogledajte hrvatsku vojsku i časnički kadar, ponovno enormna prevaga bivših časnika iz JNA! Hrvatska je dakle gledajući formulu po kojoj je nastala, pre­varena i izigrana! Pomirba dakle ni u tom segmentu nije uspjela, nema segmenta u kojem „partizani" nisu preveslali sve druge. Udbaške generacije koje su dobile Domovinski rat povukle su se iz bioloških razloga, ali u vatru su gurnuli svoju djecu koja nam poput predsjednika Josipovića dociraju: Djeca ne mogu odgovarati za postupke svojih roditelja! Točno, ali „djeca komunizma" nikad ne bi postala ono što su postala da nije bilo nji­hovih roditelja! Što je Emil Tedesci bez Svete Tedescija? Što je Saša Perković bez Josipa Perkovića? Bi li se i Ivo Josipović šetao po sveučilišnim katedrama i postao šef države da mu je otac bio ustaški satnik ili domobranski poručnik? Način na koji „djeca komunizma" vode državu govori da je njihov kućni odgoj imao fascinantnu dozu društveno-političkog rada: niti jedan od komunističkih čelnika ili udbaških prvaka nije postao vatreni pa­triot, hrvatski nacionalist u pozitivnom smislu te riječi! Nakon tri i pol godine ovog mandata vlasti „djece komunizma" mi već možemo podvući crtu i dati dijagnozu.

S ČETNICIMA SU SE VEĆ IZMIRILI, ALI ZANIMLJIVO JE DA IM USTAŠE OSTAJU MJERA ZLA. JESU LI l TO OD OČEVA POKUPILA "DJECA KOMUNIZMA"

Naime, potezi koje su povukli na ideološkom planu, djela su koja su obilježila mladost njihovih očeva. Rušeći bez milosti za­dnje cigle pomirbe, zabranjeno je saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom i tu se najbolje vidi kako je ljevica posve prijetvorno pristupila pomirbi. Potpuno su zaustavili rad Komisije za istraži­vanje žrtava komunizma, ponovno se vratili obilježavanju Srba kao mjesta navodnog partizanskog ustanka premda je to povijesna laž i premda je nova praksa na tu temu koja se zove isključivo Bre­zovica, zadnjih dvadeset godina već zaživjela. Kad treba nositi Tuđmanovu lentu, Predsjednik države kaže da je ne nosi „jer se zakon izobičajio", ali kad treba afirmirati Srb kao mjesto parti­zanskog ustanka nakon dvadeset godina drukčije prakse, i dokazanog partizansko-četničkog pokolja civila, ne nikakvog uznositog i časnog otpora fašizmu, Josipović prvi uvodi stare običaje. To je posebno zanimljiva tema, jer svi povijesni izvori govore da su u Srbu zajedničke partizansko-četničke jedinice krenule u divljanje po hrvatskim selima izvršivši pritom zastrašujući pokolj. Afirmirajući Srb kao mjesto četničko-partizanske suradnje, prihvaćajući rehabilitaciju Draže Mihailovića bez riječi otpora, prihvaćajući susrete s bivšim četničkim vojvodom te nizom drugih poteza i poruka, „djeca komunizma" pokazuju da su spremna na pomirbu s četnicima. Ali se kao i njihovi očevi hvataju za pištolj čim vide nekog balavca kako nosi ustašku kapu u Čavoglavama! Nije li slično bilo i u mladosti njihovih očeva: da su se četnici presvlačili u partizanske odore bez problema, a da je samo metak bio oblik konverzacije s ustašama? Uostalom, upravo u Srbu su manifestirali najčvršću koaliciju! Na Domovin­ski rat „djeca komunizma" gledaju kao na rat s podijeljenom krivnjom klasičnoga građanskog rata, suradnju u regiji doveli su do ruba konfederalnih veza, što sve upućuje na to da se ni u ovom kapitalnom pitanju nisu odmaknuli milimetar od svojih očeva. Jednom riječju, od pomirbe nije ostalo ništa.