Susret s inkvizitorom

Pismo od fra Andrije Nikica
iz Mostara:

Kad svecenik prepozna svoje:
----------------------------

Dragi Mirko, dobio sam obavijest o vašim uzničkim knjigama i odmah ih
naručio.

Čestitam Vam na osobnom svjedočanstvu u titovim kazamatima.

Zahvaljujem Vam što ste svoje doživljaje stavili na papir. Iz razgovora s našim franjevačkim uznicima osjećao sam težinu u njihovoj duši da što
zapišu i čije ime spomenu.  Zatvoren je prvi put u srpnju 1934. za
vrijeme Kraljevine Jugoslavije,  koliko sam čuo,  zbog prohrvatskog
govora održanog na spomendan pogibije hrvatskih velikana Petra Zrinskog
i Frana Krste Frankapana.[1]

Poslije  Drugog svjetskog  rata u istrazi 3 mjeseca i 24 dana u
Mariboru, Zagrebu, Sarajevu i Mostaru od 7. svibnja do 31.  kolovoza
1945. godine. Kasnije je osuđen na tri godine, izdržao pune tri godine u
Mostaru i Zenici od 22. travnja 1948. do 22.  travnja 1951- Zatim je
osuđen na šest  godina, izdržao 6 godina u Mostaru i Zenici od 31.
ožujka 1952. do 31. ožujka 1958. godine. Izdržao sve. Usprkos svemu bio
je snažan i čvrst. Zato je imponirao đacima. Kao kateheta tkao je u
mlađariji mudrost života, pomogao im uokviriti vjeru.Njegovi učenici su
zapamtili fra Mladenove savjete: ”Živite tako i kad se blatom budu na
vas nabacivali, da budete poput zlata s kojeg se blato lako spere.” [2]

Puno pozdravlja fra Andrija


Duh koji nadahnjuje
-------------------

Uljudni pozdrav fra Andrije koji zna o cemu govori, svrstao me je u red
ljudi koje nas hercegovacki fratar nikad ne ce zaboraviti. A i kako bi -
zaborav i nezahvalnost onih koji su sebe ugradili u opce dobro, vrlina
je posvecenog krscanina.

Da bi fra Andrija dobio siri uvid u trnoviti put kojim su prosli i ljudi
mog narastaja, potrebno je izvuci iz zaborava slijedece podatke: zivot
ih je nametnuo kao ispit savjesti i trebalo je sve podnijeti da bi
savjest ostala cista - da je Bogu vratimo maksimalno upotrijebljenu i
nikakvim zlom ne opterecenu:

Moj djed i moj otac bili su pismeni ljudi i nasa kuca je bila jedna od
rijetkih koja je imala i svoju kucnju biblioteku. U toj biblioteci bio
je i jedan franjevacki kalendar, u kojem je tiskana pjesma "Ave Roma!"
Zanesen sadrzajem te pjesme, u vrijeme opasne trscanske krize, kad smo
morali izlaziti iz skole na gradske ulice i vikati: 'Pelu na banderu!' I
jos gore kletve protiv Pape Pija XII...

Nizu gimnaziju pophadjao sam u Bosanskom Samcu stanujuci sa svojim
stricem Ivanom koji je zivio u stanu kuce Mehmeda Vajzovica. Zbog
uspjeha u skoli, dne 24.04.1955 bio sam delegiran u ime nase Gimnazije
na godisnju konferenciju NO u prostorijama Vatrogasnog doma. Receno mi
je da trebam pocitati kraci tekst lijepo i razgovijetno i pozdraviti
sudionike te konferencije u ime nase skole.

Sastavio sam svoj govor u stihovima, pod naslovom 'Ave Roma'. Ta pjesma
je zavrsila zazivom: "I u duhu mira, u duhu starine, i Bosna ce biti
ravna Lombardiji!". Po zavrsetki citanja moje pjesme - nastao je puki
tajac, svi su suzdrzali dah, gledajuci u zemlju. Nesto nije u redu?

Sutradan sam bio hitno pozvan u Ured Direktora gimnazije. Sav blijed i
uzbudjena glasa, direktor me upita: 'Kakvu sam to klerikalnu podvalu
napravio Gimnaziji? Cudim se. Pa da moj odgovor bude tocan, ja mu s
ponosom pruzim stranicu teke na kojoj je bio napisan moj 'govor'. Odmah
na prvi pogled, on me upita - sta znaic 'Ave Roma?' Velim: To znaci,
zdravo Rime!' 'Bas Zdravo?, upita on malkice primiren. Da - to znaci
'zdravo' i nema drugog znacenja. Pa to je i nas pozdrav, rece on zbunjeno...

Jos gore je bilo kad sam se vratio iz skole doma. Stric Ivan me odmah, s
vrata, upita da mu objasnim gdje sam ucio latinski?. Odgovorim mu: U
franjevackom kalendaru iz cacine knjiznice'. Broj rijeci koje je on
nakon toga izgovorio napunio bi citavi jedan casopis 'Narodna Milicija',
ali njihov smisao ni on sam nije bio u stanju objasniti. Mrznja pojede
svaki smisao...

I, cekajuci da se stvar usaglasi na nekoliko razina - sta ce sa mnom, u
Gimnaziju je dosla jedna grupa novinara i knizevnik Hamza Humo. Ukratko,
objasnili su mi da ce u Sarajevu pokrenuti mjesecnik za mlade "Male
novine" kao posebno izdanje 'Oslobodjenja'. Predlozili su nam da im
saljemo suradnnju. I ja, ko iz puske, masim se za dzep, izvadim 'Ave
Roma' i pruzim je glavnom govorniku. Kad je izisao prvi broj 'Malih
novina', na zadnjoj stranici, tiskali su pisma citatelja: Najprije moje
ime i prezime i tekst: 'Lijepo pises, pametno rasudjujes, ali to treba
jos pjesnicki dotjerati'. Sva skola je brijala o tome. Sad sam ja isao u
ured Direktora. Pokazao mu sta pise u 'Malim novinama' i on je sad -
pocrvenio u licu. Vratio mi je moje nevine novine bez rijeci. E, ahbabu
moj, sta ti znaci jedan dobar novinar i u diktaturi proletarijata!...

Visu gimnaziju sam pohadjao u Livnu. Moj zupnik fra Valerije Voloder me
je polako pripremao za Sjemeniste u Visokom i svako malo sam bio u
Zupskom uredu na razgovoru s njim. On mi je davao posebne pouke iz
latinskog, grckog pa i talijanskog - to je bilo potrebno da ne bih
ponavljao neke razrede u Sjemenistu. Imao je radio-aparat na
jednosmjernu struju s akumulatorom. No, dne devetog listopada podvecer
zazvonilo je zvono za saziv na izvanrednu misu. Pa kako sam, po odlasku
mog oca prakaratura u Bec na rad, preuzeo njegovu ulogu da citam
poslanice, odmah sam otisao i tu saznao da je umro Papa Pio XII.

Po povratku u kucu, kad je mater (trecerednica) cula sta je bilo, stala
je plakati. Iz kovcega je izvadila crni 'sudar' (maramu za glavu) i
rekla da to treba metniti na kucu dok se Papa ne ukopa. I ja privezem
maramu na dugu pritku i postavim je na mali tavanski prozor. U zoru nas
je probudla neka graja i galama. Poce padat po nasoj kuci i kamenovi,
sto me natjera da se idem raspraviti s napadacina. Pravoslavne vjere,
desetak njih je nasrnula na nas sto smo javno pokazali da zalimo za
svojim vjerskim poglavarom. Srecom, jedan nas susjed je dotrcao i -
sprijecio da nam ne zapale kucu.

Sudac istrazitelj u Livnu me je osudio na deset dana zatvora zbog -
izazivanja javnog nereda i vjerske mrznje. Opet - Rim!

Pa kako na maturalnoj svjedodzbi nisam mogao imati ocjenu iz vladanja
koja bi mi omogucila ikakve studentske beneficije, ostalo mi je, da se
vezom i zagovorom dobrih ljudi, upisem u Zadar. No nakon sto sam
diplomiao knjizevnost i francuski jezik prije od ostalih godisnjaka, Dr
Svelec me je htio smjestiti na mjesto asistenta u Povijesnom institutu,
a ocekujuci imenovanje, nasao sam posao u 'Narodnom listu' kao urednik
Kulturne rubrike.

No, koncem kolovoza poveo sam anketu o demografskim pitanjima u nasem
gradu i dosao do podataka iz Akuserskog odjela Doma zdravlja, gdje se
vise djece abortira nego li rodi. Masovno iseljevanje i sve manje
radjanje ucinili su mi se dijelom nekog plana da nas tu bude sto manje.
Kad sam pisao clanak ot demografskoj problematici u Zadru, navratio je u
moj dom ondasnji Zupnik zadarske Katedrale. Pa kad je procitao sta sam
napisao, zamolio meje da mu dam kopiju kako bi je pokazao Nadbiskupu i
pomocnom biskupu. Iduce nedjelje, svi zupnici u Zadarskoj Nadbiskupije
opalili su s oltara po nebrizi za buducnost naseg covjeka i citirali
tocne brojke rodjenih i abortiranih.

Razumije se da sam prijekim putem bio izbacen iz 'Narodnog lista' uz
prijetnju da ce Direktor NL, Grgo Stipic podnijeti tuzbu protiv mene
zbog "spijunaze u korist neprijateljske drzave Vatikana". Morao sam sa
zenom, s jednim djetetom u mom narucju, a s drugim po materinim srcem,
naglo nestati iz Jugoslavije.

Zadarski zupnik je dao vl. Zivku Kusticu taj materijal za objavu u
'Glasu koncila', no  katolicki tisak u nas nikada o tome nije nista
pisao. Niti je pristao na to da se o tome pise u isusovackom tisku u
Francuskoj, gdje sam dospio. Zasto?

Vec je bio u pripremi 'Protokol o suradnji Beograda i Vatikana", koji je
i potpisan naredne godine, 1966. No, to je bio tek pocetak 'uredjenja
odnosa Vatikan - Jugoslavija'. U ozujku 1971 Tito je pozvan u posjet
Papi Pavlu VI. koji mu je dodijelio povelju 'Pocasnog kanonika Zavoda
sv. Jerolima'.