Povratnička priča

U Bosanskoj Posavini u selu Polje čiji jedan dio pripada župi Plehan, na posve osamljenom proplanku žive dvije sestre 80. godišnja Ana i 78. godišnja Iva Mrvelj. Iako bi se po godinama moglo reći da su „starice“, prvi susret s njima kao i rastanak ostavio je na mene sasvim suprotan dojam.

Odraz pitome prirode s kojom one žive prepoznatljiv je na njihovim blagim i zadovoljnim licima, a njihov optimizam i vedrina odaje mladost njihova duha. Dok sam razmišljala o njihovoj odluci da se tada, u teškim uvjetima vrate živjeti u svoje opustošeno selo, pitala sam se je li to bila hrabrost, ludost ili snažna ljubav prema svom ognjištu? Na moj upit o povratku pričala je najviše Ana jer je razgovorljivija od sestre Ive koja je njezine riječi, čini se, potvrđivala blagim smiješkom.

Težak život nakon povratka

“Nakon pada Bosanske Posavine došle smo u Zagreb gdje smo jedno vrijeme živjele kod kćeriju brata Ilije koji je i sam bio beskućnik, iako je u Polju imao veliko bogatstvo, a poslije u Slavonskom Brodu. Kada smo 2000. čule da se dijele kuće iz donacije „Ključ u bravu“  vratile smo se u Polje. Ponosne su na brata Iliju koji ima 13-ero djece od kojih su dvoje odabrali duhovna zvanja: časna Renata Mrvelj i svećenik Ante Mrvelj. Brat je želio kupiti nam kuću u Hrvatskoj pa da ostanemo tamo živjeti. Nismo to željele. Odlučile smo se vratiti na svoje. Na svojoj je grudi najljepše. Sjećam se prvog dana kad smo došle, kiša je padala iz neba i zemlje i jedva smo unijele osnovne stvari u kuću. Nismo imale ni struje ni vode. Bilo je teško. Oskudijevale smo u hrani, a ni drva nismo imale. Skupljale smo mokro granje oko kuće da bi se barem malo zagrijale. Hvala Bogu za vlč. Marka Zubaka koji je tada bio u Kulini župnik. On nas je jedini posjećivao i svakoga bi nam dana donio vode, mlijeka, voća, već što nam je trebalo, a očistio nam je i bunar. Brinuo se za nas bolje nego da smo mu majke. Tek smo prije godinu dana dobile struju, vodu i telefon. Socijalna pomoć koju od prije godinu dana dobivamo nije nam dostatna za osnove režije.  No pomaže nam brat i njegova djeca. Velika pomoć i sigurnost bila nam je Danijela Ćorluka dok je radila na Plehanu jer nas je vodila liječniku na kontrolu i brinula za lijekove. Ona nam puno nedostaje. Obilaze nas ponekad svećenici iz okolnih župa, a dođu i mještani. Obitelj Pere Matića donesu nam mlijeka i drugih namirnica, no najviše nas veseli i samo to da netko dođe, osobito s djecom. Kako smo bile sretne vidjeti pred kućom djecu. Naša su dvorišta nekada bila puna djece. Zahvalne smo Peri Matiću koji je sa svojim bratom Stipom osnovao tvrtku Eko Posavina u Kulini i sada čisti i obrađuje zemlju. Kad vidimo kako su vrijedni, prisjetimo se kako je nekada bilo lijepo u ovim našim krajevima. Njive i putovi se čiste i zahvaljujući njima sve dobiva ljepši izgled, a mi se osjećamo sigurnije.

Najbolje je kod kuće

Na dolazak ovamo odlučile smo se i zbog toga da naša rodbina ima gdje doći. Sve ove crkve koje se izgrađuju u našim župama posebno nas vesele. Idemo na sva važnija vjerska događanja na koja nas uvijek netko odveze. Ljudi se ovamo slabo vraćaju. Vjerojatno zbog nedostatka materijalnih sredstava, ili se boje ili su se već snašli, imaju posao, školuju djecu? Svi imaju neke svoje opravdana razloge. Mi se ovdje osjećamo potpuno sigurno jer smo oslonjene na Boga. I nikada se nizašto ne bi mijenjale. Ovdje je najljepše na svijetu! Ovakvog zraka, vode, mirisa netaknute prirode, nema nigdje, a noći i dani ovdje su tako mirni“, neke su od poruka ovih dviju sestara koje iako su u dubokoj starosti još uvijek imaju snage obrađivati vrt koji im daje osnovne namirnice za život. A mir koji zrači s njihovih lica jednak je miru koji osjetiš u procvjetalim krošnjama drveća, u pjevu ptičica, zujanju kukaca, u srnama i fazanima koji prelaze seoske sokake, te se čini da su postali domaće životinje. Opraštajući se s tim zadovoljnim „staricama“ ponijela sam komadić mira, mirise i ljepotu toga kraja koji je teško opisati. Tu samo treba doći, napiti se te bistre vode iz njihova bunara, opustiti se, razgovarati s prirodom i poput ovih starica, uživati.

Brankica Lukačević