Pukovnik i pokojnik

Baš toga trena mercedes se zaglavio u blatnjavu kašu i pu­kovnik se probudio. Dlanom obriše graške znoja s čela:

»Hoće li ikada ta jebena Stara Gradiška?« zaupi čisteći hrapavo grlo.

»Stižemo za deset minuta, druže pukovniče! Najdulje za četvrt sata!« pouzdano odgovori promukli vozač, jedva otvarajući usta. Krišom je osmotrio pukovnika na gornjem zr­calu. Navikao je na njegove mamurne krize, a ova bijaše jedna iz poznatoga rituala. Jedino ga je začudilo što je grickao nokat s maloga lijevog prsta. Do sada to nije činio. Mora da je sanjao nešto jako ružno, prosuđivao je vozač.

Bio je u pravu. Pukovnik Đuro Milić je u snu vi­dio prekjučerašnji sastanak sa sudbinom, Dubrovčanina nesvakidašnjega imena i prezimena.

Tias Mortigjija.

Ubili su ga u trideset petoj jeseni života. Nakon što je pred­sjednik Prezidija Sabora Hrvatske, pjesnik iz školskih čitanki, Vladimir Nazor, vlastoručnim potpisom odbio molbu za po­milovanje, koju je, kao posljednji beznadni pokušaj sročio i po­slao mu Tiasov branitelj, najugledniji hrvatski odvjetnik dr. Ivo Politeo.

Lelujava vjera kako će kao uzdarje u korist Mortigjijina spasa prevagnuti uteg da je Politeo 1928., u izvikanome po­vijesnom bombaškom procesu u Zagrebu, branio okrivljenoga komunističkog vodu Josipa Broza, današnjega maršala Tita, prvoga građanina Federativne Narodne Republike Jugoslavije, i zbog toga hrabrog čina bio veličan u javnosti - zauvijek je otpuhnula. I zaglavila se na mrtvome kolosijeku.

Odvjetnik, unaprijed određeni, oktroirani gubitnik, dr. Ivo Politeo, nakon što su mu iz kabineta ministra Ivana Krajačića opetovano potvrdili da mu je i taj poznati klijent umoren, s gorčinom u mislima, na vremenskome letećem sagu, vratio se u inkvizitorsku eru kasnoga proljeća četrdeset pete, dok je branio Mortigjijina ideološkoga oca, učitelja i uzora, doglavnika Neza­visne Države Hrvatske Milu Budaka. Utrkujući se da mu spasi glavu, Politeo je i onda naslutio kako ne može pobijediti jašući hromoga konja.

Glavni tužitelj, doglavnikov zemljak i kolega, prijeratni odvjetnik dr. Jakov Blažević, po ličku zvani Jakovina, teško ga je krivio: a) za pokolj Srba u blizini Bjelovara; b) za obnašanje značajnih dužnosti u ustaškome poretku Ante Pavelića; i c) za snažan utjecaj na mladež. Napose mu je zamjerao za tri slogana koje je Budak smislio i vatreno ih uzvikivao prigodom govora diljem Hrvatske tijekom 1941: 1. Srbe na vrbe; 2. Ili se pokloni ili se ukloni; i 3. Hajte psine preko Drine!

Iako mu je to nagovještavalo da će biti osuđen na smrt, u Budaka su se očajnički podgrijavala nadanja kako mu komunisti - ma koliko on mrzio njih, a i oni njega - neće utuliti svijeću.

Ponajprije stoga što je bio plodan i u narodu vrlo čitan pisac. I zatim, što je istupom na sudu argumentirano odbacio svoj dio odgovornosti za pripisane mu zločine. Uto, izjavio je Mile Budak braneći se da je njegovo protivljenje istrebljenju Srba, Židova i Cigana uzrokovalo jače pogoršanje odnosa s poglavnikom. Njih dvojica su se, dodao je, još od izbjegličkih dana u Italiji gledali preko nišana i nisu se podnosili, a što je naslutila i hrvatska ja­vnost.

Pavelićeva netrpeljivost prema Budaku, dobrano poticana od utjecajne žene Mare, množila se. Korak po korak micao ga je iz vrhovništva. Najprije ga je sklonio iz vlade tako što je bio postavljen za poklisara u Njemačkoj. Nakon što su ga povukli iz Berlina, jedva je pola godine ministrovao u vanjskim poslovima - ali bez utjecaja u krojenju hrvatske politike sa svijetom. Sve dok su ga koncem 1943. prerano umirovili.

Predsjednik suda dr. Josip Hrnčević ironično je pitao Bu­daka: zašto je pred naletom partizana pobjegao s ustašama kad se nije ćutio krivim?

»U suprotnome, da sam ostao u Zagrebu, kao što sam kanio, ustaše bi me ubili jer bi se uvjerili da sam - partizanski simpatizer!« zapanjio je suce, raniji drugi najvažniji čovjek u Ne­zavisnoj Državi Hrvatskoj, koji se u Austriji predao Englezima, a ovi ga po kratkome postupku prebacili u ruke Titovu generalu Kosti Nadu, zapovjedniku Jugoslavenske armije, negdašnjem zagrebačkome šegrtu i republikanskom borcu u španjolskome građanskom ratu.

U jednodnevnome procesu pred Vojnim sudom Druge armije, 6. lipnja 1945., dr. Mile Budak, rođen 30. kolovoza 1889. u Svetome Roku, u Lici, osuđen je na smrt vješanjem, trajni gu­bitak građanske časti i zapljenu imovine zbog veleizdaje i ratnih zločina. Bez prava na žalbu!

»Nije vjerovao da će ga objesiti!« osjećajno je govorio Politeo. »Pozvao me i užasnuto zabogoradio neka najžurnije potražim Vladimira Nazora, predsjednika Prezidija Sabora Hrvatske. Nazor, nadasve pjesnik, sijede uredno potkresane bra­dice i brkova, koji bi u igrokazima za djecu onako smirujućega izgleda mogao odigrati ulogu Djeda Mraza ili dobroćudnoga dalmatinskog nona, bio mu je posljednja slamka da će ishoditi pomilovanje!" I tužno se nadovezao: "Još mi je poručio da pod­sjetim Nazora kako je on, kao doglavnik, osobnim zauziman­jem spasio neke uglednike od metka i vješala. Imenovao je pisca Miroslava Krležu i glumačkoga prvaka Dubravka Dujšina. Po­tonji je 1942., kao simpatizer komunista, već bio na popisu ta­laca za smaknuće. No Mile Budak nije zaboravio da je Dujšin blistavo odigrao ulogu Lukana u njegovim Ognjištima u Hrvats­kome državnom kazalištu i snagom svoga autoriteta izvukao ga iz ralja smrti.«

Jadoviti Budak tražio je brvno spasa u solidarnoj dobrotvornosti književničke bratovštine. Previdio je žalosnu istinu da kutri Nazor, poslušni prirepak, radi što mu reknu najviši šoguni. Slušao je krotko Bakarića, Krajačića, Blaževića, Žigica i Brkića, gospodare novoga hrvatskog poretka. On je samo otvarao usta, a oni su govorili umjesto njega i predvodili političko kolo. Cipan cio nije im se usudio protusloviti ni slovca, a gdje li poturiti grbaču i nekoga iznijeti ispod vješala! Kakav god papir mu pod­metnuli, Nazor ga je, i ne udubivši se u sadržaj, potpisao čitkim, profesorskim rukopisom. Iako formalno hijerarhijski prvi ili drugi najviši dužnosnik federalne Hrvatske, vrijedio je koliko i dvica u briškuli. Lišina, kakono Dalmatinci zovu bezvrijednu kartu iz špila.

Dok je odvjetnik Politeo stigao do predvorja ureda staroga pjesnika, Mile Budak se njihao na galgama.

Objesili su ga u zajutarje 7. lipnja 1945., u pedeset šestoj, dok je magla gušila tanahnu rasvjetu u zatvorskome dvorištu. Šiljo je saznao da je Budak zdvojno upitao zloglasnoga batinaša izopačene naravi, pozamašnega čuvara Jovu iz zatvora u Petrinjskoj, koji ga je grubo prenuo iz polusna, okovao i iz otješnjale ćelije broj 5 potjerao na put bez povratka: