Čaruga

 

SMRT - U IME NJEGOVOG VELIČANSTVA

 

Predsjednik Vrhovnoga suda g.Panta Popović podigne ruku i pristupi Čarugi, prekinuvši iznuđenu kraću tišinu:

»Jesi li ti Jovo Stanisavljević?«

»Čaruga!« drišljasto ga nadopuni Čaruga, nasmijan ali već blijed.

Popovićevo pitanje, najprije Anti Šariću i onda najstarijem stražaru Stipi:

»Tko je ovaj čovjek?«

I isti odgovori:

»Jovan Stanisavljević Čaruga!«

Pop Lazar povuče rubove naplećka i približi križ Čarugi:

»Ti si, Jovo, rođen u čestitoj i uglednoj seoskoj kući, u koju su svraćali naši najpoznatiji ljudi...«

»To je točno« potvrdi Čaruga.

»Tu kuću si ti osramotio« neočekivano mu spočitne pop La­zar.

»Pa što sada mogu!« samo što ne jaukne Čaruga: »Uosta­lom, mjesec sija i dobrima i zlima. I gromovi tuku i dobre i zle. Dakle...«

»Počinio si strašna djela i čeka te strašna smrt na vješalima!«

»Nije to baš tako strašno!« saspe mu u lice Čaruga.

»Kad te Bog udario svojim bičem, pozivam te da se pokaješ!« grmio je pop.

»Dobro!« ravnodušno uzvrati Čaruga.

Pop vjerojatno shvativši da je odjezdio predaleko u kuđenju osuđenoga na konopac, užurbano mu nasloni križ na usta i Ča­ruga ga bezvoljno poljubi.

Predsjednik suda Panta Popović odluči da se riješi popa i stavi točku na i:

»Jovane Stanisavljeviću, nad vama će se sada izvršiti smrt­na kazna!«

»Znam to!« reče Čaruga i smijući se sve jače, okrene se popu koji je molio: »Jest, tako je, oče! Sve ja to znam!«

Iscrpljen od Čarugina glumatanja, predsjednik g. Popović pospješi kraj igre pozivom krvniku Mauzneru:

»Predajem vam Jovana Stanisavljevića da nad njime izvr­šite smrtnu kaznu! Krvniče, činite svoju dužnost!«

Mauzner ga ulovi za mišice i brzo izgura do stepenika kako bi zapriječio Čarugu da nešto kaže i tako rastegne vrijeme. A on, sada većk lecavih nogu, uzdrhti kad je stao podno vješala.

»Gospodine, ja nisam krivac vašoj smrti!« izrekne svoju fra­zu krvnik i vještinom kauboja koji na rodeu vitla lasom, prebaci mu uže oko vrata.

»Klanjam se, gospodine!« promuca Čaruga Mauzneru, pobijelivši odjednom kao kreda, napol otvorenih usta. Dok se drhtavih koljena uspinjao na stepenik, nešto je dobacio žandarima i nemoćno zazurio u ustalasalu svjetinu. Nije gala­mio, hod do vješala isisao mu je snagu. Podigne glavu i opazivšizabrađenu ženu na krovu pošte, namigne joj i nasmije se. Mislim da ga je s tim posljednjim osmijehom život već počeo napuštati.

»Sad!« zapovijedi Mauzner Hartu, koji na to izmakne stu­be ispod Čaruginih nogu, stisne mu bradu i nos da ne otvori usta i isplazi jezik.

I krvnici drže do svoga poimanja savršenosti...

Deset minuta lelujale su Čarugine noge u lakiranim cipe­lama, dok je sjeverac s Drave vitlao uvelo lišće i zgužvane papire. Srce mu je prestalo tući u trinaestoj minuti, napisano je u zapi­sniku o smrti. Bio je to čas da krvnici izvedu ustaljeni ritual po­slije smaknuća. Odbacili su bijele rukavice kao znakoviti dokaz da su im ruke ostale čiste. Prpića Velikoga i Čarugu objesili su u ime Nj. V. kralja Aleksandra I, a oni su, kao najamnici u službi države, profesionalno odradili posao za koji su stručno izobraženi. Mauzner je izjavio novinarima da mu je savjest čista:

»Da nije mene, netko drugi bi morao obaviti taj formal­ni čin. Usavršenim umijećem, kolega Hart i ja, skratimo agoniju justificiranoga i pomognemo mu da lakše izdahne!« - rekao je ponosno i iznio nepoznati detalj: »Kad uže pritegne dušnik, svi dozive orgazam, a mnogi se i unerede.«

Čim su liječnici objavili da je nastupila smrt, predsjednik suda g. Popović pozvao je radnike da sklone paravan s vješala o koja je prethodno bio obješen Prpić Veliki. Šest novinskih foto­grafa i dvojica snimatelj a filmskoga žurnala, snimali su desetak minuta par smaknutih zločinaca s naherenim glavama nalijevo, sve dok nisu stigli grobari koji su ih skinuli s vješala, položili u
lijesove, zaklopili ih i odvezli pogrebnim kolima u mrtvačnicu na groblju. Tamo su dočekali pokojnike i prihvatili ih Čarugini otac i sestra, te Prpićevi žena, sestra i teta.

Nakon što su skinuli obješene, narod je pomahnitalo poju­rio do vješala. Tko god je stigao otkinuo je komad užeta. Drevno predanje kaže da ta amajlija donosi sreću onome tko je stalno nosi uza se i čuva ga od nasilne smrti, uroka i nevolja.