Momo i Uzeir

Evo, recimo da te je put nanio u Varaždin, u ta­mošnje Hrvatsko narodno kazalište, pa onako besposlen listaš stare programske knjižice i afiše. Godina je 1947. ili 1949., slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizan­skog igrokaza, neke socijalističke romanse u kojoj zaljubljena radnička klasa pobjeđuje sve svoje neprijatelje i sudbinu. Vi­diš lice mladića, široka osmijeha i razrogačenih očiju, koje kao da su upravo vidjele neko smiješno čudo komunizma. Mladić u ruci drži radničku kapu, maše njome ili nekome nešto po­kazuje. Ne možeš otrgnuti pogled s njega, poznat ti je, a ne možeš vjerovati da nekoga svoga možeš sresti u afiši iz neke davne godine u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta koji si nekada smatrao svojom domovinom.

Čitaš ime ispod fotografije: Rudolf Alvađ. Osvrćeš se, tražiš nekoga kome bi rekao — vidi, pa to je Rudi Alvađ - ali nikoga nema tko bi znao. Ime toga glumca Varaždincima niš­ta ne znači. Njegovo ime ništa ne znači ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varaždina. Nešto počinju slutiti tek kada se primakneš graničnom prijelazu Izačić, ali čak ni u Ca­zinu i Bihaću više na pamte to ime. Ne pamte Rudolfa - Rudija Alvađa, ali se ipak zamišljeno mršte jer to ime pamti zem­lja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varaždinskog kazališta, da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada više neće steći nijedan bosanski glumac, osim Rejhana Demirdžića.

Momo i Uzeir kroz cijelu su jednu povijest bili mitski ju­naci zemlje koja je slavila bratstvo & jedinstvo i koja je samoj sebi čestitavala Božiće i Bajrame, čak i onda kada je samoj sebi Bajrame i Božiće zabranila. Njih su dvojica bili njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tužnom našem proletarijatu, rudarima, livcima i komšinicama s viklerima koje su jednom sedmično palile radio da čuju o čemu danas eglenišu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadržali smo za sebe jer su oni govorili o onome što se ticalo samo nas ili su govorili na način koji se ticao samo nas. Dedo pravoslavac i dedo muslimanostatku Jugoslavije nisu ništa značili, Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi računa jer je o svima računa vodila Partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla poništiti tu smrtonosnu bliskost između ljudi različita imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi računa. I nemojte sad reći kako su toliko vodili računa da su se na kraju poklali, jer se u našoj povijesti nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dob­ra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge priče i čitanke koja će biti napisana kada i mi nekome posta­nemo Momo i Uzeir.