Dvije ljubavne

Ilduza i Konstantin

Treći put spominjem, možda ne i posljednji, Konstantin i ja rođena smo braća.

— I slični i različiti ste mi vas dvojica! Ponekad mi se učini - ni u putu se niste sreli, a onda vidim, dišete ko jedan, ista žila na čelu vam iskače, prsti vam isti, pokreti jednaki... - voljela je napominjati moja snaha Il­duza. I naši roditelji bijahu dva svijeta. Mislim da su nekom vradžbinom bili spojeni. Da je Konstantin živ, znao bih kojom.

Za dva brata isuviše smo različiti, a opet, zbog sitnica naličimo: oboji­ca smo ljubomorni. Miris lipe nas uznemirava do te mjere da u vrijeme cvjetanja ne izlazimo iz kuće. Ako nas omami lipov cvat, premda nismo zaljubljivi, naglo se zaljubljujemo i postanemo neobuzdani...

Konstantinova supruga Ilduza poznaje nas u dušu. Prema meni se odnosi kao spram mlađega brata — jer imala je pa izgubila brata — grdi me, ali, ako ustrajem na svome, uvažava me i poštuje. Ponekad tjera muža da bude blaži i obzirniji prema meni. Kada sam se oženio, u četiri oka mi reče kako joj je laknulo: nije znala koliko me smjela voljeti i o meni brinuti! Toliko sam je podsjećao na njezina brata. Smatrala me njegovim dvojnikom.

Ljubomoran na oca, moj se braco rogušio na sve muškarce. Ne bih ja pojeo toliko Ilduzinih baškaluka da nije bilo njegova sljepila za bliskost koju smo Ilduza i ja dijelili ne skrivajući se ni pred kime.

Bila je od dobrostojećih koliko i od dobrodržećih - u Bosni, kao i posvuda, jedno s drugim ne mora uvijek ići zajedno. U svakom slu­čaju gospođa, ona uvijek davaše prednost obzirnosti. Ponositost je prožimala njezinu ženstvenost, zadirala u njezinu ljepotu, a žestinu činila pravednom.

Ilduza, za najbliže Ilda, bijaše žena koja dovodi u pitanje samo ono za što sama može odgovarati. "Sudbini se valja preporučiti! A to ti je, ako te zanima, jedino moguće ukoliko izbjegavaš nepotrebna pitanja. Ako, s vremena na vrijeme, zažmiriš..."

Da, filozofkinja je bila Ilda. Filozofkinja i lijepa žena istovremeno!

Kada se među takvima nađe koja muškobanjasta, obično ostane neudana. Kao samica ili namćor-tetka, provodi silu gdje smije i umije. Vjerna domu, pokazuje se korisnom u vrijeme velikih radova — bolje od ikoga utjeruje poslušnost u neposlušne, ističe se kada treba podmetnuti leđa, ljutu bedeviju zajahati. Ali, čim naiđe gazdarica, muškaraca se povlači. Nestaje. U pokućstvo se pretvara. Tako je, u dlaku, bilo i u Ilduzinoj kući, u domu snahe moje jedine...

Izjašnjavala se muslimankom. Uostalom, i ona je bila mješanka - svi koji poznaju svoju lozu znaju da su mješanci. Uvijek ima nekih rođaka polutana, svojte i njihove svojte, nekih prezimenjakovića, koji nas upućuju na srodstva koja započinju i svršavaju s "možda čak" i "po svemu sudeći"... Ilduza se nije branila takvih priča. Niti ih je poricala, niti uzimala za ozbiljno — bile su joj, poput neke razonode, zanimljive.

"Muhamedanka sam. Ako zapalim svijeću svecu koji je u pusti­nji — slaveći Svemogućeg — na jednoj nozi stajao ili se u bistričkoj crkvi preporučim fratarskom Zaštitniku — ne smatram se otpadnicom! Moj je grijeh što pođoh za Konstantina. Muslimanki to nije dopušteno. Pitam se kakav bi čovjek bio ako grijeha ne bi imao... Kažem mu: Konstantine, ti si moj grijeh! Zbog tebe ću u džehenem! On mi veli: Kud ti, tu i ja, pa ćemo se nekako iskupiti.."