Uvod u laboratorij

Piše: Višnja STAREŠINA

1) Memorandum SANU objavljen je u rujnu 1986. godine u beogradskom dnevni­ku Večernje novosti. Akademici konstatiraju kako je srpski narod najugroženiji u svojoj povijesti i na tezi o ugroženosti postavljaju cilj okupljanja svih Srba u jed­noj državi

2) Milošević je u to vrijeme formalno bio predsjednik Srbije, ali otkako je 1986. go­dine preuzeo kontrolu nad Savezom komunista Srbije, njegova je stvarna poli­tička moć uvijek uvelike nadilazila formalne ovlasti koje mu je davala bilo koja ka­snija politička funkcija.

Laboratorij se potom, u još krvavijem obliku, preselio u BiH. I na kraju se vratio Srbiji, na Kosovu, mjestu s kojega je Milošević krenuo u svoj osvajački pohod. Ovlaš je okrznuo i Makedoniju. Iz perspektive zamoraca bile su to vrlo krvave vježbe. No, u kojem su to laboratoriju važni interesi zamoraca? Njihova je pogreška ako u bilo kojem trenutku povjeruju da su oni ti koji su bitni. Mnogi političari s prostora laboratorija pali su u tu zamku.

Govoreći o balkanskom laboratoriju za buduće događaje, Roland Dumas samo je javno progovorio ono o čemu su iza za­tvorenih vrata već nekoliko godina razgovarale diplomacije i si­gurnosne službe ozbiljnijih država kada bi se povela riječ o ta­dašnjoj Jugoslaviji i njezinoj budućnosti. Ona, nai me, nije ima­la budućnost. Ali to, naravno, nitko nije javno izgovarao. Čeka­li su da se dogodi, praveći se da ne znaju. Istodobno se iza diplo­matskih i sigurnosnih kulisa država, koje su imale ambiciju utjecati na političku arhitekturu europskog kontinenta, već uvelike licitiralo i procjenjivalo: koliko će rat trajati, koliko će država iz Jugoslavije nastati, koje će od postojećih republika op­stati i u kojim granicama? I, dakako, kako se uključiti u kreira­nje raspleta? I kako pouke iz raspada Jugoslavije iskoristiti kao model za druge države istočne i srednje Europe, gdje je pred slomom bio komunizam kao ideologija koja je držala zajedno višenacionalne države? Prije svega, kako dekomponirati SSSR bez ozbiljnijih sigurnosnih posljedica za ostatak svijeta?

Kad američka i francuska diplomacija razgovaraju o tajna­ma, znači da to više i nisu osobite tajne. Međusobno je nepovje­renje tradicionalno toliko visoko. Godinu dana prije no što je Dumas najavio zanimljiv laboratorij, u Washingtonu su poseb­ni savjetnik francuskoga predsjednika Francoisa Mitterranda, Jacques Attali, pomoćnik američkoga državnog tajnika i bivši američki ambasador u Beogradu, Lawrence Eagelberger, raz­mjenjivali procjene o raspadu Jugoslavije. »Vidim kako se Ju­goslavija raspada u pet neovisnih entiteta u potpunom neredu«, prognozirao je Attali (Verbatim III., Fayard, 1995., str. 597). Godinu dana poslije, tijekom cijeloga rata u Hrvatskoj Mitter­rand i Dumas su gorljivo, do posljednjeg daha, javno branili le­galitet i legitimitet nestale SFRJ, odgađajući priznanje Hrvat­ske i Slovenije. Prema Attaliju, Eagelberger nije proruslovio procjeni o raspadu. Uostalom, i CIA je to predvidjela u svome izvješću. Unatoč tome, administracija Georga Busha starijeg podržavala je verbalno cjelovitost Jugoslavije i odbijala priznati nove države, čak i kada je francuska diplomacija na to pristala. Prema Attalij u, Eagelberger je u tome razgovoru proširio opas­nost raspada i na države izvan Europe: na Quebec i Kanadu, te iskazao zabrinutost za SSSR. Poruka je proslijeđena diskretno: da, Jugoslavija se raspada, ali ona nije prioritetni američki inte­res - ona je u Europi.

Još izravnije, jugoslavenski je rasplet ostavio Europi Eagel­bergerov šef, američki državni tajnik James Baker, u samo predvečerje rata. Svrativši u Beograd s ministarskog sastanka KESS-a, proslijedio je poruke kojih se ni Pitija ne bi postidjela. Poručio je da SAD podržava integritet SFRJ i ne podržava jed­nostrane akte. Time je dao do znanja Hrvatskoj i Sloveniji da SAD neće poduprijeti njihove odluke za osamostaljenje. Mo­glo se to shvatiti kao zeleno svjetlo Miloševiću i Srbiji za osvaja­nje hrvatskog teritorija. Jer sa slovenskim je vodstvom prethod­no dogovorio izlaz iz Jugoslavije. I Milošević je to upravo tako shvatio. Baker je poručio i to da SAD podržava postojeće repu­bličke granice i neće priznati njihovu promjenu silom, osim ako se same republike o tome dogovore. Bila je to maglovita nada za Hrvatsku i njezina predsjednika Franju Tuđmana da ni srpska osvajanja neće biti priznata. I blago upozorenje Miloše­viću da bi možda mogao imati problema s priznavanjem ratnih rezultata. Naime, nakon srpske ratne pobjede, koja je prema svim zapadnim procjenama bila očekivana, Hrvatska je mogla biti prisiljena na kapitulanski dogovor. Ili je mogla biti instali­rana vlast koja je bila spremna na takav dogovor. Istodobno, Baker je zatražio od Europljana da ne priznaju republike koje su proglasile samostalnost, znači Hrvatsku i Sloveniju. To je značilo oduzeti Hrvatskoj mogućnost legalnoga diplomatskog manevra, diplomatske borbe za povrat teritorija. A za europske države, koje su se u aktualnom ratu na kraju 20. stoljeća još uvi­jek opredjeljivale na temelju savezništava iz Prvoga svjetskog rata, poslao je signal da je američka politika na strani Srbije. Odnosno Velike Srbije. Uza sve to, poručio je tada već potpuno obezvalšćenom premijeru fantomske SFRJ Anti Markoviću: »Vi očajnički trebate proces. I uskoro ćete ga dobiti. U protiv­nom, republike će nastaviti poduzimati akcije koje ih guraju još dublje.« Qames Baker, The Politics ofDiplomacy, 482)

Proces je još na ministarskom sastanku KESS-a dogovorno prepustio Europljanima, među kojima je kontroverznim poru­kama još produbio podjele. Ostavio im je mission impossible. Test na kojem će Europa, blokirana svojim načinom odlučiva­nja, podijeljenim nacionalnim interesima i nedostatkom vod­stva, pokazati nemoć rješavanja sigurnosnih problema u vlasti­tu susjedstvu. I to baš u doba kada je Europska zajednica pod francusko-njemačkim vodstvom prerastala u Europsku uniju, ambiciozno zamišljenu kao političku zajednicu koja će imati zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Pobornice integrira­nije Europe nastoj ale su otkloniti nedostatak koji je još petna­estak godina ranije, u eri jakog SSSR-a i hladnog rata, tako lu­cidno dijagnosticirao kineski premijer Zhou EnIai. »On nije mogao razumjeti zašto Europa toliko odbija transformirati svo­ju ekonomsku snagu u vojnu moć i zašto bi kontinent koji je u stanju obraniti se, inzistirao na oslanjanju dalekog saveznika«, zapisao je nakon razmjene analiza s kineskim premijerom, maj­stor diplomacije i sigurnosne politike, tadašnji američki držav­ni tajnik Henry Kissinger (Kissinger, Years of Upheaval, str. 56).

Bilo je to uistinu nepojmljivo sa stajališta država poput Kine ili SAD-a, država s jasnim vodstvom, kojemu je na prvome mjesru i iznad svega - nacionalna sigurnost. Dok su sve ostale vrijednosti njezini derivati. Europa, koja je tada podrazumije­vala Zapadnu Europu, nasuprot istočnome komunističkom bloku izrastala je na drukčijoj ideologiji. Ona se osnivanjem Zajednice za ugljen i čelik, preteče EZ-a i EU-a, zaštitila od sebe same, odnosno od budućeg rata vlastitih članica. I tako za­štićena iznutra razvijala je ekonomsku snagu, državu blagosta­nja s visokim socijalnim i demokratskim standardima. Činilo se to kao vrlo lagodan i prosperitetan izbor.

Od opasnosti izvana, prije svega od SSSR-a i komunističko­ga bloka, štitio ju je NATO, u kojem su dominantnu ulogu imale SAD. SAD su u Europi branile i nju i sebe od sovjetske opasnosti. I sve je bilo naizgled idealno dok je postojala sovjet­ska opasnost. Dok nije završio hladni rat. Doduše, Francuska, kao država s jakim osjećajem za nacionalnu sigurnost i nacio­nalni interes, prva je uočila da je Europa invalidna bez vlastite obrane i pokušavala ju je razviti kroz WEU. Ali, nije bila podr­žana i bila je blokirana. I čvršće unutarnje povezivanje EZ/EU, pa i početak rata u Hrvatskoj, Francuska je pokušala iskoristiti kao priliku za oživotvorenje ideje o zajedničkoj europskoj obra­ni. Apsolutno nesldona takvoj opciji bila je Velika Britanija, tradicionalna američka saveznica u Europi, koja je od svoga pri­ldjučenja EZ-u često sumnjičena da je američki trojanski konj. I koja je u NATO-u vidjela jedinoga jamca europske sigurno­sti.

SAD su također imale svoj plan za Europu nakon hladnog rata. Plan je bio - ostati. I postati gospodar europske sigurno­sti u posthladnoratovskom razdoblju. Ili, kako je doktrinu u razmjeni analiza sa Jacquesom Attalijem još u ožujku 1990. go­dine sažeo tadašnji predsjednik američkog Vijeća za nacional­nu sigurnost Brent Scowcroft: »Treba pronaći politički okvir koji će opravdavati američku vojnu prisutnost u Europi bez ne­prijatelja« (Verbatirn 111., str. 441). Jer bez značajne vojne pri­sutnosti američka uloga u Europi nije uvjerljiva. Trebalo je pronaći i nova odredišta za razmještanje američkih vojnika iz tada već ujedinjene Njemačke, u kojoj više nije bilo razloga za njihovu dugoročnu masovnu prisutnost. Prema Scowcrofru, Amerikanci su željeli »pronaći forum na kojemu ćemo razgova­rati s Europljanima kako bismo pridonijeli političkoj stabilno­sti kontinenta. KESS može biti korišten u tehničkim domena­ma, poput zaštite okoliša, ali i SSSR je članica. Dakle, teško je razgovarati o sigurnosti demokracija. Bolje bi bilo da je to NATO, ali bilo bi opasno učiniti ga isključivo političkim orga­nom, to bi oduzelo opravdanje za prisutnost naših trupa u Nje­mačkoj. Možemo također razmišljati o proširenju NATO-a na države istočne Europe, ali opasno bi bilo izolirati SSSR« (Ver­batim 111., str. 441).

Tumačiti ratove na području bivše Jugoslavije, a ne uzeti u obzir američke ciljeve, koje je tako koncizno iznio Scowcroft, te europske i balkanske interese najjačih država EU - znači pro­pustiti bitno. Znači ne razumjeti ono što je u osnovi usmjerava­lo i ratni i mirovni proces. U tu su zamku tumači rata često pa­dali, pretpostavljajući da je zaustavljanje rata i ljudskih strada­nja bio neprijeporni i zajednički cilj onoga što se obično naziva - međunarodna zajednica. A ako je negdje i primjećivana pri­stranost, tumačilo se to povijesnim ljubavima ili poslovnim ve­zama. Tako je, primjerice, američka politika ravnodušnosti prema ratu u Hrvatskoj, koja je izrazito išla u korist velikosrp­skim osvajanjima i Miloševiću dala carte blanche za rat, u lokal­nim analizama često pripisivana osobnim i poslovnim vezama Lawrencea Eagelbergera i Brenta Scowcrofta sa Srbijom. Veze su, doduše, postojale. No, koliko su bile presudne? Strategija američkog o(p)stanka u Europi ipak nije u bitnome ovisila o tome hoće li ili neće Eagelberger ne;što zaraditi na plasmanu na američko tržište »juga«, srpskog automobila za niže klase. Pre­sudnije je bilo to što su SAD-u u to doba u bivšoj Jugoslaviji manje odgovarali mir i stabilnost, a više rat i nestabilnost. Do­voljno duboki da Europa ne može njima ovladati.

Bivša Jugoslavija bila je idealan poligon. Država sa šest repu­blika, dvije autonomne pokrajine, pet naroda i jednom broj­nom nacionalnom manjinom (kosovski Albanci), koja je težila statusu naroda i osamostaljenju, bila je predodređena za raspad čim nestane ideološka, komunistička poveznica. K tome, u svakoj republici, osim Slovenije, postojale su značajne etničke za­jednice drugih naroda, a BiH je čak bila definirana kao država triju ravnopravnih naroda - Muslimana, Srba i Hrvata. Da­kle, raspad nije mogao biti jednostavan i bez tenzija. U galopi­rajućem političkom usponu bila je agresivna doktrina stvaranja Velike Srbije prema načelu: gdje je god i jedan srpski grob, tu je Srbija! Projekt-menadžer Slobodan Milošević ovladao je već i najvećim dijelom JNA, zajedničke savezne vojske. Dakle, rat je bio zajamčen.

Uz to, poligon je imao još jednu veliku prednost - dok se zadrži na tlu Hrvatske i BiH, nije postojala opasnost prerasta­nja rata u širi regionalni sukob. Trebalo je samo rat držati dalje od Kosova, gdje se u sukob mogla uključiti Albanija. I osobito Makedoniju, koja je u sukob mogla uvući Albaniju i Bugarsku, tada još uvijek vrlo blisku SSSR-u, ali biti i ozbiljna kušnja za dvije članice NATO-a, Grčku i Tursku. Kosovo, kojim je Mi­lošević već ovladao i držao ga pod nadzorom represijom nad kosovskim Albancima, bilo je jednostavno održati izvan suko­ba: ne dirati ga i prepustiti Miloševiću. I za Makedoniju su SAD u ranoj fazi rata pronašle rješenje. Čim su počele sitne oružane čarke uz makedonsku granicu, u Makedoniju je kra­jem 1992. godine upućena preventivna UN-ova misija za nad­zor granice, u kojoj je bilo i tristotinjak američkih vojnika. Bili su to jedini američki vojnici pod UN-ovim mandatom u bivšoj Jugoslaviji. I dovoljno jasan signal i Miloševiću i kosovskim Al­bancima da ne bi bilo pametno otvoriti ratište u Makedoniji.

Laboratorij je bio spreman i ograđen. Vježbe su mogle poče­ti. U sljedećih desetak godina u tome se laboratoriju, pod uvjer­ljivo američkom upravom, EU pokazala nedoraslom ozbiljni­jem sigurnosnom izazovu na vlastitu kontinentu. Na američku inicijativu postupno su oduzimani sigurnosni prerogativi Vije­ću sigurnosti i prenošeni na NATO. Poslije toga mnogo su brže preneseni s NATO-a na SAD i ad hoc-saveznice za pojedine operacije u intervencijama u Afganistanu i Iraku. Rusija je od onemoćaloga protivnika pretvorena u američkoga saveznika iz sjene. Uvježbavana je upotreba ljudskih prava i međunarodne pravde u kriznom, ratnom i poslijeratnom menadžmentu.

Laboratorij je nadrastao prvotna predviđanja bivšega šefa francuske diplomacije - da bude primjer za ono što bi se mo­glo dogoditi drugdje u Europi. U njemu su stvoreni okviri za nov svjetski sigurnosni poredak - za američki unilateralizam. Pa i u Europi, i to uz europsku pomoć. Ili, zahvaljujući europ­skoj nemoći. Slobodan Milošević bio je idealan američki spa­ring partner od početka do kraja puta. Regionalni osvajač blo­kirao je EZ/EU još 1991. i pogravao se njome tijekom rata u Hrvatskoj. I dao je uvjerljiv povod NATO-ovoj, ali eminentno američkoj vojnoj intervenciji na Srbiju 1999. godine. Povod je bio - zaštita ljudskih prava na Kosovu.

Promjene su bile suštinske. Najbolje ih ilustrira opet Miloše­vić, odnosno njegov različiti odnos prema mirovnim posredni­cima na početku i pri kraju laboratorijskih vježbi. Krajem kolo­voza 1991. Milošević je podcjenjivački izbjegavao posebnog izaslanika EZ-a Henryja Wynaendsa, koji ga je došao nježnim riječima nagovarati da pristane tek na slanje civilnih međuna­rodnih promatrača u Hrvatsku. Jer i za slanje promatrača u Hr­vatsku trebala je suglasnost srpskoga predsjednika. A on je upravo ratovao u Hrvatskoj, nisu mu trebali promatrači, pa je držao posebnog izaslanika EZ-a na čekanj u, poigravaj ući se po­drugljivo s njime. »U srpskom Predsjedništvu su mi odgovorili da je predsjednik otišao na vikend na selo i da nitko ne zna gdje je i kada će se vratiti«, sjeća se Wynaends (L 'Engrenage, str. 75). U pomoć ambasadoru i u potragu za predsjednikom pristigao je i tadašnji nizozemski ministar i predsjedavajući Ministarskog vijeća EZ-a Hans van den Broek. Ali, predsjednik je i dalje bio na ladanju i nisu mu mogli ući u trag. Kada se vratio, uzeo je tek papir na proučavanje.

U listopadu 1998. Milošević je bio dostupan i u svojem ure­du u Bijelom dvoru vodio posve drukčije razgovore s ame­ričkim generalom Wesleyem Clarkom, tadašnjim zapovjedni­kom NATO-a za Europu. Američki mu je general nabrojio sve srpske vojne i policijske jedinice koje mora povući s Kosova. A potom ga je zamolio da popričaju nasamo, dok su ih tadašnji glavni tajnik NATO-a Javier Solana i njemački general Klaus Naumann, manje uvjerljivi sudionici iste NATO-ove misije, čekali u susjednoj prostoriji. »Stajali smo licem u lice«, bilježi u memoarima general Clark (W. Clark, Wagging Modern War, str. 148). »Gospodine predsjedniče, vi ćete morati povući sav višak svojih snaga i prestanimo se poigravati s time. Ako ih ne povučete, Washington će mi reći da vas bombardiram i ja ću vas jako bombardirati. Budite realni, gospodine predsjedniče, vi ne želite biti bombardirani. Onda recite svojim generalima da budu kooperativni i da pronađu način izvlačenja viška snaga s Kosova.« Američki mu je general ponudio da bez borbe preda Kosovo - koje je formalno bilo dio Srbije, koje je u srpskoj mi­tologiji kolijevka srpstva, a u Miloševićevoj biografiji mjesto s kojega je počeo osvajački pohod stvaranja Velike Srbije. I, Mi­lošević je pažljivo slušao, bila je to vrlo ozbiljna ponuda. Ni pola godine kasnije Clark je ostvario obećanje. Europa je statirala.

Iz knjige: "Vježbe u laboratoriju Balkan", str.15-24