Rastanak
Kalil GIBRAN
A onda je pala noć. A vidovita Almitra reče:
Blagoslovljen bio ovaj dan, i ovo mjesto i tvoj duh koji je govorio.
A on odgovori:
Zar sam ja samo govorio?
Nisam li ja i slušao?
Tada se spusti niz stepenice hrama a sav narod krene za njim. Priđe svom brodu i popne se na palubu. Okrene se još jednom ka narodu, i povišenim glasom reče:
Narode Orphalesea, moram vas napustiti jer me vjetar poziva.
Premda mi se manje žuri nego vjetru, ipak moram otići.
Mi lutalice koji uvijek tražimo pustu stazu, ne započinjemo novi dan tamo gdje smo završili jučerašnji, i nikada nas svitanje ne nalazi tamo gdje nas je ostavio sunčev zalazak.
Mi putujemo čak i dok spava zemlja.
Mi smo sjeme žilave biljke, te u zrelosti našoj i punoći srca prepuštamo se vjetru da nas razaspe.
Kratki su bili moji dani među vama, a još kraće su riječi koje sam vam izrekao. Ali ako moj glas nestane iz vaših ušiju, a moja ljubav izblijedi iz vašeg sjećanja, ja ću se opet vratiti.
l govorit ću bogatijeg srca i poticajnijeg duha.
Da, vratit ću se s plimom, i premda me smrt može prikriti, i velika tišina obgrliti, i tada ću ponovo tražiti vaše razumijevanje.
l neću ga uzalud tražiti.
Ako je išta istina što sam vam rekao, ta će se istina otkriti u još jasnijem glasu, i u riječima koje će biti još bliskije vašim mislima.
Odlazim s vjetrom, narode Orphalesea, ali ne u prazninu;
l ako ovaj dan nije ispunjenje vaših potreba i moje ljubavi, neka onda bude obećanje do nekog drugog dana.
Čovjekove se potrebe mijenjaju ali ne i njegova ljubav, ni njegova želja da će ljubav zadovoljiti sve njegove potrebe.
Znajte, zato da ću se vratiti iz velike tišine.
Magla koja se podiže u zoru i ostavlja za sobom rosu u poljima, podići će se i sakupiti u oblak a onda će pasti kao kiša.
l ja sam bio sličan magli. U tišini noći šetao sam vašim ulicama, a moj duh je zalazio u vaše kuće. Otkucaji vašeg srca bili su u mom srcu, i vaš je dah bio na rnorn licu, i tako sam vas sve upoznao.
Da, upoznao sam vašu radost i vašu bol, a u snu su vaši snovi postajali moji snovi.
l često sam među vama bio poput jezera među planinama.
Ja sam ogledalo vaših vrhunaca i padova, pa čak i vaših propuštenih misli i želja. A u moju tišinu dopirao je smijeh vaše djece poput potoka i želje vaše mladeži poput rijeka.
Čak i kada su dosegli moju dubinu, potoci i rijeke nisu prestali pjevati. Do mene je doprlo nešto još slađe od njihovog smijeha i više od njihovih želja. To je bilo ono bezgranično u vama;
To je div u kojem ste vi tek stanice i mišići; Div u čijem je pjevanju vaša pjesma samo bezglasno pjevušenje.
Tek u tom ogromnom čovjeku i vi ste ogromni,
l razumijevajući njega, razumio sam i zavolio vas.
Jer, kakve daljine može doseći ljubav koje već nisu bile u tom beskrajnom prostranstvu?
Kakve vizije, kakva očekivanja i kakve pretpostavke mogu takav let vinuti uvis? U vama je div, poput golemog stabla prekrivenog jabukovim cvjetovima. Njegova vas snaga može saviti do zemlje, a njegov vas miris može podići do neba, a u njegovoj ste postojanosti besmrtni. Rečeno vam je da ste poput lanca, slabi onoliko koliko je slaba njegova najslabija karika. Ali to je samo pola istine. Jaki ste onoliko koliko je jaka njegova najjača karika. Mjeriti vas vašim najmanjim djelima isto je kao mjeriti snagu oceana po krhkosti njegove pjene.
Suditi vam zbog vaših pogrešaka isto je kao okrivljavati godišnja doba zbog njihove promjenljivosti.
Da, vi ste poput oceana,
Kao što na vašim obalama nasukani brodovi čekaju plimu, ni vi, kao ni ocean, ne možete ubrzati svoju plimu. Također ste i kao godišnja doba, i premda usred zime poričete vaše proljeće, proljeće, odmarajući se u vama, ipak se smiješi u svojoj pospa-nosti jer ga to ne vrijeđa.
Nemojte misliti da vam ovo govorim kako biste mogli jedan drugome reći "Suviše nas veliča. On vidi samo dobro u nama."
Samo sam oblikovao riječima ono što vi već i sami znate u svojim mislima.
l što je riječ znanje nego sjena neizrečenog znanja?
Vaše misli i moje riječi su valovi iz zapečaćenog sjećanja koje čuva uspomene iz naše bliske prošlosti,
l na davna vremena kad zemlja nije znala ni za nas ni za sebe, i na noći kad je zemlja bila uskomešana kaosom.
Mudraci su dolazili k vama da bi vam dali ponešto od svoje mudrosti. A ja sam došao kako bi uzeo ponešto od vaše mudrosti, l zapazio sam da sam pronašao nešto veće od mudrosti.
To je plameni duh koji se naglo razgorijeva u vama, Dok vi, ne mareći za njegovo širenje, žalite što vam se dani gase.
Život, koji je u potrazi za životom u tijelima, boji se groba.
Ovdje nema grobova.
Ove planine i ravnice su kolijevka i kamenje po kome se prelazi preko potoka.
Gdjegod da prođete poljem gdje ste pokopali svoje pretke, pogledajte, i vidjet ćete sebe i svoju djecu kako plešete držeći se za ruke.
Uistinu, često ste veseli a da to i ne znate.
Dolazili su vam i oni, kojima ste u zamjenu za zlatna obećanja, dali bogatstvo, vlast i slavu.
Ja sam vam dao puno manje od obećanja, a ipak ste prema meni bili darežljiviji.
Dali ste mi jaču želju za životom.
Sigurno da ne postoji veći dar čovjeku od onoga koji okreće sve njegove ciljeve u isušene usne i sav njegov život u izvor.
l u tome je moje zadovoljstvo i moja nagrada.
Kad god priđem izvoru utoliti žeđ, otkrijem da je izvorska voda također žedna,
l ona mene pije dok ja pijem nju.
Neki od vas me smatraju ponosnim i previše stidljivim da bih primio darove.
Previše sam ponosan da bih primio novčanu naknadu, ali ne i da bih primio darove.
Jeo sam bobice po brdima, kad ste me htjeli pozvati za vašu trpezu,
l spavao sam na trijemu ispred hrama, kad ste mi radosno htjeli ponuditi prenoćište,
Nije li vaša ljupka briga za moje dane i noći, činila hranu slađom mojim ustima, i umatala moj san u vizije?
Za ovo vas najviše blagoslivljam:
Mnogo ste davali a da to uopće niste znali.
Uistinu, dobrota koja se gleda u ogledalu pretvara se u kamen,
A dobra djela koja laskaju sebi stvaraju prokletstvo.
Neki od vas su me nazivali distanciranim, i opijenim vlastitom samoćom,
l govorili su: "On se savjetuje s drvećem iz šume, a ne s ljudima.
Sjedi sam na vrhu brda i gleda odozgo na naš grad."
Uistinu sam se penjao po brdima i tumarao dalekim mjestima.
Kako sam vas mogao vidjeti osim s velike visine ili iz velike udaljenosti?
Kako se netko može zaista približiti ako se ne udalji?
l drugi među vama su me prozivali, ne riječima već svojim mislima, i govorili su:
"Stranče, stranče, ljubitelju nedostupnih visina, zašto boraviš među vrhovima gdje orlovi svijaju svoja gnijezda?
Zašto tražiš nedokučivo?
Kakve ćeš nevere uhvatiti mrežom?
l kakve to nestvarne ptice nebom loviš?
Dođi i budi jedan od nas.
Siđi i utoli glad našim kruhom i utaži žeđ našim vinom."
Tako su govorili u samoći svojih duša;
Ali da im je samoća bila dublja, znali bi da sam tražio samo tajnu vaše radosti i vašeg bola,
l da sam lovio samo vaša veća -ja - što idu nebom.
Ali kao lovac bio sam i lovina;
Jer, mnoge moje strijele napustile su luk kako bi pronašle moje vlastite grudi.
Ali kao što sam i letio također sam i puzao;
Dok su se moja krila širila pod suncem, na zemlji je njihova sjena imala oblik kornjače.
l ja koji sam vjerovao, također sam i sumnjao;
Često sam stavljao prst u vlastitu ranu kako bih mogao više vjerovati u vas i kako bih vas bolje upoznao.
l upravo u tom vjerovanju i s tim saznanjem govorim vam:
Vi niste zatočeni u svojim tijelima, niti ste zatvoreni u svojim kućama i ograničeni svojim poljima.
Ono što vi jeste, živi iznad planina i luta s vjetrom.
To nije biće koje puzi pod suncem kako bi se zgrijalo, niti kopa rupe u mraku radi svoje sigurnosti,
Već je nešto što je slobodno, duh koji obavija zemlju i pokreće je u prostranstvo.
Ako su vam ove riječi nejasne ne trudite se objasniti ih. Mutan je i maglovit početak svih stvari, ali ne i njihov kraj, l radovalo bi me da me pamtite kao početak. Život, i sve što živi, začeto je u magli, a ne u kristalu. A tko zna je li kristal u stvari magla koja se raspršuje?
Želim da ovo upamtite sjećajući se mene:
Ono što u vama izgleda kao slabo i nesigurno, je jako i sigurno.
Nije li vaš dah uspravio i očvrsnuo građu vaših kostiju?
l nije li neki san, kojeg se nitko od vas ne sjeća da ga je usnuo, sazidao vaš grad i oblikovao sve što je u njemu?
Kad bi samo mogli vidjeti udisaje i izdisaje tog daha, prestali bi gledati sve drugo,
l kada biste mogli čuti samo šapat tog sna, ne biste slušali niti jedan drugi zvuk.
Ali vi, niti vidite, niti čujete, što je i bolje.
Veo koji vam pokriva oči podići će iste ruke koje su ga i tkale,
A glinu kojom su ispunjene vaše uši, izvući će isti prsti koji su je i utisnuli.
l tada ćete opet vidjeti,
l tada ćete opet čuti.
l ne trebate žaliti što ste bili slijepi, niti trebate žaliti što ste bili gluhi.
Jer tog ćete dana spoznati skrivenu svrhu svih stvari,
l blagoslovit ćete tamu kao što biste blagoslovili svjetlo.
Nakon što je sve ovo rekao, okrenuo se i vidio kormilara svog broda koji je stajao uz kormilo i povremeno gledao u rastegnuta jedra, a povremeno u daljinu.
l on reče:
Strpljiv je, i više nego strpljiv, kapetan mog broda.
Vjetar puše, a jedra su nestrpljiva,
Čak i kormilo traži svoj smjer,
A ipak, kapetan me strpljivo čeka dok ne završim
l ovi moji mornari, koje doziva pučina, strpljivo me slušaju.
Oni me sad više ne mogu čekati.
Spreman sam.
Potok je dospio do mora, koje će ga kao majka voljenog sina još jednom prigrliti na grudi.
Zbogom, narode Orphalesea.
Završio je ovaj dan. Zatvara se nad nama poput lopoča nad svojom sutrašnjicom. Čuvat ćemo ono što nam je ovdje dano,
l ako ne bude dovoljno, morat ćemo opet zajedno doći i pružiti ruke ka Darovatelju.
Ne zaboravite, vratiti ću vam se.
Još samo malo vremena, i moja će čežnja sakupljati prah i pjenu za drugo tijelo.
Zbogom vama, i mladosti koju sam proveo s vama.
A tek smo se jučer susreli u snu.
Vi ste mi pjevali u mojoj samoći, a ja sam od vaših čežnji sagradio tvrđavu na nebu.
Ali sad smo budni, završio je naš san, i više nije zora.
Stiglo je podne i naše razbuđivanje prešlo je u puni dan, i moramo se rastati.
Ako se u sumrak sjećanja ponovno sretnemo, opet ćemo razgovarati, a vi ćete mi pjevati pjesmu veće dubine.
l ako se naše ruke sretnu u drugom snu, sagradit ćemo drugu tvrđavu na nebu.Govoreći tako, dao je znak mornarima, a oni su podigli sidro i odvezali brod s veza, te zaplovili ka istoku.
A jecaji su se prolomili iz naroda kao da su iz jednog srca, uzdigli se u suton i prenijeli preko mora kao snažni zvukovi truba.
Jedino je Almitra bila tiha, gledala je za brodom dok nije nestao u magli.
l kad se sav narod razišao, ona je još uvijek stajala sama na gatu, sjećajući se u srcu njegovih riječi:
"Još samo malo vremena, tek trenutak počinka na vjetru, i druga će me žena roditi."
Vrelo: "Prorok"