Razgovor s povodom

RAZGOVOR S FRA VLADIMIROM EREŠOM

Od 1999. zaduženi ste za pastoral hrvatskih iseljenika u Švicarskoj. Možete li nam reći postoje li razlike između pastorala iseljenika i pastorala „na domaćoj grudi“?

 

Da, sveukupno sam skoro 22 godine u iseljeništvu, a od toga punih 10 u Švicarskoj. Općenito govoreći, postoji ogromna razlika. Na „domaćoj grudi“ to su župe, dakle jedan uski teritorij koji se pastoralno zbrinjava, a u iseljeništvu, pa tako i u Švicarskoj, to je ogromni teritorij, koji ima, desetine domaćih župa, a naš narod je kao sjeme posijano, smješten na njemu, te tu živi i radi. Samim time je drugačije. Treba pronaći jednu crkvu da svima odgovara u koju sa svih strana dolaze naši vjernici na sve svoje pastoralne usluge i duhovne susrete. Onda, za razliku od dolaska u župske urede ili kuće ovdje najčešće svećenik ide u obilazak obitelji i kod njih traju pouke i dogovori. U domovini uopće ne postoji proslava Nikolinja, Majčinog dana, Poklada kao što je to vani. Tu su i Hrvatske dopunske škole, u koje odlazimo na vjeronauk...Duga je to priča o još puno razlika koje bih vam morao i trebao nabrojati...ali...

 

S kojim problemima se najčešće susrećete u svom radu s povjerenim Vam vjernicima?

 

Ima jako puno problema, koje, svatko na svoj način rješava. Nisu isti u Njemačkoj, Švicarskoj ili u drugim zemljama. Ja se osvrćem na „švicarske“, a iz iskustva bih mogao i na „njemačke“ probleme. Recimo barem nešto: Mi nemamo svojih prostorija ni crkava, pa se služimo „njihovima“, što će reći, tek kad naši domaćini završe svoje pastoralne susrete onda mi možemo doći na red. To znači da je većina naših sv. Misa nedjeljom popodne ili uvečer, što nikako ne odgovara, ali nemamo izbora. Mnoga naša pastoralna djelovanja su subotom, pa moramo sa puno truda i odricanja tražiti kompromise sa domaćinima (osim malo onih koji imaju misijske prostorije, ali takvi su u velikoj manjini). Tu su „upetljane“ i ljudske mane, zavist i ljubomora  domaćina, jer, nas je u crkvi jako puno a njih jako malo, pa se tu pokatkada stvaraju problemi i poteškoće...

 

Iz kojih krajeva su najčešće iseljenici?

 

U Švicarskoj, u svim Hrvatskim katoličkim misijama, a ima ih 12, najviše vjernika je iz Bosne, posebno iz Posavine, pa onda iz Hercegovine te nakon toga slijede sve druge pokrajine drage nam Domovine. Možeš reći što hoćeš, možeš mu naći stotinu mana, ali bosanski katolički svijet voli svoga ujaka, ili velečasnog i svoju crkvu odnosno Misiju. Vezan je za svoju crkvu i voli svoga Boga. Skoro svaka misija ima preko 70 % svijeta iz Bosne.

 

Kako žive naši vjernici u novoj domovini i koji su problemi s kojima se susreću?

 

Najviše ih je došlo tijekom prošloga rata. Kada čuješ njihove priče o župi i crkvi, kako su ih voljeli, o kućama, kako su ih uredili, o imanjima koja su ostavili, duša te zaboli! Oni koji su spasili fotografije,  čuvaju ih kao dokaz da se ima što i vidjeti! To je zadnji ponos koji im je ostao. Ali nakon svega, nitko tko je ovamo došao nije propao. Opet je Božja providnost pomogla da nađu posao, nauče jezik, izrode djecu. A problemi? Ima ih. Svi smo mi ljudi navika, pa se naviknemo i na ovu zemlju, mentalitet, običaje...njihova djeca posebno. Roditelj bi jedno, a dijete je ovdje rođeno i ovdje ostaje. Naš narod je vrijedan i dok je stjecao zaradu, izgubio mnogi zdravlje; drugi su žrtvovali svoje obitelji, treći su upali u pošasti zapadnoga svijeta, a zanemarili što je iz „vlastitog dvorišta“...

 

Postoji li želja iseljenika za povratkom u domovinu i ima li onih koji ozbiljno razmišljaju o tome?

 

Tu i tamo ima. Vraćaju se neki, ali velika većina ne. Dobro, još je u globalu rano o tome govoriti jer ovdje su mlađe generacije i ta masovnost o povratku  nije još došla do izražaja. Ali oni koji su stigli do penzije, radi djece i unučadi, teško se odlučuju ili odu pa se opet češće vrate...pa opet odu...Ali mlađarija ne misli o povratku ni na kraj pameti!

 

Kako su naši ljudi u Švicarskoj prihvaćeni od strane domaćeg stanovništva i koliko su se uspjeli uklopiti u postojeći mentalitet?

 

Naš narod ima svoj poseban mentalitet i narav. Mi smo nacija radosti, šale, veselja, rada i molitve. Mi smo narod vjere i poštenja, govorim općenito, i nas se voli sresti, pozdraviti. Poznato je da je zapadni mentalitet službeniji, ozbiljniji, udaljeniji...Nije ovo nešto negativno. Pitanje je, kakvi bi mi bili da su oni kod nas? Dakle, najbolje smo se snašli u toj ljubaznosti s domaćinima. A kroz radinost smo stekli simpatije. Ima nas koji smo „tvrdi“ kod svoga, ali ima nas koji svoje smatramo manje vrijednim, pa čak dotle idemo da s djecom pričamo isključivo domaćim jezikom kako ne bi odavali sliku tamo nekog „balkanca“! Uglavnom, jako malo nas ima da smo propali, izgubljeni i zalutali...

 

Koliko im znači Hrvatska katolička misija i općenito mogućnost bogoslužja na maternjem jeziku te prisustvo „njihovog“ svećenika?

 

To je neprocjenjiva vrijednost. To se ne može izmjeriti. Iako nas „skraćuju“, te, posebno u Njemačkoj, sve je manje Misija ili se manje pripajaju većima, s naglaskom da se ide u „njihove“ crkve, nas ipak u crkvi ima. Naš narod voli ići u crkvu, voli se Bogu moliti, voli svoju djecu tim putem usmjeravati. Nećemo gledati na one – u manjini – koji su se udaljili, zašutjeli, ohladili, stopili i nisu s nama – ali zar takvih nema i na domaćim župama...? Ne daj Bože ako jednom dođe, a doći će, da nas, „njihovih“ svećenika ne bude s njima, teško im se piše! Bojim se da će naš narod prihvatiti „švicarske mise i molitve“. Jako se bojim. Svoje je ipak svoje!

 

Prema Vašem mišljenju, kakva je suradnja i povezanost između Crkve u BiH i Hrvatskih katoličkih misija u svijetu te postoji li još prostora na kojemu bi se mogla poboljšati povezanost i suradnja?

 

Uh, to je jako zanimljivo pitanje i nije na  njega tako lako odgovoriti. Prvo, povezanost preko naših biskupa i kardinala, jako je dobra. Svake godine ih rado pozivamo na krizme i hodočašća i, naš ih narod voli. To je posebna radost. Drugo, na ovaj ili onaj način, s nama su iz Domovine prisutni i svećenici koji dolaze k nama. Još uvijek je jako velika potreba za humanitarnim davanjima, tako da smo često znali ugostiti i takve. Treće, preko crkvenih časopisa i knjiga, iako moram otvoreno reći, naš narod jako slabo čita. Tu mi je posebno žao. Možda nedostaje više tribina, nagovora, predavanja od domovinskih, crkvenih stručnjaka, ali to bi bila naša misonarska dužnost pozivati ih. I još bi se puno toga trebalo povezati, ali u sve to moraš uložiti novca i truda, no tu smo najosjetljiviji i odustajemo čim o tom diskutiramo.

 

U čemu se očituje konkretna briga Crkve u Hrvata za hrvatske migrante te koliko Crkva zapravo predstavlja i čuvaricu nacionalnog za hrvatske iseljenike?

 

Najveća briga Crkve, misije, svećenika, pa i roditelja jest što će biti sutra s našim mladima? Žao mi je, ali moram ovo reći: nismo im uspjeli dati ono što imamo: način vjere i vjernosti Bogu, Gospi i Domovini, naš mentalitet, pobožnosti, pohađanja sv. Mise... To je, po meni, jedini problem, koji je iznad nas i koji ne ćemo moći savladati. Naši mladi prihvaćaju ovaj zapadni stil, a on odvodi od Boga i vodi  u samo uživanje i zaradu, te slobodni način života, bez Božjih zapovijedi i roditeljskih ili svećeničkih savjeta. Nemojte misliti da su svi takvi. Ne, ne, imamo mi divne mladosti, ali ima puno onih koji biraju druge „bogove“ ovoga svijeta... „Valne dužine“ nisu mnogima iste kao što su naše bile!

A Crkva kao čuvarica? Skoro cijeli svoj vijek sam s našim narodom vani i mogu reći ovo: Da nije Crkve i misija naš hrvatski katolički narod bi nestao i potonuo u „moru“ zapadnog i stranog svijeta. Imamo mi i Veleposlanstva, i konzulate, udruge, kulturne i sportske sekcije, ali bez misija sve bi to bilo tanko i na duge staze beznačajno. Što god želiš, hoćeš, moraš, namjeravaš i planiraš, ipak se događa u misijama i s misionarom-svećenikom. To narod zna, u to vjeruje, tu dolazi, tu se povjerava i tu mu je lijepo. Imamo mi stotinu problema, i nisu svi misionari isti, ali „utočište“ svih naših ljudi su ipak misije.

 

Prateći hrvatske iseljenike diljem svijeta, Crkva je, dakle, kod mnogih sačuvala vjeru, nacionalni i kulturni identitet te ljubav prema rodnoj grudi. Možete li nam reći nešto više o tome?

 

Svaka čast dobronamjernim pojedincima, korisnim idejama i plemenitim udrugama, ali Crkva, svećenici i drugi njihovi pomoćnici jesu „svjetionici“ na morima Zapada. Oni su tu na usluzi i „ne siluju te“ ali ti stoje na raspolaganju. Uvijek osjećaš njihov pozitivni duh koji ti daje „vjetar u leđa“. Ja nikoga ne isključujem i ne podcjenjujem ali – na duge staze – NAŠA CRKVA je zaradila „Božju Nobelovu nagradu“ za uloženi trud i brigu oko svog naroda u tuđini. Ne očekuje nikakvu nagradu ili priznanje, jer Bog je njena nagrada, ali zašto to i ne reći? Ne mogu zaboraviti zadnji rat: koliko su svećenici-misionari toga sakupili, poslali, predali, što državi, što Crkvi, što narodu... i koliko su priznanja dobili...NIŠTA... Kad ste to doživjeli, osim pojedinaca, ali na globalnoj razini...NIGDJE... Ne treba, ali neka se zna. Neće ONA dobiti ni za ovo što radi ljudsko priznanje, ali Bog piše svoja priznanja svima nama, kako pojedinačna tako i narodna.

 

Na kraju, prema Vašem mišljenju, koji problemi i poteškoće, ali i izazovi očekuju pastoral iseljenika u budućnosti a na koje bi Katolička crkva trebala odgovoriti te pripremiti one koji se budu bavili ovim dijelom pastorala?

 

U Švicarskoj, a nije tako u drugim zemljama zapada, dok još ove naše današnje generacije budu ovdje na radu ostat će stvari iste. Tu smo i mi svećenici, kao i oni, ali što onda, veliko je pitanje. Tada dolaze njihovi ili naši mladi „na naplatu“. To su naši dugovi, koji nas još čekaju. Nas će svećenika biti manje i starimo, roditelji se približavaju mirovini, mladi stasaju za svoj samostalni život, domaća švicarska Crkva će „stezati“ i smanjivati (odnosno pripajati) misije s namjerom „orijentirati i preporučivati“ domaće župe, naših mladih svećenika je sve manje a potreba i kod kuće je velika..i kako se u svemu tome snaći, bit će velika mudrost i izazov moje Crkve. Ovima koji stasaju morat će se ponuditi drugačiji pastoral, prikladan njihovu nivou, poludomaćem ponašanju, a  roditelj će i vlastita domovina i dom, nuditi „stare“ metode i ponašanja, a oni „u drugom svijetu u glavi“. Kako to sve, za dobro našeg naroda i Crkve, staviti na korisne temelje, velika je umjetnost. Još uvijek roditelji i svećenici potiču mnoge ideje i ostvarenja, a kako će biti kad će i nas trebati poticati, ne znam. No Bog vodi ovaj svijet, ovu Crkvu i sve nas, a On će već urediti onako kako je zamislio i ovo što mi živimo i prije našeg planiranja.

 

Razgovarala: Bojana Đukić - Katolički tjednik