Bosanske granice: Titova izmišljotina ili proizvod povijesne evolucije
Ivo BANAC
Tito kao krojač bosanskih granica jedna je od najučestalijih tema velikosrpske propagande. Nasreću, povijesne su činjenice potpuno jasne. Bosna, posljednja velika srednjovjekovna država među Južnim Slavenima, naglo se proširila pod banovima i kraljevima dinastije Kotromanića (1254-1463), koji su ispočetka pod svojom vlašću držali tek središnji dio Bosne, oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne - današnju sarajevsku regiju. Ban Stipan II Kotromanić (na vlasti od 1318. do 1353.) vladao je većim dijelom današnje Bosne i Hercegovine, s izuzetkom unskog bazena na sjeveroistoku, koji je pripadao Hrvatskoj, te trebinjskog područja (najistočniji dio današnje Hercegovine) i gornjeg toka Drine, koji su pripadali Srbiji. Njegova država uključivala je čitavu dalmatinsku obalu od Omiša do Stona. Stipanov nećak Tvrtko I (vladao od 1353. do 1391.) upravljao je većim dijelom Dalmacije, od Novigradskog mora do Boke, a isto tako i zapadnom Srbijom.
Nakon pada bosanske države pod otomanske Turke 1463. pristaše novomanihejske bosanske crkve kojoj je pripadala i većina bosanske feudalne gospode, stali su se masovno obraćati na islam. To masovno obraćenje, jedinstveno po opsegu, osiguralo je Bosni poseban položaj unutar otomanskog carstva. Bosanska muslimanska elita stekla je status nasljednog plemstva, neuobičajen za otomansku državu. Na vrhuncu otomanske moći u šesnaestam stoljeću, bosanski ejalet uključivao je ne samo cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu nego i velik dio dalmatinskog zaleđa, Liku, Kordun, Baniju i zapadnu Slavoniju (kliski, lički, bihaćki i pakrački sandžak), te zapadnu Srbiju (zvornički sandžak) i cijeli novopazarski Sandžak.
Opadanje otomanske moći započelo je probijanjem Kara Mustafine opsade Beča 1683. godine i Leopoldovim zauzećem Ugarske, Hrvatske i Slavonije. Habsburzima su se pridružili i Mleci, proširivši svoje dalmatinske posjede na račun otomanske Bosne. Tijekom tog, takozvanog Bečkog rata Eugen Savojski prodro je 1687. duboko u bosanski teritorij, i povukao se tek nakon što je spalio Sarajevo. Bilo je to posljednje razaranje većih razmjera u povijesti bosanskog glavnog grada prije Slobodana Miloševića. Karlovačkim mirom iz 1699. godine ustanovljene su današnje bosansko-hercegovačke granice na Kordunu i Baniji. Mleci su dobili dalmatinsko zaleđe od Starigrada u Velebitskom kanalu, preko Knina i Sinja, sve tamo do Vrgorca. U Boki su pak, od otomanske Bosne preuzeli Herceg Novi i Risan.
Nakon Prvog turskog rata 1716-18. i Požeravačkog mira, Habsburzi su dobili otomanski teritorij južno od Save (Bosanska Posavina), a Mleci su svoje posjede uvećali za tanki pojas zemlje od Plavna do Imotskog, te za dijelove Boke sve do Paštrovića južno od Budve. Dubrovačka Republika, koja se Mletaka bojala više nego Osmanlija, nastojala se zaštititi od mletačkih prisvajanja tražeći da Neum i Sutorina, koji su bili pod dubrovačkom upravom, budu odvojeni od mletačkih posjeda otomanskim teritorijem. Današnji bosanski izlaz na more kod Neuma, koji odvaja dubrovačko područje od ostale Hrvatske, izravan je rezultat dubrovačkih strahovanja u osamnaestom stoljeću. Sadašnja jugozapadna granica Bosne i Hercegovine proizvod je Požarevačkog mira - s tom razlikom što je bosanski klin kod Sutorine prigrabila N.R. Crna Gora 1945. godine.
Drugi turski rat (1736-39) okončan je Beogradskim mirom. Habsburzi su ovog puta bili manje uspješni i morali su se povući do Save, uspostavivši tako današnju sjevernu granicu Bosne i Hercegovine. Koncem osamnaestog stoljeća, Josip II još jednom je zaratio s Turcima. Cilj mu je bio osvojiti čitavu Bosnu, no nakon različitih obrata i careve smrti 1790, Beč je s otomanskim carstvom zaključio mir u Svištovu 1791. Time je otomanska Bosna izgubila Dvor, Drežnik, Petravo Selo, Lapac i Srb, koji su pripali habsburškoj Hrvatskoj. Iz svega ovog može se zaključiti da je današnja granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvorena u razdoblju od 1699- do 1791. godine, daleko prije Titova vremena. Ona je ishod bitaka koje su vojevali Ljudevit Badenski i Eugen Savojski, a oni očito nisu bili članovi nikakvog politbiroa. Treba dodati da su turski ratovi u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću doveli do velikih migracijskih valova, kad su se "Turci", većinom bosanski muslimani, povlačili iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije, te Dalmacije i ponovo se naseljavali u Bosni. Istovremeno je i velik broj katoličkih Hrvata pobjegao iz Bosne i nastanio se u susjednim hrvatskim zemljama.
Istočne granice Bosne i Hercegovine također su oblikovane kroz dugo vremensko razdoblje i to, kao u prethodnom slučaju, prije komunističkog perioda. Bosanski ejalet (kasnije pašaluk) prostirao se s onu stranu Drine u zapadnu Srbiju, do Šapca i Uzica. U osamnaestom stoljeću Bosanski pašaluk sezao je do Loznice i dalje na istok. Za vrijeme ustanaka u Srbiji, Karađorđevi su ustanici 1809. prešli Drinu, ali je Loznica ostala u posjedu otomanske Bosne još u prvim desetljećima devetnaestog stoljeća. U razdoblju poslije 1831-1833, kad je takozvanih "šest nahija" potpalo pod autonomnu Srbiju, uspostavljena je današnja bosansko-srpska granica na gornjem toku Drine. Nakon Velike istočne krize 1875-1878, odlukom Berlinskog kongresa Crna Gora se proširila u Staru Hercegovinu (Nikšić, Piva, Drobnjaci) i tako omeđila veći dio svoje današnje granice s Bosnom i Hercegovinom. Po završetku Balkanskih ratova 1911-13, Srbija i Crna Gora podijelile su među sobom novopazarski Sandžak i time povukle današnju istočnu granicu Bosne, s iznimkom već spomenute Sutorine. Kao i u ranijim turskim ratovima, ratovi Srbije i Crne Gore za nezavisnost stvorili su brojne migracije. Glavnina južnoslavenskog muslimanskog življa potražila je utočište u Bosni i Hercegovini, koja je od 1878. bila pod austrougarskom okupacijom.
Može se, dakle, s potpunim pouzdanjem reći da granice Bosne i Hercegovine nisu ni proizvoljne ni komunističke. Kad ih se suoči s činjenicama, raznim homogenizatorima i "etničkim čistiteljima" preostaje još samo jedan argument. Oni tvrde da je Bosna i Hercegovina sama po sebi apsurdna. Ta tvrdnja ima slabe osnove čak i ako zanemarimo kontinuitet bosanske države tamo od desetog stoljeća, kad je Konstantin VII Porfirogenet spomenuo "zemljicu Bosnu" u svojem "De administrando imperio". Za bosanske Muslimane, koji su se još 1831. borili protiv Porte za bosansku autonomiju, posebnost Bosne i Hercegovine kao njihove domovine nije dolazila u pitanje. Kao što ne bi trebalo da bude kamen spoticanja ni za Hrvate, čiji su franjevci sačuvali uspomenu na bosansku državu pod Turcima. Što se pak Srba tiče, sadašnji napori njihovih loših vođa, usmjereni protiv bosanske nezavisnosti i cjelovitosti, mogu se ostvariti jedino pod cijenu općeg rata, a to može samo ugroziti kontinuitet njihove prisutnosti u Bosni i Hercegovini. Ovaj je rat između ostalog i borba za autentični kulturni prostor, jednako tako legitiman i nužan u višenacionalnoj Bosni kao i u drugim susjednim državama.
Vrelo: "Cjena Bosne", str.82-84